INTERVJU Vuk Čelebić: Volio bih da ostavim snažan prvi utisak u Crnoj Gori

Vuk Čelebić je češki glumac crnogorskog porijekla ili glumac iz Crne Gore koji živi i radi u Češkoj...

Rođen, odrastao i sazrijevao je nerijetko se osjećajući kao stranac, ali to je bio put izabran za njega, a na nasilje nije ćutao, kaže. U Češkoj je sa svojom porodicom i kćerkama stekao osjećaj doma, dok svim svojim srcem priželjkuje da se bliže predstavi crnogorskoj publici, priča u razgovoru za Vijesti.

Volio bi, dodaje Čelebić, da ta “premijera” donese nešto veliko i bude svojevrstan poklon zemlji koju voli i koja mu je pružila mnogo toga. Smatra da bi to bilo ostvarivo putem filma, iako je pozorište sve više poput slobodnog ostrva udaljenog od vještačke inteligencije koja počinje da dominira svijetom.

Komentarišući svoj razvojni put, kaže da je češka sredina, pored svih svojih vrlina, ipak veoma zatvorena, dok je crnogorska takva da sama sebi otežava i komplikuje stvari...

“Smatram da naše unutrašnje svađe na Balkanu stvaraju sivišan hendikep, bar što se jezika tiče, pa onda i kulture u svim aspektima, osim likovnog. Da se razumijemo: pričam o jeziku, ne o politici. U svijetu gdje svi uče engleski i španski, kako bi mogli idealno da se razumiju i dijele svoju kulturu, mi se svađamo koji jezik: srpski, hrvatski, bosanski ili crnogorski je ‘taj pravi’. Izvinjam se čitaocima, ali po mom subjektivnom mišljenju, pričamo o dijalektima. Ukratko, smatram da politika i nacionalizam odmažu kulturi na Balkanu i njenom svjetskom potencijalu. Jezik bi trebalo da spaja a ne da razdvaja”, poručuje Čelebić.

Vuk Čelebić je diplomirao glumu u Pragu, a pored filmskih i televizijskih ostvarenja angažovan je i u teatrima širom zemlje, dok u razgovoru za Vijesti otkriva da i sam radi na dramskom tekstu koji je nazvao “Božanstvena komedija 2”...

Za Vijesti sumira svoj dosadašnji životni put, govori o Češkoj i Crnoj Gori u kontekstu samoga sebe, umjetnosti, društva i politike...

Iako ste dijelom crnogorskog porijekla, svoj život i karijeru uspješno gradite u Češkoj. Da li ste namjerno izabrali taj put i zbog čega?

Dalo bi se reći da je taj put bio izabran za mene. Moja majka je Čehinja, mada je posle toliko godina i života u Crnoj Gori prihvaćena kao Crnogorka, a moj otac je studirao u Pragu, pa cijelo moje djetinjstvo svi su uzimali za gotovo da ću studirati u Pragu. Moj djed, baba, majka, pa i otac.

Što se konkretno glume tiče, mišljenja su bila različita. Najveću podršku mi je pružio djed Jaromir, koji je bez ikakve sumnje vjerovao da je baš to moj put. Otac, naprotiv, znajući teškoće ovog zanata, nadao se da ću studirati jezike ili nešto sa većom sigurnošću.

Kazali ste svojevremeno u razgovoru za Vijesti da ste se prvi put u glumi oprobali u Kotoru kod Petra Pejakovića... Otkrili ste tada i da ste vaspitani na crnogorskoj, češkoj, jugoslovenskoj i španskoj književnoj, pozorišnoj i fimskoj tradiciji. Koliko je to uticalo na Vaše profesionalno opredjeljenje, ali i ličnost?

Ima to svoje svijetle, ali i tamne stranke. Kao dijete sam se selio mnogo i upoznao različite zemlje i kulture. Dobra stvar je što sam stekao uvid u sve te kulture i jezike, kao dijete književnika i istorijske naučnice bio sam u uskom kontaktu sa pozorištem, literaturom i istorijom ovih kultura i njima sličnih. To mi je dalo neki svjetski pogled koji mi je koristan i sada, u češkoj sredini, koja je svojim jezikom ali i razmišljanjem Čeha, pored svih svojih vrlina, veoma zatvorena.

