Nije smrt za taj osmijeh

Njen portret i dobro prepoznatljivi osmijeh, uz vijenac bijelih ruža, dočekali su porodicu, prijatelje i kolege na posveti nedavno preminuloj glumici i producentkinji Ivani Mrvaljević, koja je juče održana u Podgorici u Kulturno-informativnom centru “Budo Tomović”, u organizaciji njenog Gradskog pozorišta.

Pored osmijeha, tu su i njeni snimci iz brojnih predstava, filmova, intervjua, prepoznatljiv glas, a onda i riječi iz monodrame “Neobjavljeni dnevnik Katerine Radonjić” koje bude stegnute emocije, duboku žal i nedostajanje.

“Život i smrt su istovremeni i kruže kao dani i noći. Mnogi se plaše umrijeti, smrt im uliva strah. Eh, što znam! Ja se ne bojim”, priča uvjerljivo Mrvaljević.

Uslijedio je dug, dug aplauz iz gledališta, pomiješan sa suzama i sjetnim osmjesima...

“Uloga u ovoj podjeli nije bila namijenjena njoj. Jednostavno, ova nije bila za nju. Ivana, da smo kako mogli spriječiti i zabraniti ovu podjelu, uradili bismo to. Nego nam se nije dalo, ni tebi, ni nama”, počeo je svoje obraćanje direktor Gradskog pozorišta Stevan Koprivica.

“Nije smrt za taj osmijeh. Ne staje u tu tamu svjetlo smijeha koji je bio njen životni potpis i stav. Nije smrt za njene borbe, za dostojanstvo žene, za istinu o zemlji koju je besprijekorno voljela, za profesiju u kojoj je tražila više i bolje i nije, prije i poslije svega, za njenu malenu Idu, kojoj je u amanet ostavila ponos i privilegiju da joj je ona bila majka”, govorio je Koprivica drhtavim glasom dok su suze i jecaji šaputali velikom salom.

Prilično emotivno se i Neven Staničić iz Centra za kulturu Tivat oprostio od Mrvaljević, podsjećajući na njihovu saradnju, ali i na rijetke autentičnost, predusretljivost i srdačnost kojom je glumica zračila.

“Zadužila si nas svojom sposobnošću i voljom da uskočiš i zamijeniš sve na sceni i svakog okolo. Sve, osim sebe”, rekao je, između ostalog, Staničić.

Riječima ljubavi i snagom prijateljstva glumice Ivona Čović Jaćimović i Dubravka Drakić podijelile su neke od svojih posljednjih trenutaka i razgovora sa Mrvaljević u kojima je, na njoj svojstven način, pokazala vedar i pobjednički duh.

“Ive moja, rekla si mi prije 15 dana da smišljaš i režiraš svoju sahranu sa ironijom i blistavim cetinjskim cinizmom, znajući da te sve smrti ubiti neće. A i tada si sve znala. Sve si uradila da nikoga ne opteretiš, da dokažeš snagu i moć ženske ljubavi, da ubrzaš let”, priča Drakić koja podsjeća na samo neke od uspjeha rano preminule Mrvaljević.

“Upisala FDU poslije treće godine Gimnazije, prva Cetinjanka koja je na FDU diplomirala, prva osnovala NVO ‘Teatar mladih’, prva u Zetskom domu osnovala scenu ‘Art’, prva od svih glumaca počela da producira, prva u Torinu upisala i završila master produkcije, prva osmislila 3D projekcije na Dvoru kralja Nikole. Sa osmijehom koji smo zvali cvrkut, a sa glasom grlice, ti si zauvijek Ivona Mrvaljoni, grande atricce, rosa di Napoli”, čita s grčem Drakić i nastavlja obraćajući se Ivani, ponosno i s osmijehom.

