Propaganda, sredstvo kontrole

Prvih sedamnaest godina XXI vijeka obilježio je do sada nezapamćeni tehnološki napredak, a čovjek kao individua, željeli da prihvatimo ili ne, okružen je raznim uticajima koji imaju za cilj da na što latentniji način oblikuju njegovu svijest, razmišljanje, stavove i ponašanje posredstvom medija, interneta, društvenih mreža… Gubljenje individualnih svojstvenosti i utapanje u kolektivitet koji je lakše kontrolisati, glavni je izazov sa kojim se suočava čovjek u XXI vijeku.

Drugim riječima, ekspanzija mas medija i te kako je uticala na snažno jačanje propagande, veoma moćnog alata, koji ima zadatak da oblikuje javno mnjenje i dođe do što šireg auditorijuma posredstvom raznih komunikacionih kanala i strategija.

Glavni cilj propagande je da pošalje privlačnu i zanimljivu poruku konzumentu sadržaja koja će kod istog izazvati spremnost da određenu ideju (koja često može biti netačna, pogrešna, destruktivna, rijetko konstruktivna i društveno korisna) prihvati djelimično ili u cjelini, i da tu ideju kao sopstveni stav prenosi na druge.

Govoriti o uticaju propagande, a ne pomenuti njenog utemeljivača, Eduarda Bernejsa, bilo bi veoma nezahvalno. Bernejs je ostao zapamćen, uprkos činjenici da je sestrić Sigmunda Frojda, kao neko ko se prvi put poslužio manipulativnim metodama u marketinškim kampanjama. Njegovo osnovno polazište bilo je da je čovjek u osnovi iracionalan, glup i opasan i da se njime mora manipulisati. Smatrao je da ako poznajemo pokretačku snagu i navike čovjeka, onda njime možemo i upravljati a da on ustvari nije ni svjestan toga. Takođe, smatrao je da svjesna i pametna manipulacija uspostavljenih navika masa predstavlja veoma bitan element demokratskog društva, a da oni koji se znaju koristiti ovim metodama i mehanizmima imaju suštinsku i neograničenu upravljačku moć.

„Mi smo vođeni, naši umovi su oblikovani, naši ukusi formirani, ideje usađene… i to od strane ljudi koje nikada nijesmo vidjeli. (…) U skoro svakoj sferi naših svakodnevnih života, bilo da je riječ o politici, poslu, društvenom okruženju ili etici, nama upravlja relativno mali broj ljudi… koji razumiju mentalne procese i socijalne šablone po kojima funkcionišu mase.” - E. Bernejs.

Moram priznati, inspiracija za pisanje ovog teksta naišla je sasvim slučajno, gledajući jedan, naizgled običan, američki porodični film Max 2: Hero of the White House koji je na jednoj popularnoj američkoj TV stanici emitovan prije nekoliko dana.

Glavni likovi su sin američkog i kćerka ruskog predsjednika, koji su se sprijateljili tokom posjete ruskog predsjednika Bijeloj kući, i koji su dobili zajedničkog prijatelja, policijskog psa po imenu Max koji im pomaže u razotkrivanju ruskih agenata koji planiraju da ubiju dvije porodice. Pomislićete - šarena laža. Naglasak u filmu, stavljen je na obostranu saradnju dviju zemalja kroz saradnju i druženje dvojice predsjednika i njihove djece uz međusobno uvažavanje, poštovanje i ostavljanje svih razlika po strani.

Predsjednik Rusije opisuje se kao čovjek koji je adrenalinski zavisnik (baš kao V. Putin), koji voli ekstremne sportove, žustar je, oštar i otresit, dok je njegov kolega u filmu prikazan kao čovjek koji, sve u svemu, nema jasnu viziju, poštuje tradicionalne vrijednosti i bezrezervno voli svoju zemlju i naglasak stavlja na svoju porodicu, baš kao što je slučaj sa aktuelnim predsjednikom D. Trampom, koji u javnosti sebe želi predstaviti kao porodične ljude i patriote.

