Mitovi koji iskrivljuju sliku Amerike o Rusiji i obratno

“Mitologija nije laž”, napisao je Džozef Kembel, ekspert za mitove i arhetipove. “Ona je metaforična”. Mitovi i metafore pružaju narative koji inspirišu patriotsku predanost, motivišu vojnike da se bore i pomažu u objašnjavanju spoljašnjeg svijeta. A mitovi koje nacije njeguju o sebi često jačaju komplementarne mitove koje usvajaju o drugima.

Rusija i Sjedinjene Države gaje posebno snažne mitove jedna o drugoj. Mit u koji Rusija vjeruje o Americi je da ona ima vazale a ne saveznike, da je hegemon koji krije nemilosrdnu ambiciju i sebične interese iza poziva na liberalne principe i pravni poredak. Sa druge strane, Amerikanci vide Rusiju kao zemlju bez domaće politike - krajnje autokratsku silu čiji zlonamjerni, neodgovorni lider potpuno ignoriše želje građana. Još davne 1855, američki predsjednik Abraham Linkoln opisao je Rusiju kao mjesto “gdje se despotizam konzumira čist i bez primjese licemjerja”.

Nakon više od vijeka napetosti i sukoba, američko-ruski odnos je sada oblikovan oko tih mitova. Mitovi opterećuju taj odnos, zamagljujući jasnu percepciju. I oni su oblikovali su, i dalje će oblikovati, ulogu i jedne i druge zemlje u ratu u Ukrajini. Mit koji mnogi Rusi imaju o SAD neprestano gura Kremlj ka štetnom ratobornom ponašanju.

Mit koji Amerikanci gaje o Rusiji takođe je zamka, što navodi kreatore politike da pogrešno tumače Kremlj i propuštaju prilike da oslabe režim ili nalaze kompromise. Da bi se opasna pogrešna tumačenja svela na minimum, američki lideri moraju da ulože veći napor da prevaziđu te mitove i arhetipove. Bolje razumijevanje sopstvenih mitova SAD - i Rusije - dalo bi američkim kreatorima politike veću fleksibilnost, pomoglo da pospješe stratešku empatiju i predvide buduće promjene u ruskoj politici.

U Rusiji, uobičajeno mišljenje je da su SAD opsjednute moći. Veliki broj Rusa vjeruje da je američka javnost pod kontrolom megalomanskih elita SAD-a. Entuzijazam za liberalni međunarodni poredak ne privlači veliko interesovanje u Rusiji ne zato što su svi Rusi realisti, već zato što njihov mitski pogled na SAD svodi liberalni međunarodni poredak na instrument američkih ambicija. Mnogi Rusi su ubijeđeni da je ukazivanje američkih lidera na nadnacionalnu mrežu normi, zakona i partnerstava samo dimna zavjesa za pridobijanje koje leži u samom srcu američke spoljne politike.

Vodeći ruski mit potiče iz sovjetskog doba. Prema ovom mitu, tokom Hladnog rata, američke kapitalističke elite su željele da vladaju svijetom i pronašle su brojne vojne izgovore kako bi ostvarile svoje želje. Košmar je navodno počeo nakon Drugog svjetskog rata, kada su SAD prepravile političke kodekse u Japanu i Njemačkoj, gurnule ove zemlje u saveze pod američkom dominacijom, koristile ih kao baze za vojne operacije SAD-a i primorale ih da služe kao navijači za američke nacionalne interese. Kako bi održao korak, Sovjetski Savez je morao da izgradi bedem od “prijateljskih zemalja” u istočnoj Evropi i uspostavi svoj globalni uticaj, kako perfidna Amerika ne bi nesmetano napredovala.

Globalni uticaj SAD tokom ovog perioda bio je stvaran. Ali sovjetska karakterizacija bila je karikatura, koja se ispostavila kao dugotrajna. Čak i po završetku Hladnog rata, prema ruskom mitu, SAD su nastavile da zavode druge lažnom retorikom, uključujući susjede Rusije - poput Poljske, Rumunije i baltičkih država. Prema ovoj priči, saveznici SAD-a djeluju više kao instrumenti američke moći nego kao nezavisne države. Tamo gdje su vlade pružale otpor - u Avganistanu, Iraku, Libiji, Srbiji, Siriji, kao i u Ukrajini prije Majdanskog ustanka 2014. godine - promjena režima bila je želja Amerike. Hegemonija po pozivu, hegemonija uz prijetnju oružjem: sredstva se mogu razlikovati, ali cilj nikada nije upitan.

