Ženski mozaici života i društva

"Kako je to čudno, da na svijetu ima toliko srećnih djevojčica, a toliko nesrećnih žena", jedna je od replika koje u trećem činu troiposatne predstave “Ja sam ona koja nisam” izgovara prvakinja Crnogorskog narodnog pozorišta Varja Đukić.

U ulozi žene u “trećoj” dobi, kao treća od tri generacije žena koje tretira predstava po tekstu Mata Matišića u režiji Vita Taufera, Đukić sa scene poručuje da one koje nijesu nesrećne - glume.

A da mnogi/e to rade, potvrđuje lik koji iznosi sjajna Ana Vučković u drugom činu izgovarajući rečenicu iz naslova predstave koja u tom trenutku nakon salvi smijeha zamrzava lice i izaziva neprijatne trnce...

Njihovim (tragičnim) životima kojima, ipak, one gospodare, odličnu uvertiru pruža jednako mučan lik “Nikoline - Crnogorske Lolite”, koju moćno i uvjerljivo igra Anđela Marunović.

Upravo su njih tri vodeće uloge u trema jednočinkama, smještene u posve drugačijim situacijama, a opet međusobno savršeno isprepletane, surove, organske, istinite.

Rijetko koja predstava ovako lako može stati u sopstveni naslov, da više ništa nije potrebno dodati ili objasniti. Uvjerila se u to i publika na premijernoj izvedbi u ponedjeljak veče u Crnogorskom narodnom pozorištu i dugim, glasnim, stajaćim ovacijama i aplauzom pozdravila odličan glumački ansambl koji obuzima uvjerljivom i snažnom individualnom, ali i savršenom partnerskom igrom, što su potvrdile i glumice.

"Moja uloga je samo po sebi zahtjevna i za nju je potrebno mnogo hrabrosti. Ja tumačim lik Nikoline,'Crnogorske Lolite'. Izuzetno sam zahvalna Srđanu Grahovcu za partnersku igru i bezuslovno povjerenje. Samo proučavanje tog lika od početka otvorilo mnogo nedoumica kod mene, ali uz suptilno vođstvo reditelja i veliko povjerenje, nekako je sve se slilo i išlo od početka do kraja i nije bilo nikakvih problema", rekla je Marunović.

Kuriozitet je da je ovo drugo postavljanje komada čija se praizvedba desila u Hrvatskom narodnom kazalištu, podsjetila je Đukić.

"Ja mislim da je jako važno to što je ovo druga izvedba sjajno napisane drame Mata Matišića koji je napisao muziku, kao i ta veza Vita Taufera i njega. Ovo je savremeni dramski tekst napisan prije tri godine, pa zbog toga još intenzivnije osjećamo naše mane. Kao što ste mogli da vidite, on i te kako iz ovog našeg, ženskog ugla, promišlja sve one vrijednosti ili suprotnosti u našim životima stavljajući ih u najširi kontekst. Mislim da je publika osjetila angažovanje ove predstave", rekla je glumica koja lako osvaja publiku.

Predstava naglo, direktno i bez pripreme gledaoce ubaca u centrifugu i kroz primamljive replike i radnju izaziva komešanje, smijeh, aplauze tokom igre, da bi u svemu tome polagano spoznavali sebe same, sopstveno okruženje, društvo i prokletstvo sa kojim se borimo živeći dvostrukim životima.

“Ja sam ona koja nisam” otvara tabue i razbija tišinu, budi duhove sopstvene ali i kolektivne prošlosti i krivice, a nesumnjivo, isijava snažnu energiju, euforiju i potrebu za još: muzike, dijaloga, paradoksa, teksta, igre, tajni, istina, života...

Priče takozvanog podzemlja isplivavaju na površinu i suočavaju nepočinstva građevinsko-ugostiteljske mafije bliske vrhu državnog aparata, sumnjivih poslova(nja) i ljudskih nestanaka sa naivnošću moralnih, običnih ljudi, nezavisnih intelektualaca čijem posrnuću i licemjerstvu, takođe, svjedočimo.