Kako je američka kinematografija oduvijek, a u posljednjih 20-ak godina izrazito, podložna političkim uticajima, možemo zaključiti da su često ključni politički stavovi i potezi testirani kroz prizmu sedme umjetnosti, a sve u cilju opipavanja pulsa javnog mnjenja i stvaranja mehanizma akcije i reakcije javnosti.

Prepustimo se simboličkoj analizi - pođimo od opšteg ka pojedinačnom. Pas je simbol najboljeg čovjekovog prijatelja. U ovom filmu pas Maks predstavlja most koji je spojio predsjednike dvije vječito suprostavljene strane (Rusije i SAD) i njihovu djecu.

U propagandnom smislu, ovaj film namijenjen je porodičnim ljudima, koji se ne uklapaju u profil prosječnog glasača D. Trampa (čitaj: prosječni glasači Demokratske partije) i kojima se pokušava nametnuti stav da su Rusi, kao nacija veoma opasni i konspirativni, ali da prijateljstvo između dvije, od završetka II svjetskog rata, sukobljene strane nije nemoguće, već i da je poželjno u pogledu rješavanja ključnih izazova i problema sa kojima se suočava naša planeta, uprkos činjenici da administracija prethodnog predsjednika SAD, B. Obame, nije dijelila ovakav stav.

Određena je ciljna grupa i propagandna poruka koju treba prenijeti u jednom filmu, a šta mislite koliko će u budućnosti biti filmova koji će slati identične poruke, kako bi uticali na javno mnjenje? Mnogo!

Vratimo se u realnost - učinkovitost administracije novoizabranog predsjednika SAD Trampa u prvom polugodištu svog rada nije na zavidnom nivou, a kada su u pitanju spoljno-politčki potezi i budući planovi, može se reći da slijedi veoma neizvjestan i nepredvidiv period američke diplomatije.

Pođimo od odnosa između SAD i Rusije. Svakodnevna previranja, međusobni diplomatski napadi i osude, reciprocititetne sankcije, optuživanje Rusije za miješanje u predsjedničke izbore u SAD, u javnosti stvaraju sliku da odnosi između dvije najmoćnije zemlje na zemaljskoj kugli nikad nijesu bili lošiji od Hladnog rata.

Prvi formalni sastanak dvojice lidera na samitu G20 koji je održan početkom prošlog mjeseca, koji su mnogi analitičari okarakterisali kao sastanak koji će istorija pamtiti, na kojem je između ostalog, razmatran širok spektar važnih međunarodnih pitanja, uključujući stav SAD o isključenju iz Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama, situaciju na Bliskom istoku, sa posebnim naglaskom na Siriju, kao i stanje Ukrajini, bio je veoma konstruktivan, prema navodima zvaničnih press službi.

Tramp je izjavio da mu prija Putinovo društvo, dok je Putin imao rezervisaniji stav, i naglasio da jedan sastanak ne znači ništa ako se žele riješiti gorući problemi na međunarodnom planu. Na Samitu je dogovoren prekid vatre u Siriji.

Šta možemo zaključiti?

Američka administracija definitivno ima volju da normalizuje odnose sa Rusijom. Da postoji velika želja, govori nam i činjenica da se raznim propagandnim sredstvima pokušava poslati poruka javnosti da su čvrsti odnosi između dvije zemlje, uprkos velikim razlikama, i više nego poželjni kako bi se riješili ključni problemi na međunarodnoj sceni. Da li je u pitanju američka slabost ili stvarna želja za promjenama? Diskutabilno pitanje.

Sa druge strane, Rusija takođe smatra da su odnosi sa Trampovom administracijom mnogo bolji u odnosu na njegovog prethodnika u pogledu ostvarivanja ključnih strateških pitanja, ali da je potrebno voditi stalne pregovore i uspostaviti konsenzus u skladu sa principima međunarodnog prava.

Kako će se odnosi između dvije zemlje razvijati u budućnosti?

Ostaje nam da vidimo. Nepredvidivost je glavna karakteristika sadašnje američke administracije, a Rusi vješto koriste svaku priliku da pošalju svijetu i američkoj administraciji poruku da se samo konsenzusom mogu rješavati ključne stvari.

Autor je diplomirani politikolog

( Stefan Jelić )