Tamna strana, koju sam odrastajući dosta proživljavao, bila je neka otuđenost, nepripadanje i odsustvo doma. Bio sam stranac za Crnogorce, isto i za Čehe a prirodno i za Argentince, i odrastao sam kao veoma uplašeno i zatvoreno dijete. Uprkos tome, nisam podnosio maltretiranje, i sa svojim herojskim kompleksom ulazio sam, ne vlastitom odlukom, u svađe i tuče. Kad bih konačno stekao prijatelje, opet smo se selili u drugu, tuđu sredinu.

Dom sam našao tek preko svoje djece, Ester i Isabelle, u Češkoj.

Kakve su danas crnogorska i češka praksa i scena u književnosti, pozorištu i filmu, te da li je i dalje relevantno referisati na jugoslovensku baštinu u tim oblastima?

Ne bih volio da zvučim arogantno, ali sa svoje međunarodne perspektive smatram da sebi veoma otežavamo situaciju. Nisam političar ili društveni analitičar, naučnik (mada preko glume, i njene neprestane potrage za razumijevanjem ljudske psihologije možda na neki način i jesam), ali smatram da naše unutrašnje svađe na Balkanu stvaraju sivišan hendikep, bar što se jezika tiče, pa onda i kulture u svim osim likovnih aspekata.

Da se razumijemo: pričam o jeziku, ne o politici. U svijetu gdje svi uče engleski i španski, kako bi mogli idealno svi da se razumiju i dijele svoju kulturu, svađamo se koji jezik: srpski, hrvatski, bosanski ili crnogorski je “taj pravi”. Izvinjam se čitaocima, ali po mom subjektivnom mišljenju, pričamo o dijalektima.

Ukratko, smatram da politika i nacionalizam odmažu kulturi na Balkanu i njenom svjetskom potencijalu. Jezik bi trebalo da spaja a ne da razdvaja. Češka ima ogroman potencijal i bori se sa velikom teškoćom da ga ponudi svijetu, jer “samo” deset miliona ljudi na svijetu može razumjeti njihovu poeziju, a tek polovina da je shvati.

Pratite li situaciju na crnogorskoj stvaralačkoj, glumačkoj sceni, bilo da je u pitanju pozorište ili kinematografija i šta mislite o aktuelnom stanju?

Trudim se, ali nažalost mali dio dopre do mog uha. U kratkim trenucima kad sam u Crnoj Gori trudim se da pokupim što više, ali ne usuđujem se da sa svojim nepotpunim uvidom iznosim bilo kakve sudove.

Mogu samo toliko: tokom svog boravka sam vidio mnogo zanimljivih podsticaja takozvane “teške kulture” i popkulture. Smatram da je uzajamno sretanje ovih dviju dobar put, jer staro neće preživjeti bez novih podsticaja, a mlado je prolazno bez znanja starog zanata. Vidio sam mnogo talentovanih glumaca, režisera i samih predstava sa velikom žestinom i ljubavlju ka dramskom putu.

Priželjkujete li možda neko predstavljanje u Crnoj Gori i šta biste voljeli da to bude, da li uloga u filmu ili pozorištu?

Svim svojim srcem! Pošto sam bio dugo odsutan, volio bih da donesem nešto veliko, kao poklon zemlji koju toliko volim i koja mi je dosta toga pružila. Realno vidim ostvarenje tih ambicija preko filma, ali pozorište je za mene veoma jaka stvar, jer je moguće da će baš pozorište ostati našim jedinim ostrvom sa sve većim nastupanjem vještačke inteligencije u filmskoj industriji. To je jedno od temata koje bih volio da preradim za pozorište, i na kojem već radimo sa jednim kolegom iz Češke.

Da li se naslućuje neka saradnja, jeste li dobijali neke pozive i koliko je crnogorski okvir otvoren za to, prema Vašem mišljenju?

U avgustu 2023. bio sam pozvan da sa svojim kumom sa krštenja, prof. dr Jovanom Mirkovićem predajem na ljetnjem simpoziju o glumi, pred publikom veoma talentovanih mladih naučnika i u društvu velikih crnogorskih naučnika i predavača. Bio sam malo nervozan, jer sam osjećao da u društvu takvih ličnosti (gdje uključujem i mlade studente), nemam šta da doprinesem. Pripremio sam predavanje u stilu stand-up komedije, o interpretaciji dramskog teksta i podteksta, i na moje prijatno iznenađenje, prijem je bio pun oduševljenja. Ostao sam mnogo duže nego što je bilo planirano i slušao predavanja kolega naučnika, čak sam učestvovao i u recitaciji poezije. Nevjerovatno gostoprimstvo i poziv za dalje godine.

