Spasić o filmu koji prati transrodnu ženu, seksualnu radnicu, vjernicu: Kristina je simbol neprihvatanja i odbačenosti

Trans žena, seksualna radnica, vjernica, samo su neke od uloga Kristina Milosavljević. Sakuplja antikvitete i ima mačku sa kojom živi i o kojoj brine. Kristina je i junakinja filma “Kristina”, filma o samoj sebi. Kristina je i simbol svih onih neprihvaćenih i odbačenih u društvu, ali i simbol borbe protiv toga. Kristina živi slobodno, svojim životom, a ne nekim koji je neko drugi unaprijed projektovao. Živi slobodno.

Sve to samo je djelić onoga što Kristina jeste i što predstavlja, a to je u svom filmu “Kristina” predstavio mladi reditelj iz Srbije Nikola Spasić. U pitanju je film koji levitira između igranog i dokumentarnog i do sada je prikazan na brojnim festivalima širom svijeta.

Nigdje niko nije izašao sa projekcije bez utiska i potrebe za razgovorom, razmišljanjem i dijeljenjem impresija, a tako je bilo i u Podgorici kada je “Kristina” prikazana u okviru Crnogorskog festivala filma o ljudskim pravima “Ubrzaj”, u organizaciji Centra za građansko obrazovanje, u decembru 2023.

U sinopsisu se navodi da “izuzetno lijepa žena srednjih godina pokušava da razumije svoju prošlost i svoj identitet, koristeći alternativne metode i terapije, u nadi da će tako pronaći smisao svog života, odgonetnuti porodične odnose i razumjeti svoj duboki osjećaj tuge i usamljenosti”. Glavne uloge tumače: Kristina Milosavljević, Marko Radišić, Jelena Galović, Zvonimir Pudelka...

“Kristina već nekoliko godina pribjegava ezoterizmu kako bi prevazišla svoje strepnje i osjećaj krivice zbog toga što njena najuža porodica nije razumjela i poštovala njene odluke i želju da bude srećna. Daleko od svojih najbližih, zarađuje za život u Beogradu, žudeći da pronađe ono što joj je oduvijek nedostajalo - nekoga ko će je poštovati, brinuti o njoj i voljeti je onakvu kakva jeste”, dodaje se u opisu.

Spasić je filmski reditelj iz Novog Sada, i za sobom, pored “Kristine” ima i filmove “Zašto je Dragan okupio svoj bend” (2017) i “Exit: Leto ljubavi” (2018).

Gostujući u Podgorici, povodom projekcije filma i zatvaranja festivala “Ubrzaj”, Spasić je za “Vijesti” govorio o svom ostvarenju, Kristini, društvu danas i ljudima sa margine, ali i planovima za dalje...

Film “Kristina”, prema mom mišljenju, sa jedne strane čini vidljivijima takozvane “ljude-sjenke” na koje društvo nekada ne obraća pažnju, dok istovremeno usmjerava reflektore i na društvo i pojedince sa kojima se susreću ti ljudi. Šta ti kao autor možeš da kažeš o čemu nam film govori?

Film portretiše Kristinu, koja je transrodna seks radnica, živi sa mačkom i skuplja antikvitete. To nije dokumentarni film u onom klasičnom smislu shvatanja dokumentarca, ali nije opet ni igrani. “Kristina” je neka forma filma koja je najviše između ta dva roda...

Hibrid?

Pa da, to jeste neka vrsta hibrida. Još uvijek je za to polje nedefinisana terminologija do kraja, ali film je zbog toga imao i vrlo interesantan put i život. Nalazio se u selekcijama i igranih i dokumentarnih festivala, što je dosta rijetka pojava, ali mislim da je tu presudila dobronamjernost ljudi koji su htjeli da ga uključe u program, odnosno, presudilo je to kako je film komunicirao sa njima. Film, takođe, predstavlja sukob tradicionalnog svijeta sa ovim drugim, malo otvorenijim shvatanjima i postavlja mnoga pitanja, ali ne daje odgovore. Film se dotiče nekih tema koje smatram da su važne, ali mi smo tu samo u ulozi posmatrača. Mislim da je najveća moć tog filma što ljudi nakon izlaska iz sale ne prestaju da razmišljaju o njemu.

