"Žene Bara velikog srca" o rukovođenju narodnom kuhinjom: Ne zna želja šta je nemoguće
Iako se nisu poznavale prije osnivanja kuhinje, prije pet godina ih je spojio humanitarni rad, sada podijele oko 250 obroka dnevno, a uskoro će jednoj porodici uručiti ključeve novog doma...
Nisu se poznavale prije Narodne kuhinje iako su živjele u istom gradu. Prije pet godina spojilo ih je ono što stoji u nazivu njihovog udruženja - veliko srce. Znale su kako je kada se nema i ne može. Željele su da pomognu “makar malo”. Danas hrane oko 250 sugrađana svakodnevno, a uskoro će jednoj porodici uručiti ključeve novog doma.
“Žene Bara velikog srca” sjedjele su za stolom u barskoj Narodnoj kuhinji i prisjećale se kako je sve počelo.
Marija Vujačić je “Ženama Bara” prišla sa strahom, s razmišljanjem da li je to što se o njima priča istina. Kada im se pridružila bila je spremna da odustane ako vidi nešto što joj se ne dopada.
“Volontirala sam i na drugim mjestima, bila sam po svijetu, vidjela i druge organizacije, ali ovakvo sjeme ljubavi i čistoće nisam vidjela, da neko iz čiste ljubavi nekome pomogne. Meni je ovo hrana za dušu, baš ovako, najiskrenije”, kazala je.
Sonja Ličina je dodala da kada je vidjela udruživanje žena Bara pomislila je - “to sam ja”. Kazala je da se ne može shvatiti nečija situacija dok ne se ne prođe kroz to.
“Da imate i da nemate. I da znate šta znači ono kad nemate, a kad vam neko da. Mislim, to je velika stvar, tako da ih u potpunosti razumijem i onda mi bude drago jer sam ja prolazila kroz to”, kazala je Ličina i navela da je to najveći motivator jer zna koliko to drugim znači.
Marija Radović se prisjetila kada je Ljiljana Vujović na Fejsbuku pokrenula ideju “Žene Bara velikog srca” i odmah poželjela da bude dio toga.
Marija, Sonja, Marija, Jelena, Lenka i Anastasija su se usaglasile oko jednog, a to je da budu srećne što idu u Narodnu kuhinju i da ih zdravim i veselim održava osmijeh ili pogled zahvalnosti sugrađana koji dođu na njihova vrata po obrok.
Njihov utisak je da je mnogo manje sujetnih ljudi nego onih dobronamjernih. Makar u to žele da vjeruju.
Poznat im je narativ da svako treba sam o sebi da se brine, da svako ima dvije ruke i noge i da je sam kriv za situaciju u kojoj se nalazi. Anastasija Jovović je kazala da je čula takve priče i da one koji tako misle poziva da dođu u Narodnu kuhinju.
“Oni znaju da kažu kako neko od korisnika kuhinje izgleda dobro, ili je lijepo obučen, kako je sređena ili slično, a ne znaju da su tu robu na sebi dobili od nas, zapravo, od donacija”, objasnila je ona.
Kazala je da su njihovi korisnici ranije, kada je kuhinja otvorena, jedva čekali svoj obrok i često ga jeli ispred same kuhinje, u žurbi. Danas, po svoju hranu dolaze sa manje stida i stigme. Upoznali su se međusobno, druže se i Narodna kuhinja je sada njih siguran prostor, a ne mjesto na koje dolaze pognute glave.
U razgovoru ih prekine poneki korisnik koji pokuca na vrata, pa one naizmenično ustaju da dodaju obroke.
“Za njega tri, a njoj dva”, usmjeravaju jedna drugu.
Marija Radović je objasnila da su siromaštvo i glad samo jedan od problema sa kojim se njihovi korisnici susreću.
“Kada čujete njihove priče, ne možete ih kriviti ni za šta. Kada čujete kako žive djeca, žene kojima je potrebna i zdravstvena pomoć, psihološka. Djeca često nemaju uslova da idu u školu. Majke od usta odvajaju za svoju djecu, loše su zdravstveno, a nemaju uslova da pođu kod ljekara”, samo su neki od problema koje je Radović navela.
Sve su se usaglasile da je najveći problem njihovih korisnika izolovanost iz društva i odbačenost od strane zajednice kao posljedica stereotipa.
Korisnika 250, gladnih mnogo više
U Narodnoj kuhinji one svakodnevno podijele oko 250 obroka. Misle da je broj onih koji gladuju u Baru mnogo veći.
“Ima ih još puno. Koliko samo mi znamo njih koji ne mogu iz zdravstvenih razloga da dođu. Koji žive daleko pa nemaju čime. Ljudi iz sela, Gorane, Crmnice i stari ljudi”, naglasila je Lenka Budimić.
