Godina političke igre „ko će prvi da ustukne“

Godina 2023. završena je gorkim, mračnim tonom. Predstojeći izbori 2024. pojačavaju strahove za sudbinu demokratije i svjetskog poretka. Pored ruskih predsjedničkih „izbora“ u martu, biće održani i izbori za Evropski parlament u junu, američki predsjednički i kongresni izbori u novembru i opšti izbori u Velikoj Britaniji koji će biti održani prije januara 2025. Mnogo je razloga za zabrinutost za budućnost demokratije, od garantovanog reizbora ruskog autokrate do mogućnosti rasta populističkog talasa sa obje strane Atlantika.

Da, populisti ne pobjeđuju uvijek na izborima, pa čak i ako na kraju budu najveća partija u parlamentu (kao što se desilo, na primjer, u Poljskoj i Holandiji ove jeseni), to nužno ne znači da će kontrolisati vladu. Ali postoji scenario koji zaista drži ljude budnim: činjenica da Donald Tramp vodi u odnosu na američkog predsjednika Džoa Bajdena i to u anketama u državama u kojima Bajden mora da pobijedi. Ipak, moguće je da će Trampova pobjeda biti manje vjerovatna nego što vjeruju i trampisti i antitrampisti.

Takve ankete - urađene godinu dana prije izbora - pojačavaju strahove, a trampistima ulivaju optimizam. Ali ako se vratimo korak unazad, možemo ustanoviti da je slika mnogo složenija. Trenutna politička dinamika u Sjedinjenim Državama je “kukavičja igra”. To je klasičan element u teoriji igara. Šablon potiče iz testa hrabrosti (“Chicken Run”) Džejmsa Dina u filmu Buntovnik bez razloga, u kome dvojica vođa bandi jure ukradenim automobilima ka litici da vide ko će prvi iskočiti iz auta, da bi izbjegao opasnost. Američka demokratija i svijet su podvrgnuti istom zastrašujućem iskustvu.

Obje velike američke stranke će predložiti slabe predsjedničke kandidate koji imaju jednu zajedničku stvar - starost. Ako budu ponovo izabrani, Bajden će na dan inauguracije imati 82, a Tramp 78 godina. Tramp obećava da će biti još radikalniji nego tokom svog prvog predsjedničkog mandata. Njegov cilj je „odmazda“ i planira da vlada kao diktator da bi očistio američku državu od svakog ko mu se suprotstavi. Ali u isto vrijeme, on sve više nije u stanju da formuliše koherentan govor i, kao i ranije, pokazuje potpuno nepoznavanje elementarnih političkih činjenica.

Senilnost kod ljudi na visokim funkcijama bila je katastrofalna u ključnim momentima istorije. Njemački predsjednik Pol fon Hindenburg imao je 84 godine (i patio je od uznapredovale demencije) u vrijeme izbora 1932. koji su Hitlera doveli na vlast. A britanski premijer Remzi Mekdonald patio je od ranih stadijuma Alchajmerove bolesti tokom Velike depresije.

Da, upravo je Bajden taj koji se (pogrešno i nepravedno) najčešće prikazuje kao slaboumni starac. U stvarnosti, on još uvijek ima veoma oštar um; međutim, usporava ga teret fiskalnog i ekonomskog nasljeđa pandemije. Inflacija je splasnula, ali je mnoge glasače ostavila nezadovoljnim, iako je ekonomija zemlje jaka. Pošto je Bajden aktuelni predsjednik, on će biti krivac za ove probleme, bez obzira da li je on zaista kriv za njih. Pored toga, Bajden treba da snizi temperaturu u zategnutim odnosima Amerike sa Kinom, iako i demokrate i republikanci ovu zemlju smatraju opasnim neprijateljem.

Ključ za izbore biće obostrano priznanje da je kandidat druge strane slab. Bajdenov rani apel demokratama je uglavnom bio rezultat činjenice da je pobijedio Trampa 2020. godine, kada bi mnogi drugi članovi stranke možda izgubili. A sada moraju da se zapitaju da li bi mlađi lider mogao biti efikasniji u privlačenju birača, posebno mladih Amerikanaca koji možda uopšte neće izaći na izbore.

Ovdje počinje igra ko će prvi da ustukne: dva starca trče do ivice litice, a svaka strana mora da zadrži svog slabog kandidata u trci kako bi ubijedila drugu stranu da ne mijenja svog slabog kandidata. Ako pametniji kandidat sa manje negativnog prtljaga uđe u igru u posljednjem trenutku, on ili ona će imati velike šanse za pobjedu; ako, međutim, i druga strana ima vremena da zamijeni kandidata, onda se još ne zna ko će od njih pobijediti.

Na čudan način, Trampovi dobri rezultati anketa bi potencijalno mogli da promijene ovu dinamiku. Ako Republikanska stranka odluči da Tramp bude pobjednik, veća je vjerovatnoća da će nastaviti trku i pasti sa litice. U takvim okolnostima, ima smisla da se pristalice republikanaca odvoje od katastrofalnog Trampovog tabora. I upravo to već vidimo: Niki Hejli se postepeno pretvara u ubjedljivu alternativu Trampu. Promjene u republikanskom taboru biće snažan signal demokratama: treba da izaberu mlađeg kandidata.

Ova američka izborna logika je važna jer se odnosi na još jednu igru po principu ko će prvi da odustane. Rusija sada doživljava ekonomsku i vojnu iscrpljenost, rastuću inflaciju, pa čak vidimo i znake protesta kod porodica vojnika poslatih da se bore u samoubilačkom ratu. Predsjednik Putin se, međutim, kladi da će, ako izdrži dovoljno dugo, druga strana odustati i prekinuti pomoć Ukrajini. Ako Amerikanci budu razočarani, a Evropljani još više podijeljeni, onda bi populistički izborni cunami koji je Putinu potreban u Evropi i Sjedinjenim Državama mogao da naraste. Trampova pobjeda u novembru značila bi da je Putinovo kockanje uspjelo; on će pobijediti u ovoj međunarodnoj igri ko prvi ustukne.

Međutim, druga utakmica zavisi od prve. Ako drugo Trampovo predsjedavanje postane nemoguće zbog složene interakcije republikanskih i demokratskih izbornih kalkulacija, onda će se nestati izgledi da Ukrajina bude napuštena. Štaviše, generalno shvatanje da je nepromišljene najbolje igre ostaviti Holivudu uvelo bi novu eru političkog razuma.

Autor je profesor istorije i međunarodnih odnosa na Univerzitetu Prinston

Copyright: Project Syndicate, 2024. (N.R.)

( Harold James )