Kuriozitet je to što je Kristina - Kristina. Ona nije glumica. Kristina je zapravo i junakinja dokumentarnog portreta o sebi, ali i glumica u igranom filmu o sebi, a prije svega je svoja. Kako je bilo tokom rada, snimanja, režiranja? Je li postojala neka emocionalna barijera ili blokada, ustručavanje i slično?

Bila je to zaista divna saradnja sa Kristinom, kao i sa svim članovima ekipe. Ipak, nismo naišli na razumijevanje... Razne institucije i komisije za dokumentarni film su odbijale projekat sa obrazloženjem da je igrani, a druge komisije za igrane filmove su smatrale da je projekat više dokumentarni, a ja bih rekao da su negdje prećutno članovi svih tih komisija zapravo mislili da ta tema nije dobrodošla. No, uprkos tome, mi smo svi vjerovali u ovaj film, a kroz čitav proces smo se i sprijateljili, dodatno jer smo snažno vjerovali u ovu ideju, držali se zajedno i uspjeli do kraja da snimimo film... Kada smo dio materijala pokazali Filmskom centru, stvari su se promijenile.

Dokle god se mi vrtimo u tom začaranom krugu tema koje su nasljeđe svega onoga što nam se dogodilo, nećemo moći da idemo naprijed. Zbog toga je zanimljivo da je film među publikom i na festivalima u Francuskoj, Španiji, Belgiji mnogo bolje prihvaćen, jer tamo ljudi nisu opterećeni nekim stvarima kojima mi jesmo. Mislim da se film ljudima kod nas dopao, ali i dalje postoji dobar dio njih koji to ne smiju da kažu

Kada je Kristina u pitanju, ona jeste bila zatvorena na početku, ali to je proces sticanja povjerenja. Ona nije imala glumačkog iskustva, ali sam ja vidio da kod nje postoji talenat za glumu, a onda je ona kroz rad napredovala toliko da smo na kraju uspjeli da realizujemo i neke komplikovane glumačke zadatke i napravimo to jedno neobično umjetničko djelo. U okvirima budžeta, ovo je jedan mali film, ali on široko komunicira i zaista je iskomunicirao sa različitim nacijama širom svijeta, a to znači da smo postigli univerzalnu vrijednost, što je negdje i najvažnije.

Ko je Kristina? Kakav je njen položaj u društvu i šta ona simboliše, bilo kao transžena, seksualna radnica, vjernica ili Kristina kao sve to? Koliko je teško biti Kristina?

Ja mislim da je Kristina u ovom filmu simbol svega neprihvaćenog i odbačenog u ovom društvu. Pored toga što je trans osoba, nju čini još mnogo toga, ali kroz film smo uspjeli da je pozicioniramo kao simbol svega neprihvaćenog, a to je ono što je snažno i što nas “radi” ili “vozi” u ovom filmu. Mi sad možemo da govorimo o životu i položaju seksualnih radnica, LGBT osoba, religioznih ljudi i slučno, ali sve to zajedno je ono što čini film zanimljivim za naše prostore i za naša društva. Ipak, u Južnoj Americi, recimo, to nije ništa začuđujuće. Drago mi je da, pored velikog uspjeha koji je film napravio u Evropi, dosegao je i do drugog kontinenta, do Južne Amerike. I nije se desilo da je jedan film bivao selektovan za učešće na festivalima i dokumentarnog i igranog karaktera, a mi smo to zabilježili. U Torinu smo bili u glavnom takmičarskom programu sa drugim igranim filmovima mnogo većeg budžeta, dok smo, recimo u Marseju, bili u selekciji sa dokumentarnim i igranim zajedno, u Sevilji u kategoriji sa dokumentarnim filmovima i tako dalje, a kod nas je “Kristina” osvojila nagradu na Martovskom festivalu dokumentarnog filma koji postoji 70 godina, a onda je nakon toga bio u takmičarskom programu Festivala filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Znači, film je uspio, baš kao i Kristina, da spoji nespojivo, jer i on predstavlja skup naizgled nespojivih tema koje Kristina kao osoba uspijeva da poveže. To se pokazuje i odražava u kasnijem životu filma uzimajući u obzir da je imao krajnje autentičan i drugačiji put od svih ostalih filmova za koje ja znam. A uz sve to, film je svuda podsticao dijalog, a ja mislim da je to najvažnije.