Prvom činu poseban šarm, uz humor koji zanosno pleše sa stvarnošću, daje hronološka isprepletanost ali i krimi elementi čija je kulminacija zapravo spoznaja istine i njeno neprihvatanje. Reditelj je kazao da voli humor zbog toga što komad čini istinitijim i ukazuje na srž - svega.

"Humor nikad ne maskira probleme, zato ja volim humor i komedije, jer su, mislim, mnogo bezobraznije i direktnije i zapravo je komedija opasnija od nekih "teških" tematika", dodao je Taufer.

Da je žensko biće predodređeno potčinjenosti usmenim društvenim normama, jakim riječima i moralnim gromadama, ali da je moguće prihvatiti sebe, spoznati, opravdati i zavoljeti, te odbiti ulogu žrtve uz sve rizike koje to podrazumijeva (poput razvijanja raznih potencijalnih odbrambenih mehanizama, među kojima je i “Stokholmski sindrom”) i pobijediti, makar to značilo i prihvatanje dvojnog identiteta, odnosno življenje dvostrukog života - pokazuje nam lik simboličnog imena Ruža - Roza. Drugi čin razgolićuje muške sumnje, strahove, nesigurnosti, ali i ego koji nadjačava empatiju i postulate čojstva ili makar načela profesije. U tom kontekstu postavlja se i pitanje za koga živimo, koliko smo svoji i kako opstati.

"Stalno vodimo dvostruke, pa i trostruke živote. Rekla bih da nam je to nekako nametnuto, samo treba plivati u tome a da se ne izgubimo, inače biva pogubno za naše živote, za našu ličnost i na kraju sudbinu, a naročito za ovaj komad", smatra Marunović.

Možda i najupečatljiviji, poražavajući i krhk trenutak dešava se upravo pred sami kraj drugog čina kada u krcatom gledalištu nastupa muk, svega par trenutaka nakon glasnog i gorohotnog komentarisanja, smijeha, pa i aplauza. Suočavanje sa tim da je nečemu lako svjedočiti sa strane ignorišući uzroke i posljedice, ali da suočavanje sa time u stvarnosti nosi i odgovornost - otvara nam odgovore na pitanje ko smo i koliko se razlikujemo u zavisnosti od uloge koja se od nas očekuje - da se smijemo i tapšemo ili da sami istupimo i viknemo.

Poigrao se autor dramskog teksta, ali i reditelj, pozorištem u pozorištu. Upravo to možda dovodi i do katarze kada na stvarnost, umjesto djelovanja, pojedinac u kolektivu prije ustukne. Taj trenutak traje, čin se oduži i postavlja se pitanje šta je fikcija a šta stvarnost.

"Tematika odnosa fikcije i stvarnosti jedna je od ključnih za Matišićevu dramaturgiju. On se stalno bavi time, pogotovo u pozorištu, jer piše i za film. To je klasična zapravo dramaturška forma puna spretnih, dramatičnih lokacija. Jedna od linija ovih priča, pa i drugih Matišićevih preokupacija, jeste naše licemjerje - društveno, ali i pojedinačno. Zato nas on i dovodi do tih provokativnih situacija gdje se jednostavno suočavamo sa tim našim raznim oblicima licemjerja. Suočavamo se sa psihološkim momentom koji nećemo da priznamo sami sebi", rekao je reditelj Taufer.

Trenuci igre i referisanja na glumu, umjetnost i umjetnike, uzdižu predstavu i dobro komuniciraju sa publikom, što je dodatno interesantno.

"Mislim da u ovoj drami postoji nekoliko teza, ali ona najljepša je ta tema igre. Igre, koja je najvažnija za naš život, jer bez igre mi nemamo neke druge, velike stvari. Zato je ta igra u igri zanimljiva tema. Mi smo kao glumice i glumci, akteri ove drame. Tako ja igram pijanistkinju koja nema realizovanu karijeru. To problematizovanje umjetnosti i uopšte tog sudara sa svijetom ljudi koji se bave stvaralaštvom, a koji su izloženi nekom vidu linča i opskurnog klišea kako se promišlja stvaralašno, koji se moraju se boriti za to da osvoje, a pogotovo žene, taj prostor, posebno je važno pitanje", primijetila je Đukić.

