Prezime

Na Grahovcu 1858. gdje su Crnogorci savladali znatno brojnije protivnike, zarobljen je samo 1 (i slovima - jedan) Crnogorac. Zapravo se ni danas ne zna ko je on bio. Zarobljeni je Turcima dao lažno ime - predstavio se kao Pavle Pavlović - sve u pokušaju da sačuva svoje prezime, da bruka (zarobljavanja) ne padne na njegovo bratstvo.

Koliko god bizarna, ova pričica pokazuje makar dio neobičnog odnosa prema prezimenu, a koji definitivno nije rijetkost kod Crnogoraca. Malo je kultura i društava u kojima postoji tako naglašen (možda i opterećujući) kult prezimena kao što je slučaj kod nas u Crnoj Gori.

Čovjek od rođenja nosi mnoge okove... Od okova vremena do okova smrti. Čovjek je biće ograničenja koje ima čudesnu moć da sanja i zamisli bezgranično. Ali i da logiku okova projektuje i na - naša prezimena, recimo.

Sa najvišeg javnog mjesta nedavno se čulo nešto što nije dostojno parlamenta, zapravo ni - izgovaranja. Čak dvojica poslanika su dopustila sebi da opserviraju tuđe prezime na jasno diskriminatorski način.

Uz ovaj nedostojni skupštinski impresionizam obavezno ide i ideja o nečijoj većoj ili manjoj “autohtonosti”, a što je smiješno, posebno u vrijeme kada je genetika temeljno razbila mit o bilo čijoj i o bilo kakvoj autohtonosti.

Ideja o “crnogorskijim” prezimenima je, naravno, temeljno fašistička. Poslanik koji je ovo rekao mora da je brzoplet i brzozbor, vjerujem da je razmislio makar deset sekundi, ne bi se ovako obrukao.

Uvijek sam odbijao ta suvišna značenja koja se u CG poklanjaju svom prezimenu, zapravo vjerovatno nema porodice gdje vas neko od djetinjstva ne bombarduje mitologijom sopstvenog prezimena, ne uvodi u napornu “mistiku” prezimena.

Doživljavao sam prezime kao gotovo tehničku stvar, nešto što pomaže da funkcionišete među drugima, i ljudima i prezimenima. Ali, ne mnogo više od toga. Bilo mi je logičnije da je važniji dio cijelog imena - lično ime, ono što je samo vaše, i da time čovjek sebe presudno određuje - onim dakle što radi kao jedinka, a ne dio nekog istorijskog niza.

Zašto bi danas najfrekventniji tip prezimena (ić) bio dokaz bilo čega, a posebno je opasno iz toga izvoditi hijararhiju pripadanja jednom narodu, gdje su oni sa “ić” na prvom mjestu. (E da ga čuje pokojni Franjo Kunčer.)

Očestvo je kod Crnogoraca imalo značaj gotovo kao kod Rusa i Ukrajinaca, a izvjesno je bilo razlog nešto kasnijeg usvajanja klasičih prezimena. Nauka je odavno uglavnom objasnila te stvari - prezimena uopšte, a posebno ona sa “ić” su postala uobičajena tek u XIX vijeku. Stariji slovenski sloj svjedočila su unekoliko drugačija prezimena. Još ima tragova toga dvojstva u CG - pa imate Dragaše i Dragaševiće, Roćene i Roćenoviće, Lončare i Lončareviće... U svakoj od ovakvih varijanri verzija sa “ić” je novija, odnosno novousvojena.

Generacijama ovdje žive potomci bijelih Rusa (i Ukrajinaca, Bjelorusa), sinovi i unuci Italijana i Austrijanaca koje je posao ili neka emocija davno dovela u Crnu Goru, tamnoputi potomci Sudanaca u Ulcinju, bilo je i Njemaca koje je život doveo u Kotor ili Podgoricu, a oni se tu oženili i - postali “domaći”. Ako tome dodate i jugoslovensko iskustvo - koje nam je mnoga “necrnogorska” prezimena učinilo bliskima, ovakva izjava djeluje još neprimjerenije. Da ne kažemo i neku težu riječ.

Sva zatvorena društva i iste takve svijesti, strecaju od raznovrsnosti, od raznoglasja... Neko čiji preci se tokom tri vijeka nisu pomjerili više od dvadeset kilometara teško može razumjeti one koji su u stanju da se utemelje i u nekoj drugačijoj i novoj kulturi. Danas, u doba smanjenog svijeta, u vrijeme dostupnosti svakakvih informacija i priča, ostati pri toj vrsti “čistunstva” i pripadajuće retorike - svjedoči bolan poraz. Prvo, onoga koji je to izgovorio, a onda i društva u kojem je to ne samo moguće, već i mnogima razumljivo, čak i podrazumijevajuće.

( Balša Brković )