Hajp ili bauk sindikalizma?

Nekoliko motiva, kada je riječ o stanju u kojem se nalazi globalna ekonomija, dominiralo je prigodničarskim rezimiranjima u prošloj i prognoziranjima u novoj kalendarskoj godini. U skladu s pozicijama koje su se zauzimale na društveno prihvatljivom dijelu političko-ekonomskog spektra, ton izlaganja varirao je u rasponu od slavljeničkog do rezerviranog, ali do kakvog-takvog konsenzusa u ocjeni ipak se uspjelo stići.

Prema onome što se moglo pročitati u srednjestrujaškim medijima, ekonomska panorama, u stvari, izgleda prilično solidno. Unatoč zatezanju monetarnih politika kakvo nije viđeno od osamdesetih godina prošlog stoljeća, borba protiv inflacije vodila se uglavnom uspješno i bez većih društvenih potresa - štoviše, američka ekonomija, primjerice, rasla je u 2023. godini. Istovremeno, europske nacionalne ekonomije uspješno su preživjele “skidanje” s ruskog plina. Tržišta rada nastavila su funkcionirati uspješno, glasi interpretacija, u prvom redu zbog toga što su kompanije - umjesto masovnog dijeljenja otkaza - odustale od zapošljavanja, odnosno od popunjavanja praznih radnih mjesta.

Iako će velike nacionalne ekonomije, posebno u Europi, teško spustiti razinu inflacije na željenih dva posto bez zaranjanja u blaže recesije, globalna ekonomija, čini se, u puno je boljoj formi nego što su to mnogi mislili. I kada je Jay Powell, predsjednik FED-a, sredinom prosinca na konferenciji za medije poručio da “misli kako daljnje podizanje kamatnih stopa neće biti potrebno”, prognoza raspleta ove inflacijske epizode u obliku čuvenog “mekog prizemljenja”, dobila je, prema mnogima, i svoju konačnu potvrdu. Ukratko, unatoč apokaliptičnom zanovijetanju iz ekonomsko konzervativnih kampova, prošla godina zatvorena je u relativno optimističnom ključu.

Ima li razloga za optimizam?

Za promjenu, razloge za optimizam, doduše uz određenu dozu naivnosti, bilo je moguće prepoznati i iz lijeve perspektive. Dva momenta posebno su rezonirala s ljevicom u 2023. godini: svojevrsni simbolički hajp oko sindikalizma u SAD-u i rehabilitacija industrijskih politika ili, drugim riječima, ekonomskog planiranja. Dio o naivnosti tiče se, međutim, interpretacija prema kojoj napuštanje globalne slobodnotržišne paradigme samo po sebi može biti zamjena za ozbiljno radničko organiziranje, ali i miješanja medijskog interesa za sindikalizam s procjenom stvarnih sindikalnih kapaciteta.

Šestotjedni štrajk koji je Američki sindikat radnika u autoindustriji organizirao jesenas opravdano je okarakteriziran kao uspješan. Koncesije su ishođene od Forda, Stellantisa i General Motorsa, prije svega u obliku osjetnog povećanja plaća i inauguraciji sustava koeficijenata koji će u budućnosti plaće prilagođavati troškovima života. Štrajk je bio posebno uspješan u simboličkom smislu. Eksplicitno ga je podržao, naime, i sam Joe Biden, prvi američki predsjednik koji je procijenio da bi mu se jedna takva politička oklada mogla isplatiti.

Ranije, tijekom ljeta, štrajk filmskih i televizijskih radnika u Hollywoodu također je rezultirao povećanjem plaća, kao i implementacijom pravednijeg sustava isplate honorara kada su u pitanju streaming produkcije te nizom sigurnosno-preventivnih odredbi u kolektivnim ugovorima koje bi trebale regulirati upotrebu umjetne inteligencije u industriji. Ukupno, od siječnja do prosinca prošle godine u SAD-u je organizirano više od 400 štrajkova. Dovoljno da, recimo, čak i The Wall Street Journal u 2023. godini objavi nekoliko reportaža o tome kako su sindikati ponovno postali kul.

Istovremeno, na godišnjoj razini, postotak američke radne snage koja je sindikalno organizirana pada. U 2021. godini ta je brojka iznosila 10,3 posto. U 2022. godini uslijedio je pad od 0,2 posto. Novi pad očekuje se i kada budu objavljeni podaci za 2023. godinu. Općenito, postotak američke radne snage koja je sindikalno organizirana pada gotovo linearno još od 1950-ih. Taj pad, međutim, nije posljedica promjena u simboličkoj atraktivnosti sindikata kao institucija ili nekakvog generalnog društvenog osjećaja, nego niza zakonodavnih okvira koji su u SAD-u radničko organiziranje s vremenom sve više i više otežavali. Dojam je barem da bi u kontekstu ponovnog inzistiranja na industrijskim politikama taj okvir mogao postati nešto labaviji, iako ništa, naravno, nije zagarantirano.

Povratak industrijskih politika u SAD-u i Europi, uostalom, nije ništa drugo nego reakcija na četiri desetljeća slijepog inzistiranja na slobodnotržišnoj globalizaciji ekonomije, odnosno procesu koji je - neplanirano - Kinu promovirao u operativno najjaču nacionalnu ekonomiju. U posljednje tri godine, Bidenova administracija potrošila je tako milijarde i milijarde dolara u obliku federalnih poticaja kako bi se intenzivirale privatne investicije u industrije i kako bi se pokušala sanirati nastala šteta, dok je Europska unija, suočena s potencijalnim egzodusom kapitala u SAD, učinila isto, iako nešto sporijim tempom. Broj protekcionističkih mjera koje su danas na snazi na globalnoj razini, recimo, iznosi oko 35 tisuća - prije deset godina bilo ih je manje od deset. Iako jasno zaokruženog ideološkog sustava kojim bi se ovakve paradigmatske promjene mogle pravdati još uvijek nema, svijet je u posljednjih pet ili šest godina definitivno postao bitno drugačije mjesto.

Najkraće rečeno, radi se o reorganizaciji moći kapitala na trans-nacionalnom nivou, ali u suprotnom smjeru, odnosno na način koji konkretne industrijske politike sve više i više podvrgava nacionalnim interesima. Stoga nanovo započeti razgovor o ekonomskom planiranju ili povoljna medijska reprezentacija sindikalizma sami po sebi ne mogu biti razlog za slavlje ili opuštanje na ljevici - bez demokratske kontrole nad distribucijom javnog novca u obliku poticaja i jačanja trans-nacionalne sindikalne solidarnosti, eksploatiranje će samo poprimiti nešto lokalniji karakter.

(bilten.org)

( Marko Kostanić )