Dodala je da su za mnogo njih saznali kada su tokom pandemije dijelile maske po tim mjestima. Danas im, jednom mjesečno i u skladu s mogućnostima, odnose pakete namirnica.
U kesi sa obrokom koju dobije svaki korisnik nalazi se glavno jelo koje se sastoji od povrća i mesa, dodatnog jela, salata i jedan hljeb. Te obroke obezbjeđuju isključivo donacije koje Žene Bara dobijaju od građana Bara, dijaspore, lokalnih preduzetnika, ali i nacionalnih firmi i državnih kompanija.
Pored hrane, korisnici su u Narodnoj kuhinji dobijali i odjeću, obuću, namještaj, drva za ogrjev, školski pribor… Za jednu porodicu iz Bara grade i kuću, uz pomoć donacija i poklonjenog placa.
Objašnjavajući šta je to što su potrebe korisnika, a mogućnosti kuhinje, govorile su o svim stvarima koje bi voljele da urade i onim o kojima su nekad maštale, a sve ostvarile.
Ništa im nije nedostižno i kažu da su svaki cilj koji su do sada postavile i ispunile, “brže ili sporije”, ali su ispunile.
Jelena Vukmanović je kazala da “želja ne zna šta je nemoguće”.
Za njih, nemoguće ne postoji, kazala je Vukmanović, misleći na to da ne postoji nešto na šta one ne mogu, makar dijelom, da utiču, na zdravstveno stanje, stambeno pitanje…
Nekoliko puta smo bile na ivici sredstava, robe i svega, ali eto, nešto se desi, puno puta nam se tako desilo. I eto, uvijek se neko pojavi ko će da pomogne ili nađe rješenje”, prisjetila se ona.
Naglasila je da o nemogućem ni ne razmišljaju jer su im ljudi iz zajednice, doktori, stomatolozi, preduzetnici, komšije i svi ljudi dobre volje to omogućili i uvijek izađu u susret da se potrebe korisnika zadovolje.
Teško je biti gladna majka
Kada su “Žene Bara velikog srca” pričale o svojim korisnicima i njihovim iskustvima, poseban akcenat su stavile na žene i mlade majke. One su, zaključile su, u specifično teškom položaju jer ne brinu samo o sebi već i o djeci, a supružnik često nije dio toga.
Marija Radović kaže da će “majka uvijek biti majka” i da iako one podijele dovoljno hrane za sve, žena je ta koja će uvijek odvojiti od svojih usta za dječja.
Samo neki od problema sa kojima se one susreću su nemogućnost brige o sebi, reproduktivnom zdravlju, nemogućnost zaposlenja zbog brige o djeci i povrh svega, glad i nemaština.
“Mnogo njih ima mušku figuru u porodici, ali oni su često korisnici psihoaktivnih supstanci, zavisnici od alkohola ili imaju neki drugi zdravstveni problem koji ih onemogućava za rad. To nije slučaj samo sa mladim majkama već i sa majkama čiji su sinovi odrasli ljudi ali takođe tako žive, najčešće sa majkom, što ih primorava da budu naše korisnice”, objasnila je Radović.
Kada dođu u kuhinju, najčešće traže robu i obuću za djecu, ali rijetko za sebe. Zbog svega toga, one su za žene koje se hrane u Narodnoj kuhinji organizovale radionice ručnih radova i rukotvorina kao i psihološke radionice sa psihologom Petrom Markovićem.
“Vi ne znate kako su one bile srećne na tim radionicama, i ručnih radova i sa Petrom. Petar im je stvarno pomogao i stalno nam pričaju kako su se bolje osjećale. Kada smo radile to za ručne radove one su bile baš srećne i stalno nas pitaju kada ćemo opet”, kazala je Radović.
“Osjećale su se korisno i sposobno”, dodala je Ličina.
Opština pomaže, država manje
Opština Bar uvrstila je “Žene Bara velikog srca” u svoj godišnji budžet i tim sredstvima će moći da plaćaju prostor za Narodnu kuhinju i plate za kuvarice.
Radović kaže da je to veliki napredak i velika pomoć u odnosu na prve godine rada kuhinje kada su i kuvarice volontirale a prostor su plaćale od svojih članarina za udruženje.
Od države nemaju pomoći, kažu, osim jednokratne donacije pri otvaranju od Ministarstva rada i socijalnog staranja.
“Državu najmanje zanima socijala i to svi znaju, mislim, svi osjećaju”, kazala je Vukmanović i dodala da to nije slučaj samo sada već je tako bilo uvijek.
Radović je napomenula da kada kažu državna pomoć ne misle na novac, te da je novac najmanje bitan.
“Potrebni su vidovi pomoći u psihološkoj podršci, prije svega, briga o njihovom mentalnom zdravlju, pomoć u zdravstvenom osiguranju, školovanju djece koja kod nas dolaze”, naglasila je ona.
( Marija Pešić )