Radijacija na nevene i slučaj porodice

Tjeskobna i mučna porodična drama “Atomsko cvijeće” izvedena je druge večeri Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja Makado u utorak veče u Podgorici ostavljajući na publiku snažan utisak koji izaziva dubinski muk, jezu, ali i empatiju.

Sjajan autorski trio čine mlade crnogorske glumice Jelena Đukić, Marija Đurić i Anđelija Rondović koje su svojom uvjerljivom i organskom igrom zavriijedile glasan aplauz publike u sali Dodest.

Zanimljiva i dimanična porodična drama govori o posesivnoj majci koja pokušava da nađe zajednički jezik sa kćerkama tinejdžerkama, navodi se u opisu... No, utisak je da se posesivna, ozlojeđena i samoživa, ali i duboko nesrećna i sopstvenim životom (is)frustrirana majka ni ne trudi da pronađe zajednički jezik sa svojim, posve različitim, kćerkama.

Iako bi se na prvi pogled reklo da drama nastala po tekstu “Uticaj gama zraka na sablasne nevene” Pola Zindela tematski ne korespondira sa crnogorskim društvom i porodicom kao osnovnom ćelijom, te okolnostima i aktuelnim trenutkom, ona je dubinski vezana za srž onoga što patrijarhat predstavlja, onoga što je manjak razumijevanja i šum u komunikaciji, dok istovremeno tretira i specifičan sociološki fenomen u odnosu sredina-majka-kćerka.

Pitanje kako sredina utiče na pojedinca, te koliko najbolje namjere roditelja mogu da budu toksične i opasne po dijete, odnosno individuu, djeluje ekvivalentno pitanju kako koja količina radijacije na biljku (u ovom slučaju na neven) utiče na korijenje, a zatim i na rast, listove, cvjetove i okolinu... Kako se izvući iz živog blata, zečije jazbine i tunela beznađa kada naizgled izlaza nema i kada su prognoze pesimistične, a razumijevanja i nema, pitanja su bez konkretnog odgovora, ali sa smjernicama koje glumice iznose u svojim replikama i na primjerima likova koje tumače.

Služeći se snažnim glumačkim sredstvima, uz minimalističku scenografiju i svakodnevne kostime, glumice na publiku prenose unutašnju tenziju i preispitivanja likova koje tumače budeći saosjećanje i krhkost. Možda djeluje da bi priča o ambicioznom roditelju koji svoje (ne)ispunjene ciljeve projektuje na dijete bila bliža prosječnom gledaocu, ali sa druge strane, ova jaka incenacija podsjeća i opominje na razne vrste ličnih, porodičnih i društvenih deformiteta. Iako bez elemenata komedije, poznate situacije i floskule mame smijeh prisutnih, potvrđujući da je u pitanju drama koja ipak jeste uvijek i svuda aktuelna.

Hrabar izbor teksta za koji je Zindel svojevremeno dobio Pulicerovu nagradu, pristup temi i djelu, a prvenstveno sami način igre, svjedoči potencijalu koji glumice nose u sebi i potrebi da ih crnogorsko društvo spozna, a publiku svojim sadržajem podsjeća koliko je važno nekome dozvoliti da bude važan, a kamoli učiniti ga važnim, pružiti podršku i osnažiti.

( Jelena Kontić )