Sestre Beriša - volonterizam kao način života: Desetka na ispitu humanosti

Denisona Beriša i njena mlađa sestra Merljinda dobitnice su “Iskre”, specijalnog priznanje za mlade filantrope koje dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo

26950 pregleda15 komentar(a)
Sestre Beriša, Foto: Svetlana Mandić

Naš otac je uvijek pomagao drugima i gledajući njega shvatile smo da ako pomogneš nekome, u stvari pomažeš sebi. Humanosti smo se učile od njega i da uvijek treba pomoći čovjeku koji je u nevolji, bez obzira na vjeru, naciju ili bilo kakvu drugu pripadnost, priča Denisona Beriša, dvadesetpetogodišnja Nikšićanka koja je, zajedno sa četiri godine mlađom sestrom Merljindom, dobila “Iskru”, specijalno priznanje za mlade filantrope koje dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo (fAKT).

Sa dodjele nagrade Iskra: Denisona Berišafoto: fAKT

Otac im je bio dobar učitelj, tako da su njih dvije sa najvećom ocjenom položile ispit iz humanosti.

Znaju to najbolje brojne porodice u čiji dom su ušle i donijele hranu, odjeću, novogodišnje paketiće, osmijeh.

“Počela sam da volontiram još u osnovnoj školi. Kad god sam čula da je nekom potrebna pomoć, da se prikupljaju odjeća, obuća, hrana, sredstva za higijenu, uvijek sam bila prva da pomognem. Kada bi pitali ko može da sakupljenu pomoć odnese, ja sam se prva javljala. Čudili su se kako se uvijek javljam i mogu sve da stignem, a ja sam im objašnjavala da mogu jer sam srećna što nekome mogu da pomognem”, sa neodoljivim osmijehom priča Merljinda.

Sa dodjele nagrade Iskra: Merljinda Berišafoto: FAKT

A osmijeh je, pored humanosti, zaštitni znak sestara koje su volonterke Crvenog krsta, ali i mnogobrojnih nevladinih organizacija. Merljinda je i medijatorka za zdravstvenu zaštitu, dok je Denisona medijatorka za socijalnu zaštitu - prvo je to bila u “Helpu”, a sada u Centru za socijalni rad, pri Ministarstvu za ljudska prava.

Merljinda na jednoj od brojnih akcijafoto: Privatna arhiva

Srećne kada mogu nekome da pomognu

“Počela sam 2018. godine da volontiram. Sa Draganom, Radovanom i ostalim ljudima iz Crvenog krsta, obišla sam kompletnu nikšićku opštinu noseći onima kojima je to potrebno hranu, obuću, odjeću, higijenu. Predivno sam se osjećala zbog toga, a uveče sam mnogo ljepše spavala znajući da neko zbog te pomoći ima šta da jede, obuče”, kaže Denisona.

Iako svaka akcija ima posebno mjesto u njihovim srcima, Merljinda dvije posebno pamti.

“Pamtim sreću mališana iz romsko-egipćanske populacije, koji na Brlji žive u jako teškim uslovima, kada smo im odnijeli novogodišnje paketiće. Čini mi se da sam i ja jednako bila srećna kad sam vidjela koliko se raduju tim poklonima. Druga situacija koju posebno pamtim je kada sam odnijela hranu jednoj porodici iz većinske zajednice koja nije imala šta da jede i koja je živjela u katastrofalnim uslovima. Često kada sa roditeljima prođem pored tog naselja kažem im da tu žive ljudi kojima sam odnijela hranu i koji zbog te pomoći, makar jedno vrijeme, nijesu bili gladni”, kaže Merljinda.

foto: Svetlana Mandić

Za nju je humanost nešto najbolje što u čovjeku postoji, a kaže da volonter može biti samo onaj ko to radi iz srca i zna da nije sve u novcu, nego da je mnogo više u pruženoj ruci pomoći.