Tako da je sigurno. Pripremamo nekoliko projekata sa intencijomda što više eliminišemo jezičku barijeru. Što se ponuda od crnogorske filmske ili pozorišne produkcije tiče, za sada toga nažalost nema. Ali to je i put koji sam odabrao. Moram prvo da se predstavim i pokažem želju i volju.

Za mene je to velika odgovornost. Kako je moje sedamnaestogodišnje djelovanje u Češkoj imalo svoje uspjehe i neuspjehe, volio bih da ostavim veliki prvi utisak u Crnoj Gori.

Da li Vam ime i djelo Vašeg oca (Gojko Čelebić) na polju crnogorske kulture na neki način otežavaju sopstvenu ulogu, s obzirom na to da se djeca, posebno u svijetu javnih ličnosti, često dovode u vezu i upoređuju sa roditeljima?

Naravno, ima uticaja, u široj perspektivi. Moj otac je velika ličnost, umjetnik i književnik dušom, ali beskrajno odan svojoj zemlji, uprkos velikom svjetskom obrazovanju. Ja sam svoju umjetnost gradio u drugoj sredini, i naše “teritorije” se nisu susretale.

Ali ipak i nije sasvim tako. Sarađivali smo zajedno na pozorišnoj predstavi “Ženidba Maksima Crnojevića” gdje je učestvovala i guslarka Bojana Peković i glumac Zoran Trojanović, kao i na filmu “Katalog Balšići”, snimanog u Hebu.

Često se čini da je otac primio ulogu umjetnika u našoj porodici za sebe, a ja tek moram dokazati svoju umjetničku vrijednost. Ali možda ne bih bio u stanju da podnesem žrtve koje je on donio.

Možete li i koliko uporediti stanje u umjetnosti, makar kada su u pitanju pozorište i film, u Crnoj Gori i Češkoj, stav publike, odnos nadležnih institucija, ministarstava...?

Ne znam u potpunosti kakvo je stanje u umjetnosti u Crnoj Gori, ali nadam se da je na neki način lakše. U Češkoj je velika tradicija umjetnosti, postoji i funkcioniše mnogo više “profesionalnih” pozorišta (samo u Pragu oko trideset pozorišnih scena) i publika je navikla da ih posjećuje. Ali sistem finansiranja koji im je ostao od komunizma im često pravi prepreke. Pozorišta su ili privatna (zavisna od prodaji karata sa slabom dramaturgijom i postavljena na poznatim glumcima), gradska (zavisna na grantovima pojedinih oblasti ali sa velikim legislativnim ograničenjima u slučaju primanja sponzorstava) ili državna (oslanjajući se na državnoj podršci, a tih ima tri u cijeloj zemlji. Pošto cijene rastu ali pare ostaju iste, a kvalitet mora ostati, glumci i režiseri često ostaju “kratkih rukava”.

Što se filma tiče, situacija je nešto bolja, ali nesigurna. Inostrane filmske produkcije često dolaze da snimaju u Češku ne samo zbog prelijepih i očuvanih eksterijera, ali baš zato što je u Češkoj jeftina radna snaga, pa čak i u filmu.

Česi u posljednje vrijeme prave veoma jednostavne i glupe porodične filmove za mase i jednom za čas neki zanimljivi umjetnički projekat. Naravno, ima mnogo boljih, zanimljivijih projekata i umjetnika, ali su za produkcije rizični, i nemaju glas u komisijama koje priređuju grantove.

Dolazite li koliko često u Crnu Goru i postoji li nešto što Vas ponajviše veže ili budi posebna sjećanja?

U Crnu Goru dolazim rjeđe nego što bih volio i trebao. Osjećam ovdije veliku snagu i energiju, ali i tugu. Dešava mi se da sretnem ljude koji govore kako ovdje ne pripadam, na kratko OK, ali trajno ne bih morao da preživim. Uprkos takvim komentarima, osjećam se ovdje lakše. Volim ljude i njihovu prijateljsku narav, temperament, srčanost. Crnogorsku prirodu. Možda sam baš jedan od onih Crnogoraca koji i u inostranstvu nikad nisu stvarno napustili Crnu Goru. Spominjem je neprestalno u društvu, identifikujem se kao Crnogorac, iako imam češko državljanstvo, i često je spominjem u svojoj umjetnosti.