Moskva je platila visoku cijenu zato što se držala ovog mita. Ona se obavezala na borbu sa američkim čudovištem čak i po cijenu toga da postane još više zavisna od Kine. Program Istočnog partnerstva Evropske unije, koji je doveo do Majdanskog ustanka u Ukrajini, bio je autentičan izraz idealizma o evropskoj budućnosti te zemlje, a ne prikrivena vježba američke hegemonije. Međutim, tvrdnja da je CIA organizovala državni udar u Ukrajini bila je laž u koju su Rusi dugo uvjeravani. Čak i ako su glavni lideri Rusije znali da ova tvrdnja nije tačna, njihovo javno insistiranje na njoj blokiralo je umjerene odgovore (kao što je prilagođavanje novoj vladi u Kijevu) i učinilo da ekstremnije opcije (kao što je pripajanje Krima) djeluju neophodno.

Generalno, mit o Sjedinjenim Državama pijanim od moći i nespremnim da se pridržavaju sporazuma otežava Moskvi da pregovara o regionalnim pitanjima. Rusi ne mogu da zamisle da lideri zemalja poput Ukrajine misle svojom glavom. Za Moskvu, ukrajinsko neprijateljstvo je samo prikriveni produžetak američkog neprijateljstva, a američko neprijateljstvo prema Rusiji zahtijeva jednako rusko neprijateljstvo prema SAD. Ako je jezik moć jedini jezik koji SAD razumiju, onda pregovori, promišljanje i davanje ustupaka nose neisplativ rizik.

Američki mitovi o Rusiji imaju slično duboke istorijske korijene. Američka slika Rusije kao nepatvorene autokratije potiče iz 19. vijeka. Ona je procvjetala je tokom sovjetskog perioda i nakratko se povukla tokom devetogodišnjeg predsjedničkog mandata Borisa Jeljcina. (Amerikanci su poštovali Jeljcina kao većeg demokratu nego što je zapravo bio.) Vladimir Putin je obnovio prepoznatljivu sliku Rusije. Američki pristup Hladnom ratu često je imao žar mesijanske borbe, a Putin ponovno budi moralno ogorčenje Amerikanaca.

Mit Sjedinjenih Država o Rusiji - da je zla i ambiciozna tiranija - ima neke unutrašnje političke svrhe. Da bi zainteresovao Amerikance za spoljni svijet, Vašington treba da dočara jednog svemoćnog zlikovca. Amerikanci žele da vjeruju da se bore protiv pojedinca koji može ubijen, prije nego da moraju da pokore cijelu zemlju. U krizi za krizom, poređenja sa Hitlerom se koriste da šokiraju one Amerikance koji vole demokratiju, ali su samozadovoljni, da krenu u akciju. Putin je jednostavno posljednji u dugom nizu autokratskih lidera - Sadam Husein, Slobodan Milošević, Muamer el-Gadafi i Bašar al-Asad, da navedemo samo neke - koji su prikazani kao oni koji samostalno opstruiraju demokratiju i napredak.

Putinova impozantna ličnost pojačala je mišljenje da autokratska Rusija nema unutrašnju politiku i da se događa šta god vladar želi. Brajan Dženkins, viši savjetnik predsjednika u RAND korporaciji, sažeo je ovaj stav kada je napisao: “Kod kuće, Putin se ne suočava ni sa kakvim izborima, nema stranačkih ili državnih institucija koje prijete njegovoj vladavini, nema domaće političke opozicije. On je Rusija. A Rusija je njegova”. Ako je Putin Rusija, jedino što treba razumjeti o Rusiji je Putinova psiha. Ukrajina i njeni saveznici se bore protiv Putinove Rusije u Putinovom ratu. Stoga ne čudi da je američka obavještajna zajednica navodno kao svoj glavni analitički prioritet postavila procjenu stanja Putinovog uma.