“Ako nekome učiniš dobro, onda će ti se dobrim i vratiti. Uvijek polazim od toga da danas mi pomažemo nekome, a ako sjutra nama bude potrebna pomoć uvijek će biti ljudi koji će nam tu pomoć pružiti”, smatra Denisona koja je nakon završene osnovne škole željela da upiše farmaciju, ali je zakasnila sa upisom pa je završila trgovinu, jer je na tom smjeru bilo slobodnih mjesta.

Denisona Berišafoto: Svetlana Mandić

Kasnije je upisala fakultet, pedagoški smjer, ali kako se otac u međuvremenu razbolio, počela je radi, pošto im je novac bio potreban, a fakultet je i dalje na “čekanju”.

Merljinda je završila smjer ekonomski tehničar, dok je njihova najmlađa sestra učenica četvrtog razreda srednje škole, smjer tehničar prodaje. Imaju i brata, on je najstariji, i živi u inostranstvu.

foto: Privatna arhiva

Baš je dobro dobar biti

“Još ima dosta njih iz romsko-egipćanske zajednice koji nemaju sređene papire i zaista budem presrećna kada im pomognem da riješe svoj socijalni status. Nedavno se desilo da sam uspjela da papire završim za jednu osobu i osjećala sam se kao da sam to završila za sebe”, ističe starija sestra.

Njih dvije znaju da organizuju i samostalne akcije i ponosne su što se ljudi uvijek odazovu na njihov poziv. Posebno su ponosne na nagradu “Iskra” koja im je u januaru uručena. Ističu da i dalje ne mogu da vjeruju da su se našle među laureatima, da su bile okružene tolikim brojem humanista i da su pojedini zbog njihove nagrade čak i suzu pustili.

“Nagrada nam puno znači jer je pokazala, ne samo u manjinskoj, nego i u većinskoj zajednici, da neko cijeni naš rad i da je dobro biti dobar. Ovo je potvrda našeg rada i zalaganja da pomognemo zajednici, ali i obaveza da nastavimo tako”, ističe Denisona.

Merljinda dodaje da je sve to za njih bilo neočekivano i sigurna je da su njihovu sreću i uzbuđenje primjetili svi koji su te večeri bili na dodjeli “Iskre”. Uz osmijeh ističe da ih ljudi sada prepoznaju na ulici i da nijesu rijetki slučajevi da im prilaze nepoznate osobe, čestitaju im, upute im riječi podrške.

Ne razmišljaju mnogo kada treba da odgovore na pitanje šta bi uradile da dobiju milion eura. Gotovo horski odgovaraju da bi pomogli djeci bez roditeljskog staranja.

“Najviše volim djecu i ispunjava me kada mogu da im pomognem. Pogotovo djeci koja nemaju roditelje. Nema ništa bolje nego kad se njima pomaže, jer oni to zaslužuju”, kaže Denisona.

Obje bi voljele da posjete Dječji dom “Mladost” i nadaju se da će im se ta želja i ostvariti.

“Želja nam je da odemo kod njih, da vidimo kako je tamo, šta rade, da li im treba pomoć, da se malo družimo s njima”, ističe Merljinda.

Ona je imala priliku da upozna korisnike nikšićkog Doma za stare i posebno je srećna zbog toga.

Merljinda u Domu starihfoto: Pivatna arhiva

“Tamo je bilo jako emotivno. Prvi put kad sam otišla vidjela sam jednu ženu koja liči na moju baku koja je bila tako lijepa žena. Čim sam je vidjela rekla sam da ona mora biti dobra osoba i da moram da budem s njom. Svaki put kada odem u Dom za stare ja moram da sjednem pored te žene koja mi je tako draga. Oni su tamo svi divni i pravo je zadovoljstvo upoznati ih i družiti se s njima”.

Osim humanitarnog rada, sestre Beriša učestvuju i u ekološkim akcijama, prisustvuju raznim seminarima i radionicama, edukuju se, ali edukuju i većinsku populaciju pričajući o kulturi i tradiciji Roma i Egipćana, i trude se da budu dobar primjer mladima da krenu njihovim stopama.