Svaki od činova na različite načine tretira međuljudske i odnose u porodici, a u trećem je upravo porodica pod lupom. Pristajanje na sve kako bi sačuvale porodicu i držale je na okupu simulirajući toplinu doma, ženama vjekovima nije strano, ali ono u šta se pretvore, glumile ili ne, isijava drugačiju auru i pruža drugačiju sliku u odnosu na onu koju većina želi da plasira bračnom partneru, komšijama, svijetu...

"Na dnevnoj razini se možete uvjeriti u sudbine takve vrste, mediji su prepuni jezivih, groznih, strašnih vijesti o tome šta se dešava i koja je količina nasilja prisutna u porodici i društvu. Uvijek pričamo samo o posljedicama, ne i o razlozima, ne govorimo o kompletnom društvenom kontekstu. U tom smislu je ovo djelo, kao dramsko i pozorišno, jako važno jer govori o mogućim uzrocima nesrećnih porodica, žena, ali i muškaraca koji su u nekakvom egzistencijalnom, pa i ekonomskom klinču. Jer, kada osoba želi da realizuje neke od svojih ideja u životu, nailazi na sistematske prepreke", konstatuje Varja Đukić nakon premijere.

Ona u potresnom monologu polako vodi publiku ka sutonu i razrješenju (kojeg zapravo nema), ka prihvatanju i odupiranju, držeći lekciju iz, ne samo glume, već i života.

Mozaici života prikazanih u tri čina uokviruju se u jednu jasnu sliku (današnjeg) društva i njegovih toksičnih ćelija, poigravajući se sa granicama izdržljivosti, snage, borbe, ali i slobode - ženske, muške, kolektivne, umjetničke...

Sve u svemu, ovo je predstava koja se bavi sudbinama žena triju različitih generacija, konstatuje Marunović uz opasku da i dalje živimo u muškom svijetu, iako je pomak primijetan.

Predstavom “Ja sam ona koja nisam” Crnogorsko narodno pozorište dobilo je snažno, važno i kompetetivno djelo kakvo je repertoaru nedostajalo, savremenu, aktuelnu i angažovanu predstavu sa potencijalom dugog igranja i brojnih gostovanja i pored svega, prikazalo kompaktnost u punom smislu da i nakon tri čina u trajanju od oko tri i po sata ukupno, nema zasićenja, već gladi i potrebe za dalje, možda i drugačije... I ono najvažnije, predstava ostavlja efekat trajanja i nastavlja se kroz razgovor, misli i jake utiske...

Uloge tumače: Anđela Marunović, Stevan Radusinović, Gorana Dragašević, Srđan Grahovac, Žaklina Oštir, Jelena Nenezić, Dejan Đonović, Lazar Dragojević; Predrag Pavićević, Marko Kažić, kao i studentkinje glume Fakulteta dramskih umjetnosti sa Cetinja: Mina Mićović, Andrea Drašković, Radmila Škuletić i Kristina Mrkić. U drugom činu publici će se predstaviti: Ana Vučković, Zoran Vujović, Lazar i Davor Dragojević zajedno na sceni pružaju poseban šarm djelu, a u trećem činu pridružiće im se i: Varja Đukić, Izudin Bajrović, Aleksandar Gavranić, i ponovo na scenu stupiti Ana Vučković, Anđela Marunović i Srđan Grahovac.

Autorski tim upotpunjuju i: dramaturg Stefan Bošković, scenograf Lazar Bodroža, kostimografkinja Lina Leković, muziku potpisuje Mate Matišić, koreografkinja je Julija Milačić Petrović Njegoš, a izvršna producentkinja Nela Otašević.

( Jelena Kontić )