“Sve si uspjela. Prava prijestoničanka! Valjda se podrazumijevalo da sviraš klavir i govoriš dva strana jezika, a kako drugačije! Sa koliko radosti si putovala po svijetu, a sa koliko strasti pokušavala da svijet dovedeš u Crnu Goru. A sve to iz ogromne ljubavi prema igri. Ljubavi prema ljepoti i umjetnosti. Prema glumi, kroz koju si povezala nepremostivo i vjerovala u realnost u kojoj si tražila nemoguće. Sad znaš sve tajne. Pohitala si”...

Čović Jaćimović je podsjetila na planove za zajednički put u Ljubljanu, gdje je trebalo da igraju predstavu, na ideje i dogovore, a ona i na čuvene stihove Vita Nikolića: “Još mogu poneki osmijeh da slažem, poneku sreću da odglumim, još mogu ponešto lijepo da kažem, svakom - osim sebi... Još mogu poneki osmijeh da slažem, ali sve tiše, tiše, tiše”...

“Ivana je pozorištu poklonila mladost, glumu i strast, prijateljima osmijeh koji umije da zgrabi i izbavi čovjeka. Osmijeh što nam danas dušu steže... I kada odemo iz ove sale, kada pronađemo utjehu, bićemo srećni što smo te poznavali. Zaželjećemo se da se smiješ sa nama. Toliko je osmijeha u njenom životu da više ne znate da li je živjela za osmijeh ili je osmijeh živio za nju... Ako po Andriću, ispod kućnog praga leže duše mrtvih predaka, tako će ispod vrata Gradskog pozorišta zauvijek mirisati duša naše Ivane Mrvaljević”, riječi su Čović Jaćimović...

Rediteljka, profesorica režije Alisa Stojanović, Ivanina saradnica i prijateljica uputila je pismo ovim tužnim povodom, a koje je pročitala glumica Branka Femić. Ona je zapisala da je Mrvaljević bila “progresivna Crnogorka i ponosna Cetinjanka”, po uvjerenjima, ambicijama, djelovanju, po odgovornosti, razumijevanju, želji za progresom...

“Nije se zadovoljavala samo uočavanjem nepravdi, već je tražila načine da širi svijest o njima, kao i da se protiv njih bori. Vjerovala je da je to moguće u pozorištu, i kroz umjetnost uopšte, i kroz vođenje pozorišta. Na filmu takođe, ali i u društvenom aktivizmu. Borila se protiv tabua i predrasuda i u javnosti, ali jednako i u svojim životnim izborima. Željela je modernu, građansku i svjetsku Crnu Goru. Prije svega, zanimao ju je položaj žene u društvu, ali i svih manjina i obespravljenih grupacija, kao i onih nevidljivih”, dodala je Stojanović u svom pismu.

Stojanović ističe da ne bi mogla da pamti Ivanu samo kao glumicu, samo kao upravnicu ili producentkinju, uprkos zajedničkom radu i besprekornom samostalnom.

“Niti samo kao hrabru ženu u javnom prostoru, čak ni samo kao prijateljicu... Jer sve te ljubavi, potrebe, osobine i talenti u njoj su činile jednu jedinstvenu ličnost: krhku, a snažnu, mirne spoljašnosti a burne unutrašnjosti, pametnu, plemenitu i dostojanstvenu. Ta progresivna, samosvjesna, savremena Crnogorka bila je autentična pojava. Za mene: fenomen”, piše Stojanović i dodaje:

“I u trenutku, dok je gledam poslednji put, onako lepu i mirnu, kako javno progovara o svojoj bolesti, o raku dojke, znam da ona to radi za sve žene, za preventivu, za borbu, za pravo na izbor. I da još jednom prkosi predrasudama! Radila je za sve nas, vas i za svoju Idu, da joj ostavi ljepši i pravedniji svijet. I bolju Crnu Goru”, zaključuje Stojanović, a Koprivica je još na početku poručio:

“Dogovorili smo se, u ovoj predstavi smrt nećeš nikad igrati. Spavaj i sanjaj sa očima van svakog zla, a mi ćemo te snom čuvati. Spavaj, Ivana”...

Dug i snažan pljesak dlanova nadglasao je jecaje i suze, budeći ponos i poštovanje svih prisutnih.

( Jelena Kontić )