Ono što je meni interesantno jeste da je protagonistkinja trans žena, što je teško biti, a pritom je i seksualna radnica, a to čini da je u njenom slučaju prisutna dvostruka marginalizacija i diskriminacija

Ja mislim da transrodne osobe još uvijek nisu dovoljno vidljive u društvu, ne treba o tome ni govoriti. Ne znam za region, ali u Srbiji postoji samo jedan film na tu temu, to je film Želimira Žilnika ”Marble Ass”. Ovaj film je potpuno drugačiji od tog, ali ga najčešće dovode u vezu jer nema drugih filmova u kojima je ovo pitanje tretirano. On osvjetljava neke probleme, osvjetljava tu osobu kao osobu, kao ljudsko biće, portretiše je kao ljudsko biće, bez predrasuda i osuđivanja...

Mi smo inspiraciju za film i za dramaturgiju crpili kroz francuski realizam, kao što su Balzak, Zola i drugi, a onda se to preslikalo i na taj vizuelni tretman gdje smo tretirali film kroz francuske impresioniste. Uzor nam je bio u slikarstvu. Zato je cijeli film urađen kroz neke statične kadrove koji mogu da se posmatraju kao umjetnička djela, kao slike, i kao i kad gledate sliku pa razmišljate o tome šta ona može da znači, tako i u ovom filmu vidite veliki broj nekih slika koje vam stvaraju neke asocijacije dozvoljavajući da pružite neka svoja učitavanja na prizore koje vidite.

Pored toga, ono što mislim da je novo je to što mislim film portretiše tu stvarnu osobu koja je religiozna, jer mi nismo do sada imali priliku da vidimo takav sklop stvarnog protagoniste. Uvijek je to nekako polarizovano, jer ako je osoba seksualna radnica ona nekako unaprijed zaključujemo da nije religiozna i slično... Ipak, ona ima pravo da vjeruje u šta god ona želi da vjeruje, dok društvo većinski odmah smatra da ako je neko prostitutka, nekako ne vjeruje ili ne smije, ne bi trebalo da vjeruje u boga.

Rekao si da film ne pruža odgovore, a da li možda (p)ostavlja neke zadatke koji se bude u gledaocu? Ukoliko da, koji su to i koliko su dostižna rješenja?

Svakako. Mislim da kada pričamo o Srbiji, dosta toga može da se primijeni i na Crnu Goru, pa ću govoriti uopšteno. Svi živimo u nekim sličnim sistemima i mislim da su društva post-jugoslovenskih republika dosta podijeljena. Ono u čemu je ovaj film uspio, a što mislim da je zaista vrijednost za sebe, jeste da da iskomunicira nešto važno i sa ljudima sa jedne i druge strane političkog spektra i nije u nekim ekstremima doživio negodovanje. Ja mislim da dokle god se mi vrtimo u tom začaranom krugu tema koje su nasljeđe svega onoga što nam se dogodilo, nećemo moći da idemo naprijed. Zbog toga je zanimljivo da je film među publikom i na festivalima u Francuskoj, Španiji, Belgiji mnogo bolje prihvaćen, jer tamo ljudi nisu opterećeni nekim stvarima kojima mi jesmo. Mislim da se film ljudima kod nas dopao, ali i dalje postoji dobar dio njih koji to ne smiju da kažu. U inostranstvu to nije slučaj, ali svakako, ne može se tačno reći koja je tačno publika za taj film, jer najrazličitije strukture ljudi reaguju na ovu priču.

Šta je razlog tome? Sigurno ne sramota od sopstvenog ukusa, već, pretpostavljam, da prije imaju neku utvrđenu matricu poželjnih tema, misli, stavova i znaju šta “valja” prećutati

