Bele vode

Katkad vas noge nose kuda one hoće. Tog jutra me napolje izmamilo januarsko sunce. Odlučio sam da iza Tramvajske okretnice na Banovom brdu pređem pješački most do Julinog brda. To je solitersko naselje nastalo krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, a arhitektonski tim je za njega dobio Oktobarsku nagradu grada Beograda.

Kada želim da izbjegnem gust saobraćaj na posljednjem kilometru Požeške, onda prema Žarkovu idem preko Julinog brda. Moguće je da me betonski socijalistički raj podsjeća na tvrđavu u čijem je središtu ista ona epoha u kojoj počiva i moje djetinjstvo.

Ljepša od naselja jeste priča o njegovom imenu. Baba Jula je u vrijeme Karađorđevog ustanka na brdu doživjela osmanski napad na ustanike. Zapalila je panjeve i skotrljala ih prema napadačima. Tako je pomogla ustanicima da odbrane brdo, a njemu podarila svoje ime. Zamišljam noć u kojoj se niz padine kotrljaju rotirajuće lomače. Da je Tarkovski rođen na Julinom brdu snimio bi kadar za pamćenje.

Tim putem za desetak minuta stignem do Vodovodske. Ta ulica se spušta niz padinu dijeleći Julino brdo od Žarkova.

Niz Vodovodsku

Ima nešto melanholije u prizoru trake asfalta koji se poput potoka sliva dolje, u beogradsku Posavinu do Makiškog polja. Pogled traži Savu koja se ne vidi, te luta sremskom ravnicom iz koje se izdiže izmaglica sve do horizonta. Visoko iznad mog tjemena nebom prolijeće avion - ovuda mu je koridor za spuštanje na Surčin - a na repu mu se može prepoznati oznaka kompanije.

Rijetki su dani kada imam vremena da radim šta hoću, a ovo je takav dan. Oduvijek sam želio da se spustim pješice cijelom Vodovodskom. Ulica ima pomalo bizaran naziv, ali tu dolje je 1937. završen prvi moderni beogradski vodovod - onaj koji se vidi u akcionim scenama serije Otpisani.

S lijeve i desne strane sve je manje zgrada. Privatne kuće na sprat. Električni vodovi iznad ulice. Ponegdje iz dvorišta zalaje pas. Male radnje i prodavnice. Ovo bi mogla biti ulica u Leskovcu ili Šapcu, u Kuršumliji ili Novom Sadu.

Periferija miriše na zapršku, na staračku dokolicu, na spaljenu gumu. Jedino crveni beogradski autobusi koji promiču za Željeznik podsjećaju šetača da je tamo iza leđa dvomilionski grad.

Bele vode

Sjećam se da mi je supruga pričala, da je njena pokojna sestra živjela u kraju Čukarice koji se zove Bele vode. Radila je u JAT-u. Autobus firme je dolazio po nju svakog jutra. Sve dok se nisu preselili na Novi Beograd. Koračam niz Vodovodsku pitajući se kakve li su to Bele vode, naselje sa lijepim imenom negdje pri kraju ulice. Na ćošku Odabašićeve i Vodovodske nalazi se čuvena kafana Čedić.

Sjetim se da sam jednom tamo sjedio sa sinom koji je sada 1500 kilometara daleko, ili sa prijateljem sa Vračara - on je svega nekoliko stotina kilometara dalje, u Sarajevu. U uspomene koje je prijatelj sa mnom podijelio u kafani spada i to da je početkom osamdesetih stanovao kod djevojke negdje na dnu Vodovodske. Pričao mi je da je svako jutro ovuda zujao na motoru prema gradu. Tako govore svi stanovnici periferije - kada idu u centar oni idu u grad.

Sunce blještavilom obasipa pejzaž, ta pozlaćena periferija postane mjesto na kojem možete da zamislite bezbroj dobro proživljenih života. Poželite da ih otmete zaboravu, ali ne znate odakle da počnete. Ostaje hodanje kao lijek. Niče je rekao da ne vjeruje ni jednoj misli koja nije rođena u pokretu.

Prvi znak da sam stigao u Bele vode jeste oznaka na nekoj kafani koja se tako zove. Očigledno više ne radi.

U blizini je nekada bila i stara željeznička stanica Žarkovo. Čitao sam o tome da su Bele vode izbjeglički kraj. Oni koji su od rata ili neke druge nevolje, bježali sa zapada i juga ovdje su pronalazili novi dom.

Belo vrelo

Možda bih ovako pješačio do Železnika, da na jednom mjestu nije nestalo trotoara. Fudbalski klub Žarkovo svoje igralište je smjestio nadomak ranžirne stanice Makiš. Dalje se pješke ne može.

Penjem se stepenicama na lijevoj strani i ulazim u ulicu Bele vode. Ona se kao terasa izdiže nad Vodovodskom.

