Muzički svijet Huga Kanta

Hugo Kant stvara svoj muzički pravac i svoj svijet prilikom nastupa. Kombinuje elektroniku sa zvucima različitih instrumenata koje sam svira, bilo u studiju ili nastupu uživo, u potpunosti se predaje trenutku (i) umjetnosti, plijeni pažnju slušalaca i vodi ih u “hipnotičku vožnju” nudeći vrhunsku atmosferu i budeći različite emocije.

U razgovoru za Vijesti kaže da je njegova muzika rezultat njegovog iskustva i interesovanja, a na nastupima uživo cilj mu je da zaboravi na sve i u potpunosti se preda muzici, publici i inspiraciji.

Svjetski poznat kao DJ, talentovani multiinstrumentalista iz Francuske (pravog imena Quentin Le Roux) muzikom se bavi od djetinjstva, svira klavir, klavijaturu, flautu, bas gitaru, klasičnu gitaru, bubnjeve, klarinet. Tokom odrastanja je svirao u raznim rok bendovima, vođen klasičnom rok muzikom, da bi otkrivši elektronsku počeo da istražuje sopstveni potencijal, ali i domene muzike i umjetnosti.

Sopstveni solo projekat započeo je 2010. godine praveći elektronsku muziku zasnovanu na akustičnim snimcima, improvizacijama i instrumentalima, a publiku širom svijeta osvojio je albumom “Far From Home”. Upravo na tom albumu je svirao razne instrumente, a na dvije pjesme je i pjevao.

Reklo bi se da Hugo Kant na najbolji način koristi beskonačna polja kreacije i muzike, redefiniše postojeće okvire stvarajući nešto autentično i jedinstveno. U to je imala priliku da se uvjeri i crnogorska publika u julu prošle godine kada je Hugo Kant nastupio na festivalu Rubix u Tivtu.

Hugo Kant za Vijesti priča o muzici koju stvara, ali i svom umjetničkom putu i različitim uticajima, ali i o nastupima koji su uvijek jedinstveni, a najavljuje i novi album...

Iako ste predstavljeni kao DJ, u svojim nastupima kombinujete više stvari, pa i sopstveno muziciranje. Tako je Vaša muzika specifična i donosi upotpunjen trenutak i višeslojno uživanje. Kako biste Vi predstavili ono što radite?

Mislim da je moja muzika produkt svega što sam slušao i učio, a svoje muzičko obrazovanje sam počeo veoma rano, još od malih nogu. Počeo sam sa klasičnim klavirom kada sam imao šest ili sedam godina. Onda sam naučio da sviram klasičnu gitaru i počeo da sviram sa prijateljima, a u to vrijeme smo svi mi dosta slušali klasične rok bendove iz ‘60-ih i ‘70-ih, poput engleskog progresiv rok benda “King Crimson” i slično. Nije bilo toliko elektronske muzike, pa sam je vremenom, malo po malo otkrivao sve više i više i počeo slušati umjetnike elektronske muzike. Danas mogu reći da moja muzika predstavlja kombinaciju svega onoga što volim i trudim se da se ne ograničavam samo na jednu stvar. Naravno, nije to da sam se rasplinuo u svim pravcima, već pokušavam da kombinujem ono što volim, ne slijepo da pratim i praktikujem jedan ili drugi stil, već da stvorim svoj identitet u muzici. Rekao bih da to dolazi iz iskustva.

Dok sam slušala Vašu muziku, nijesam mogla da definišem žanr. Da li je upravo to ljepota umjetnosti i slobode koju ona nudi, a to je izražavanje bez ikakvih granica?

Da, to i jeste moja inicijalna ideja. Moja muzika pripada globalnom žanru, recimo tako, veoma je širok i pruža mi mogućnost da radim mnogo toga. Ako kažem da radim trip-hop, ne bih pogriješio, jer smatram da u trip-hopu postoji mnoštvo različitih muzičkih praksi i žanrova koje možete da unesete i da to i dalje bude trip-hop. Svakako, ne bavim se baroknom klasičnom muzikom.

Kako je došlo do prelaska sa klasične muzike na elektronsku? Vjerujem da je u muzici sve povezano, pa me zanima i kakva je veza između te dvije sfere?

Moja tranzicija je trajala 10-15 godina, a krenula je da se dešava kada sam počeo da sviram sa drugim bendovima. Bio je taj jedan bend u kojem je bilo malo elektronskih uticaja, stvari poput sintisajzera i slično, ali ipak ne toliko... To je bilo prije oko 20 godina kada se pojavilo semplovanje, što smo i mi praktikovali. Deset godina kasnije, odlučio sam da uradim svoj solo projekat, da napišem sopstvenu muziku i izdam je kao solo izvođač. Tu sam počeo više da koristim kompjuter, da slušam druge umjetnike kao što su Bonobo, WAX Tailor, The Cinematic Orchestra, Hidden Orchestra i slično. To nije toliko elektronska muzika, ali govori mnogo o tome kako tretirate zvuk, a zvuk je važan koliko i note koje svirate i kako sve to zvuči. To je zapravo posao producenta, da stvari zvuče privlačno, na određeni način. Dakle, ovo je moj način da stvaram elektronsku muziku i pokažem kako je doživljavam, vodeći računa o tome kako sve zvuči i kako je ljudi doživljavaju.

Kritičari i mediji često Vaše stvaralaštvo opisuju kao vizionarsko, ali i organsko...