Mi imamo neka predubjeđenja, neke svoje izgrađene stavove o određenim stvarima čak i onda kada ne znamo dovoljno o tome. Tako, kada neko pogleda nešto poput ovog filma koji nije propaganda, nego više priča kroz koju gledalac može da upozna tu neku osobu, poistovijeti se sa njom i nekako, barem u tih sat i po vremena može da proživi djelić onoga što ta osoba proživljava i osjeti njenu potrebu da bude prihvaćena, a ne može da se uklopi, nema ni gdje. Kada publika film doživi na taj način i kada se na emotivnom planu poveže sa glavnom junakinjom, mnogo je jače i snažnije od bilo koje agende ili propagande, zato što se ljudi prvenstveno vezuju za druge ljude i poistovjećuju svoje probleme sa njihovim problemima. Ovaj film ima tu moć, jer je strukturiran kao igrani film, bogat je vizuelno i dramaturški i nekako lijepo vodi kroz cijelu tu priču u čijem je centru i fokusu stvarna osoba. “Kristina” zadovoljava neki kriterijum igranog filma, ali vi morate o njemu da razmišljate kroz tu osobu koja je stvarna. Ipak, ono što mislim da je problem jeste što on nije došao do dovoljnog broja ljudi, uprkos brojnim festivalima. Festivali imaju svoju publiku, a ja mislim da “Kristina” može veoma široko da komunicira kad bi joj se pružila šansa. Možda je ambiciozno, ali nadam se da će film dospjeti i na javni servis i da ćemo tek onda znati koliko smo uspjeli u tome što smo zamislili... Ja ne mislim da je ovo art-house, umjetnički film. To govorim jer se kod nas u Srbiji nekako za umjetničke filmove misli da nisu namijenjeni široj javnosti, već da su u pitanju elitistička ostvarenja, što ja ne mislim. Ono u šta vjerujem jeste da ako je film dobar, onda može da komunicira sa svima. Naš problem je što se publika generalno potcenjuje raznim televizijskim sadržajima koji su u ponudi. Smatram da ovaj film može i treba da komunicira i pored festivalskih projekcija, pored bioskopa, već i putem drugih medija. Nadam se da će mu ta šansa biti i pružena.

Premašene sve početne prognoze

Nakon brojnih nagrada i festivala širom svijeta, uprkos ne baš lakom putu produkcije i razvoja, kako sada gledaš na film?

Do sad su premašene sve prognoze koje su na početku bile date ovom filmu. Film je dobio mnoštvo dobrih kritika, iako je kritika kod nas i zapostavljena i potcijenjena. Ipak, meni je važno što kritičari taj film vole i cijene. Moguće da je “Kristina” nastala prije vremena, ali na kraju krajeva će vrijeme pokazati značaj, mada film već dugo živi svoj festivalski život i ne nazire mu se kraj. Moram da kažem i da su neke televizije otkupile prava na emitovanje, kao i neke onlajn platforme... Meni lično najviše znači to što ljudi koji ga vide, preporučuju drugim ljudima da ga pogledaju. Pritom, nijesmo imali nikakvu posebnu, veliku kampanju ili marketing u koji smo uložili novac. Zato su preporuke ljudi, gledalaca, najbolji marketing, iako malo sporijeg tempa, ali to nam ne smeta i tvrdim da film na kraju uvijek dolazi do ljudi do kojih zapravo treba da dođe i u vrijeme kada to treba da se desi.

Svježina, sloboda i olakšanje

Spoj različitih identiteta i uloga je zapravo možda i najupečatljivija stvar kod ovog filma i nudi neku malo drugačiju prizmu od one koju smo do sada imali priliku da gledamo.

Da... Svakako mislim i da ima određeni uticaj na društvo samim tim što i pristupu temi i procesu stvaranja pruža neki svjež pogled. Ja sam 1991. godište i, realno, mislim da imam svjež pogled na svijet i mislim da percepcija novih autora koji dolaze svakako mogu da donesu mnogo noviteta i možda promijene neki dominantni fokus. Mislim i da publiku ovog filma čine ljudi koji su otvoreni i koji misle svojom glavom, koji nisu zarobljeni u nekim ideologijama i u nekim nametnutim pravcima nego ljudi koji stvarno mogu da misle svojom glavom, a opet moj utisak je da je takvih ljudi i najviše. A to su normalni ljudi.

To zvuči ohrabrujuće, jer obično od raznih ekstrema, normalan čovjek ne dolazi toliko do izražaja

Tako je. Ja mislim da je Kristina normalan čovjek i tako sam joj i pristupio - kao jednoj normalnoj osobi koja nosi nešto jako teško na duši. Mislim da je ona to kroz ovaj film uspjela da podijeli sa svijetom i da proba nekako da učini da je ljudi razumiju. Mislim da joj je to kao osobi olakšalo.

( Jelena Kontić )