Da li na nečemu trenutno radite, bilo privatno ili po angažmanu?

Trenutno pripremamo predstavu “Pejzaž sa magacinima” (Krajina se sklady), sa pozorišnom grupom Tigar u nevolji (Tygr v tísni), sa kojim sam sarađivao na velikom imerzivnom projektu “Majstor i Margarita”. Pored toga, pripremamo sa Davidom Bošom (David Bosh) predstavu “Ljubav u maskama” o Komediji del Arte (Comedie dell arte), spremamo predstavu “Tri” o susretu tri glumca sa vještačkom inteligencijom i u igri je angažman u tradicionalnom lutkarskom praškom pozorištu “Spejbl a Hurvínek”.

Pored toga, od marta 2023. pišem novu dramu, inicijalno pod imenom “Božanstvena komedija 2”. Kao što samo ime naslućuje, u pitanju je susret nebeskih bića sa našim, sadašnjim svijetom. Veoma sam oprezan što se ove ideje tiče, tako da ne mogu reći previše o radnji, ali u pitanju je komedija situacije. Još nisam odlučio je li u pitanju format za seriju, film ili pozorište. Za sada je pisana za pozorište i na češkom. Mislim da ideja ima veliki potencijal na svjetskoj sceni. Uz sve to, autor sam nekoliko sasvim originalnih, nekorišćenih viceva u dramskoj djelatnosti. Što je danas već podvig.

Šta biste rekli da je obilježilo prethodnu godinu na polju kulture, po čemu ćete je pamtiti (bilo lično ili profesionalno) i imate li neku posebnu tradiciju tokom prazničnih dana?

Odgovoriću lično, jer sam o svome radu rekao dosta. Ovo je bila teška godina. Baš sada, u ovom periodu praznika osjećam veliku prazninu. Kao kršten u pravoslavnoj crkvi, trebalo bi da slavimo pravoslavni Božić, ali u Češkoj to nije prevelika tradicija, i osim moga brata Marka, pošto je otac službeno u inostranstvu, nemam sa kime da budem. Majka se pridržava jevrejske tradicije, ali osim velikog poštovanja prema jevrejskoj tradiciji i svom jevrejskom porijeklu nemam prevelikog odnosa prema jevrejskim praznicima.

A što se tiče čeških tradicija, barem dan ili dva Božića svake godine provodio sam sa svojim kćerkama. Ovaj Božić bio je bez njih, pola godine ih nisam vidio niti čuo i samo sam se nadao da će što brže proći. Nadam se i vjerujem da će 2024. biti mnogo bolja što se tiče porodice, posla i sigurnosti.

Kritika je nekad značajnija nego nagrada

Osvajali ste brojne nagrade i glumili u raznim renomiranim teatrima... Koliko su nagrade podsticajne, koliko obavezujuće i da li na nečemu trenutno radite?

Nagrade su za mene bile veoma podsticajne, za dijete odraslo u gladi za pohvalom. Smatrao sam da je to neka pohvala za moj rad, duševnu i često fizičku investiciju. I bilo mi je žao i osjećao sam se neuspješno kad bi mi izmakla. Ali onda sam shvatio da nagrade dodjeljuju opet samo ljudi, iako stručni. I od tada me “boli uvo”. Veća nagrada za mene je iskreni smijeh, aplauz ili lična pohvala svakog pojedinačnog gledaoca, kolege ili prijatelja. Ali čak kritika je jako podsticajna, ako objektivna i konstruktivna ima veću cijenu. Ako sam nešto naučio onda je to da se premijerom rad ne završava, već tek počinje.

Naravno, podsticajana je novčana nagrada, jer obavezuje ka radu na sebi.

Tamna strana, koju sam odrastajući dosta proživljavao, bila je neka otuđenost, nepripadanje i odsustvo doma. Bio sam stranac za Crnogorce, isto i za Čehe a prirodno i za Argentince, i odrastao sam kao veoma uplašeno i zatvoreno dijete. Uprkos tome, nisam podnosio maltretiranje, i sa svojim herojskim kompleksom ulazio sam, ne vlastitom odlukom, u svađe i tuče. Kad bih konačno stekao prijatelje, opet smo se selili u drugu, tuđu sredinu. Dom sam našao tek preko svoje djece, Ester i Isabelle, u Češkoj.

( Jelena Kontić )