Proučavanje lidera je važno kako bismo razumjeli svoje protivnike, a posebno za razumijevanje Rusije. Ruski predsjednik jasno dominira svojom zemljom. Međutim, Putin se i dalje suočava sa dilemama kod kuće. On neudobno sjedi na vrhu složenog sistema suprotstavljenih frakcija i interesa. On mora da osigura da se zavađeni prisni saradnici ispod njega međusobno ne pobiju ili ustanu protiv njega. Istovremeno, on mora da održava dovoljno ushićenja javnosti u vezi sa njim. Najveći proizvođač i potrošač socioloških istraživanja u Rusiji je, zapravo, ruska vlada, koja nervozno prati sitne promjene u javnom mnjenju.

Različiti ratovi koje je Vašington vodio protiv zlih diktatora do sada je trebalo da pruže neke teško naučene lekcije. Nijedan od ovih vođa se nije pokazao svemoćnim. Niti su bili odgovorni za svaki problem u svojoj politici, kao što su SAD više puta otkrile nakon što su uložile ogromne napore da ih uklone sa scene. Svakom takvom lideru, pa i Putinu, unutrašnja politika postavlja parametre njihove spoljne politike. Oni su rijetko ratovali bez svojih ljudi iza sebe. Poput demokratskih lidera, autokrate znaju kako da privuku stanovništvo na svoju stranu kada krenu u rat.

Javno mnjenje i birokratija su djelimično neprozirni u diktaturi u koju se Rusija pretvorila. Međutim, javno mnjenje ograničava način na koji Putin vodi rat i nagodbe koje Kremlj može prihvatiti. Kao i svaka zaraćena strana, ruska vlada želi da bude u stanju da proglasi pobjedu: ako Rusija očigledno izgubi rat u Ukrajini, frustracija i gnjev javnosti mogu srušiti vladu.

U međunarodnim odnosima mitovi su opasni jer učvršćuju arhetipove. Arhetipska Rusija je zloćudna autokratija, arhetipska Amerika je gramzivi hegemon

Posvećene mitu o Rusiji bez domaće politike, međutim, SAD se muče da protumače Rusiju. Njihovim kreatorima politike promiče to da su mnoge akcije Kremlja usmjerene ka domaćem biračkom tijelu. Uzmimo za primjer Putinovu iznenadnu odluku u septembru 2022. godine da pripoji teritorije u Ukrajini, od kojih mnoge nisu čak bile pod kontrolom Rusije. Samo nekoliko mjeseci ranije, Putin je javno ismijao svog obavještajnog šefa zbog predloga o aneksiji. Putinova promjena stava zbunila je američke analitičare, koji su je tumačili kao dio velikog, iako fantazmagoričnog, plana za pokoravanje Ukrajine. Da li je Putin gubio razum? U stvarnosti, ove težnje za aneksijom mogle su biti retorički ukras za unutrašnju upotrebu, oportunistički pokušaj da se dobije podrška javnosti za rat koji izmiče kontroli.

Tereti koje ovi mitovi nameću nadilaze njihovo iskrivljenje stvarnosti. U međunarodnim odnosima, mitovi su opasni jer učvršćuju arhetipove. Arhetipska Rusija je zloćudna autokratija, arhetipska Amerika je gramzivi hegemon. Arhetipovi su rafinirani rođaci stereotipa, a problem stereotipa je njihova negacija složenosti. Zemlja koja vjeruje da se njen protivnik može razumjeti u jednostavnim kategorijama vjerovatno će prestati da traži suptilna prilagođavanja koja bi mogla da napravi u svojoj politici i da će prestati da pokušava da kreativno odgovori na prilagođavanja svog protivnika.

Da su američki lideri bolje razumjeli da Rusija nije monolit već da može da napukne, na primjer, možda bi mogli bolje iskoristiti pobunu Jevgenija Prigožina, šefa paravojne kompanije Vagner, 2023. godine, iskorištavajući podjele unutar ruske elite i vojske. Razumijevanje razloga zbog kojih su se te podjele dogodile moglo je omogućiti SAD i njihovim saveznicima da ih istaknu, možda naglašavanjem Prigožinovih napada na rusko vazduhoplovstvo ili načina na koje Putin gubi kontrolu nad svojim bezbjednosnim službama. Umjesto toga, zaokupljen Putinovom moći, Vašington je propustio znakove podjele i bio zbunjen pobunom. Vašington možda propušta slične ranjivosti koje se pojavljuju pred predsjedničke izbore u Rusiji u martu, za koje pretpostavlja da će biti samo ritual autokratskog samočestitanja. Putin će sigurno pobjediti, ali to će ipak biti važan politički trenutak dok se rivalske ruske političke struje bore za veću moć i uticaj.

