Veličina i pad Amerike

Većina Amerikanaca vjeruje da su SAD u padu, a Donald Tramp tvrdi da može da "učini Ameriku ponovo velikom". Ipak, Trampova prvobitna ideja je jednostavno pogrešna, a "ljekovi" koje on predlaže predstavljaju najveću prijetnju za SAD.

Amerikanci imaju dugu istoriju brige zbog mogućeg slabljenja zemlje. Vrlo brzo nakon osnivanja kolonije u zalivu Masačusets u 17. vijeku, neki puritanci su počeli da žale zbog gubitka pređašnjih vrlina. U 18. vijeku, osnivači su proučavali istoriju starog Rima razmatrajući kako bi mogli da sačuvaju novu američku republiku. U 19. vijeku, Čarls Dikens je primijetio da je, ako je vjerovati Amerikancima, njihova zemlja "uvijek depresivna, uvijek stagnirajuća, uvijek u strašnoj krizi, i uvijek je takva i bila". Godine 1979, na naslovnoj strani časopisa posvećenog temi nacionalnog opadanja objavljen je crtež Kipa slobode sa suzom koja klizi niz obraz.

Ja to nazivam "zlatnim sjajem prošlosti" koji je dugo privlačio Amerikance, ali u stvarnosti Amerika nikada nije imala onu moć i snagu koju joj mnogi pripisuju. Čak i sa superiornim resursima, Amerika često nije uspijevala da dobije ono što je željela. Oni koji vjeruju da je svijet danas postao složeniji i neuređeniji nego u prošlosti, trebalo bi da se prisjete, na primjer, događaja iz 1956. godine, kada SAD nisu bile u stanju da spriječe Sovjetski Savez da uguši ustanak u Mađarskoj, a naši saveznici - Britanija, Francuska i Izrael - izvršili invaziju na zonu Sueckog kanala. Da parafraziram komičara Vila Rodžersa, "hegemonija nije ono što je nekada bila, i nikada nije ni bila". Periodi "dekadentnog raspoloženja" nam govore više o psihologiji stanovništva nego o geopolitici.

Ipak, jasno je da ideja o opadanju dodiruje ogoljeni nerv u američkoj politici, pretvarajući je u pouzdano gorivo za partijsku agitaciju. Ponekad zabrinutost zbog opadanja vodi do protekcionističkih mjera koje donose više štete nego koristi. A ponekad periodi arogantnog samopouzdanja dovode do prenaprezanja, kao u slučaju rata u Iraku. Nema ničeg dobrog ni u precjenjivanju američke snage, niti u njenom potcjenjivanju.

U geopolitici je važno razlikovati apsolutni i relativni pad. Ako upoređujemo, ispada da je Amerika ušla u stanje opadanja odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Njen udio u svjetskoj ekonomiji nikada više nije bio jednak polovini, a izgubila je i monopol na nuklearno oružje (koje je SSSR stekao 1949). Rat je učvrstio američku ekonomiju i oslabio sve ostale. Ali ostale svjetske ekonomije su se oporavile i do 1970. godine američki udio u globalnom BDP-u pao je na jednu trećinu (otprilike isto kao i prije Drugog svjetskog rata).

Predsjednik Ričard Nikson smatrao je ovo znakom opadanja i odvojio je dolar od zlatnog standarda. Ali prošlo je pola vijeka, dominacija dolara ostaje, a američki udio u globalnom BDP-u je i dalje jednak četvrtini. Osim toga, "slabljenje" Amerike nije je spriječilo da pobijedi u Hladnom ratu.

Danas se uspon Kine često navodi kao dokaz američkog pada. Gledajući isključivo odnos snaga između SAD i Kine, zaista se može uočiti pomak u korist Kine, što se u komparativnom smislu može smatrati američkim padom. Ali u apsolutnim brojkama, SAD su i dalje mnogo jače i situacija će ostati takva. Kina je veoma impresivan konkurent, ali ima ozbiljne slabosti. A u ukupnom odnosu snaga, SAD imaju najmanje šest dugoročnih prednosti.

Prvo, geografija. SAD su okružene sa dva okeana i graniče se sa dvije prijateljske zemlje, dok se Kina graniči sa 14 zemalja, od kojih sa nekima ima teritorijalne sporove, uključujući Indiju. Drugo, SAD imaju relativnu energetsku nezavisnost, dok Kina zavisi od uvoza.

Treće, snaga Amerike dolazi od velikih, transnacionalnih finansijskih institucija i međunarodne uloge dolara. Rezervna valuta koja uživa povjerenje mora biti slobodno konvertibilna i oslanjati se na duboka tržištima kapitala i vladavinu zakona. Kina nema ništa od ovoga. Četvrto, Sjedinjene Države imaju komparativnu demografsku prednost. To je jedina velika razvijena zemlja za koju se predviđa da će zadržati svoju poziciju (treću) na svjetskoj rang listi stanovništva. Tokom naredne decenije, sedam od 15 najvećih ekonomija imaće sve manje radne snage; u SAD se, međutim, očekuje da će se radna snaga uvećati, dok je u Kini dostigla vrhunac još 2014.

Peto, Amerika je dugo bila predvodnik u ključnim tehnologijama (biotehnologija, nanotehnologija, informacione tehnologije). Kina ulaže velika sredstva u istraživanje i razvoj (i ima dobre pokazatelje o patentima), ali prema kineskim rang-listama, naučno-obrazovne institucije u zemlji i dalje zaostaju za onima u Sjedinjenim Državama. Konačno, prema međunarodnim anketama, SAD su ispred Kine kada je u pitanju meka moć i privlačnosti zemlje.

Drugim riječima, u konkurenciji velikih sila 21. vijeka, Sjedinjene Države imaju jake karte. Međutim, ako Amerikanci podlegnu histeriji zbog uspona Kine, ili se opuste misleći da je taj uspon prešao svoj vrhunac, onda bi Amerika mogla loše da iskoristi svoje karte. Ozbiljna greška bi bila odricanje od aduta, poput jakih saveza i uticaja u međunarodnim organizacijama. Ovo ne samo da ne bi učinilo Ameriku velikom, već bi je i jako oslabilo.

Amerikanci bi više trebalo da se plaše porasta populističkog nacionalizma u sopstvenoj zemlji nego uspona Kine. Populističke mjere, poput napuštanja NATO-a ili odbijanja da podrži Ukrajinu, u velikoj mjeri bi naštetile američkoj mekoj moći. Ako Tramp pobijedi na predsjedničkim izborima u novembru, onda bi se ova godina mogla pokazati kao prekretnica za američku moć. Osjećaj slabljenja bi konačno mogao biti opravdan.

Čak i ako zemlja zadrži dominantnu spoljnu moć, ona može izgubiti svoje unutrašnje vrijednosti i privlačnost za druge. Rimsko carstvo je nastavilo da postoji dugo nakon gubitka republikanskog oblika vladavine. Predstavljajući američki oblik vladavine koji su izabrali osnivači, Bendžamin Frenklin je izjavio: "Republika, ako je možete sačuvati". S obzirom na rastuću polarizaciju i krhkost američke demokratije, upravo bi ovakav razvoj stvari mogao da izazove pad Amerike.

Autor je profesor emeritus na Univerzitetu Harvard

Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)

( Joseph S. Nye )