Meni je to veoma zanimljivo i rekao bih da predstavlja veliku metaforu za spektar emocija koje slušaoci mogu da dožive uz moju muziku. Vizionar je nešto što asocira na budućnost, a nešto organsko je nešto ikonično, nešto arhetipski i prirodno. Teško je da kroz to tumačim ili gledam na sebe. Svakako sebe ne doživljavam kao vizionara, jer mislim i da nije tako. Ali organski - da, u studijskom radu i na setu uživo, svakako. Često improvizujem i u trenutku biram zvukove i kombinujem ih, što se može podvesti kao organsko. To dolazi i iz džeza, zbog improvizacije, i dalje vodi do nečeg organskog, iskrenog, spontanog, do nečeg što nije unaprijed pripremljeno u svakoj noti. Nekada ne znam šta će biti u sljedećem trenutku tokom nastupa, često zavisi i od publike i ambijenta u kom će pravcu sve to ići. Mislim da sve to vodi upravo ka organskoj elektronskoj muzici, dodatno jer često improvizujem dok nastupam i sviram.

Rekla bih da u tom kreativnom procesu postoje određeni trenuci koji su kao podsticaj za improvizaciju? Da li je tako, osjećate li ih ili ih prizivate i da li publika može da procijeni kada se ta kreacija dešava i kakve su im reakcije?

Ponekad sve jednostavno funkcioniše i svi su srećni. Prilikom nastupa pokušavam da dođem do one tačke i onog trenutka u kojem sve zaboravljam, ne postoji drugi/realni svijet, ne postoje problemi, samo uživam i zabavljam se sa ljudima koji su oko mene, jednako sa umjetnicima, fanovima, jednostavno sa ljudima sa kojima ste tada. To je cilj koji pokušavam da dostignem uživo.

Da li je potrebno balansirati ono što su Vaše želje i ambicije i ono što je ritam tržišta i očekivanja industrije, pa i fanova?

Definitivno. Recimo, ja volim duge nastupe, iako se nekada umorim, a nekada to i nije slučaj. Ipak, mislim da ljudi vole tu moju predanost. Ako je dobro mjesto, atmosfera i raspoloženje, uglavnom bi mogli cijelu noć tu da provedu i samo slušaju muziku i zabavljaju se. Onda ponovo dolaze da me vide i čuju, zbog dobrog iskustva, mislim. Rekao bih da to nije slučaj sa svakim muzičarem ili bendom. Ponekad su nastupi kraći, nekada podsjećaju na performans, a nekad je umjetnik na jednoj strani, a publika na drugoj... Svakako, ja uvijek radim onako kako osjećam da je najbolje za mene, a nadam se da to znači da je isto tako i za publiku.

Postoji li neki nastup koji posebno pamtite ili nešto što Vam je posebno upečatljivo, makar u skorijem periodu?

Nikada ne možete reći da je nešto ili neki nastup važniji od drugih. Toliko ih je, a svaki nastup je drugačiji, specifičan po nečemu i nikada nije isto. Nedavno sam bio u Hrvatskoj, nastupao na plaži i kada sam završio bilo je 5.30 ujutro. Još je bilo nekoliko ljudi tamo, ne svi, ali mi koji smo ostali igrali smo kao da smo tek počeli, a sunce je izlazilo. Bilo je to jedno prelijepo jutro... Takođe, prošle godine sam prvi put bio u Crnoj Gori... Nažalost, nijesam proveo mnogo vremena, samo sam došao na festival i zatim nastavio dalje, zbog drugih poslova i angažmana.

Da li na nečemu trenutno radite?

Pripremam svoj novi album. U produkciji, ali ima još mnogo da se radi na njemu. Zahtijeva posvećenost i predanost, a uz to imam i nastupe, ali je potrebno i osvježenje. Pored albuma sam snimam svoje nastupe tokom prethodnih mjeseci i planiram da izdam lajv album. Ima mnogo materijala za preslušavanje, ali se nadam da ću to uskoro objaviti.

Festivali su neophodni

Koliko su festivali važni za izvođače, za DJ-eve, ali i za publiku i umjetnost generalno?

Važni? Oni su neophodni, a pritom su i lijepi! Festivali moraju da postoje. Lično volim da otkrivam druge umjetnike na festivalima, jer nekada privatno nemam vremena da slušam i posvetim se istraživanju, a ima toliko izvođača! Zbog toga su festivali i prilika i mogućnost da se muzičari i umjetnici međusobno upoznaju, da vidimo šta ko stvara, na koji način, ali i da se umrežimo. Zbog svega toga, festivali su posebni događaji.

Ljudi vole i žele autentičnost

Govorili ste već o fanovima i publici. Kakav su oni faktor u Vašem radu, bilo kada je razmjena energije u pitanju ili postavljanje očekivanja i kriterijuma?

Sve zavisi u odnosu na to da li mislite na nastupe ili muziku generalno. Svakako, mislim da ono što ljudi vole i traže jeste jedinstvenost i autentičnost o kojoj smo razgovarali. Ono kada ne znate zapravo šta je to, kakva je to muzika, ali je kao takva posebna. Mogu ljudi samo jednom da čuju neku moju pjesmu i da je nikada više ne poslušaju, ali da onda kada je čuju spoznaju neki sopstveni osjećaj, na osnovu zvuka, emocije, neke kombinacije koja se pogodi. Mislim da im se to sviđa i onda žele i očekuju više. Nadam se da ću moći da odgovorim na to i ponudim više.

( Jelena Kontić )