Najveći problem koji predstavljaju mitovi koje Rusija i Amerika imaju jedna o drugoj jeste da se oni međusobno osnažuju. Što je Moskva fanatičnija povodom osporavanja navodnih djela američke hegemonije, to više Rusija liči na manijakalnu autokratiju američkog mita. A što više Vašington zamišlja Rusiju kao trajnog i zlog “drugog” u američkoj spoljnoj politici, to će njeni odnosi s Evropom postati više militarizovani - i veća je vjerovatnoća da će Moskva tumačiti ciljeve SAD kao hegemonističke. Do sada, rat u Ukrajini je oličenje ovog ciklusa postepenog učvršćivanja predrasuda. Sa svakim mjesecom koji prođe, svaka zemlja vidi kako se njeni mitovi približavaju objektivnoj istini.

Prepreka za zdravu strategiju i agilnu diplomatiju

Ni SAD, ni Rusija ne mogu lako odbaciti mitove koje gaji druga strana. Obje zemlje njeguju svoje mitove iz određenih razloga. Ruski režim želi da SAD - i svi drugi - misle da nema domaće politike i da su putinizam i Rusija jedno. Ako SAD rat u Ukrajini vide prije svega kao borbu za teritorijalni integritet, a ne kao bitku dobra i zla protiv usamljenog tiranina, Amerikanci bi mogli izgubiti interesovanje.

A čak i ako bi lideri to željeli, bilo bi teško ukloniti mitove. Što bi Vašington aktivnije primjenjivao javnu diplomatiju kako bi promijenio ruske percepcije o SAD, to bi Rusi više smatrali da Amerika manipuliše njihovom zemljom. A da bi transformisala svoju sliku unutar SAD, ruska vlada bi morala da se odrekne autokratije i povuče vojno iz Evrope - što nikada nije bila dobitna kombinacija za vladanje Rusijom.

Da su američki lideri bolje razumjeli da Rusija nije monolit već da može da napukne, na primjer, možda bi mogli bolje iskoristiti pobunu Jevgenija Prigožina

Ovi mitovi će dugo biti s nama. Ali Vašington ih mora prepoznati kao takve. Ako bi SAD, u okviru svojih internih političkih debata, mogle da dovedu u pitanje mit o čistoj ruskoj autokratiji i otkriju načine na koje domaća politika i javno mnjenje ograničavaju i konstruišu rusku spoljnu politiku, možda bi našle alate da poremete ratne napore Rusije. Takođe bi bile spremnije za političku tranziciju nakon Putina. Politički, Rusija ima tendenciju da se naglo mijenja, njena politika ne ostaje zauvijek zamrznuta.

Dok pokušavaju da predvide ponašanje Rusije, liderima SAD bi takođe koristila veća svijest o mitskom statusu SAD u Kremlju, koji se uveliko kosi sa slikom Vašingtona o sebi. Rusi vjeruju da je vječna suština SAD volja za moći: to pojašnjava odluku Kremlja da napadne Ukrajinu, a takođe objašnjava i odbijanje Rusije da okonča taj razorni rat. Koliko god bili privlačni, mitovi obmanjuju zato što prikrivaju ogromnu složenost i otvorenost stvarnosti. U svemu što otkrivaju o ljudskoj prirodi, mitovi dopuštaju beskrajna tumačenja. Ali u suštini, oni su takođe statični - i stoje na putu zdrave strategije i agilne diplomatije.

Majkl Kimidž je profesor istorije na Katoličkom univerzitetu Amerike i viši saradnik u programu za Evropu, Rusiju i Evroaziju u Centru za strateške i međunarodne studije. Džeremi Šapiro je direktor istraživanja pri Evropskom savjetu za spoljne odnose

Članak je objavljen u časopisu “Forin afers”

Prevela i priredila: A. Šofranac

( Majkl Kimidž, Džeremi Šapiro )