Cijeli kraj je dobio ime po izvoru koji se nalazi između ove dvije ulice. A cijelo Žarkovo je do 16. vijeka nosilo naziv Belo vrelo. Tako se zove i ulica na koju nailazim i koja vodi gore do Žarkova. Prema legendi, Bele vode su nazvane po krvi zmaja kojeg je ubio mitski Žarko. Na ćošku Belih voda i Belog vrela, moram da priznam da nisam znao da je krv zmajeva - bijela.

Poneka stara kuća čuva uspomenu na vrijeme kada je cijeli kraj imao isključivo ruralni karakter. Ali to je bilo davno. Sada je periferijsko naselje ostalo u raskoraku. Više nije selo, ali nije ni ono što neupućeni obično pomisle kada neko kaže Beograd.

Ipak se ovaj kraj može podičiti jednim od najvećih parkova u Beogradu. U blizini je bio i nekada slavni Vazduhoplovnotehnički institut koji je sada dio Vojnotehničkog instituta. Do prije desetak godina javnost je za Bele vode učestalo saznavala prateći borbu stanovnika “Azbestnog naselja“ - izgrađeno je sredinom šezdesetih sa azbestnim komponentama koje su bile kancerogene. Borba stanovnika da se toksično naselje sruši i da ljudi dobiju normalan smještaj trajala je decenijama i okončana uspješno. Zapravo, prekasno za sve koji su oboljeli udišući azbestne čestice i umrli.

Orahov lad

Prođem pored kafane Orahov lad. I odlučim da svratim. Na jelovniku pronalazim stih: “Ovdje je vrijeme bar na kratko stalo…“. A drugi gost je u elektronskoj recenziji koju čitam za stolom napisao da je kafana sa kariranim stolnjacima pravi vremeplov kojim se trenutno teleportirate u jugoslovensko doba.

Na drvenom stubu polica, na njoj maketa gusarskog jedrenjaka. Slika manastira iza mene, a u bočnoj prostoriji, naspram šanka veliko platno sa likovima u narodnoj nošnji.

Šljiva je domaća. Čorba jagnjeća. Za stolom desno mršavko i ćelavko cijede Zaječarsko. Onom prvom je zet otišao u Ameriku. Orahov lad očito nije imun na globalizaciju, koja čak i iz zabačene beogradske periferije isisava zetove. Razgovor teče sporo. Pa stane. Sa stola iz ćoška čuje se: „De si Acko?!“ Tip glasno telefonira.

Utom i meni zazvoni telefon. Prijatelj iz Sarajeva, onaj koji je, dok je bio Beograđanin, imao djevojku u ovom kraju. Kada čuje gdje sam, on samo uzdahne. „Stara beogradska kafana“, kaže. Priča mi da se razvodi. Volio bih da je ovdje pa da zasjednemo i njegov bol zajedno zaliječimo kako dolikuje - kafanski. Uz Bele vode i karirane stolnjake od sada će, zahvaljujući ovom razgovoru, u mojem depou sjećanja ići i tuga zbog prijateljevog neuspjelog braka.

Iz zvučnika dopire rege iz osamdesetih. Konobar je potpuno sijed i lica nepomičnog kao u engleskog lorda. Navodi mi šta je svježe. Pažnju mi zadrži „kaluđerski gulaš“.

Jelo je odlično - kaluđer u kuhinji zna šta radi. Moja skoro prazna rakijska čašica kao pješčani sat pokazuje da je vrijeme isteklo. Izlazim u januarsko popodne i stojim nekoliko trenutaka na verandi. Valjda sam zato ovamo došao, da osjetim kako je lijepo na kraju svijeta, tu gdje ulica Bele vode zavija uzbrdo, prema još jednoj čuvenoj kafani.

Povratak

Nazad se vraćam drugim putem. Penjem se padinom prema Žarkovu. Obična ulica, ukrašena transparentom sa licem predsjednika i predizbornim sloganom njegove omiljene stranke - Srbija ne sme da stane.

Ne znam za Srbiju, ali ja neću stati sve do žarkovačkog groblja.

Tamo zastanem da se odmorim. Svjetlost se preliva crnim nadgrobnim pločama. Za vrijeme današnje šetnje nigdje nisam vidio toliko okupljenih duša. Na žalost, ne mogu da mi ispričaju ništa o svom životu u ovom kraju. Mi mrtvima možemo reći sve, oni nama ništa ne govore. Ili to ne čujemo.

Dokopavši se Trgovačke, koja sa svoje četiri trake obećava urbanije krajeve i više betona, skrećem lijevo, prema velikim samoposlugama i prodavnicama američke brze hrane. Pažnju mi privuče prizor ljudskog života kakav je nemoguće naći u časopisu koji Air Serbia dijeli putnicima. Nema ga u turističkim prospektima. Čista marketinška disonanca.

Ispod mosta iznad nekadašnjeg Žarkovačkog potoka - sabijenog u cijevi - ugnijezdili su se divlja deponija i romske udžerice. Zlatno doba samo što nije dotaklo i ove ljude.

Iznad toga sunce obasjava investitorske zgrade.

Čeka me još pola sata hoda do mog ulaza. Ali kraj kojim koračam više nije iz ove priče.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )