Uloga politike zaštite konkurencije i pitanje aktuelne inflacije

Ekonomija Crne Gore je mala, otvorena i zasnovana na uslugama. Što ima prednosti ali i manjkavosti, posebno u situacijama globalnih poremećaja u ekonomiji. Od 1990. godine veoma važna orijentacija Crne Gore je stvaranje tržišne ekonomije, koja se u teoriji i praksi pokazala kao najbolji model ekonomije u pogledu ekonomskog razvoja, povećanja produktivnosti i konkurentnosti.

Tokom ekonomske transformacije nakon sticanja nezavisnosti države 2006. godine i konsekventnog početka pregovora o pristupanju EU, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku više se nego udvostručio, sa 3.443 u 2006. na 9.598 eura u 2022. godini. Međutim, tokom ovog perioda, ekonomija je doživjela značajne epizode procvata i krize, posebno su izražena nepovoljna kretanja u 2020. godini kada su pandemijska usporavanja duboko uticala na poslovanje i zapošljavanje i nakon početka sukoba u Ukrajini.

U skladu sa svojim opredjeljenjem prema tržišnoj ekonomiji i članstvu u Evropskoj uniji, Crna Gora je razvila zakonodavstvo i politike o zaštiti konkurencije, kako bi se osiguralo da poslovni subjekti mogu slobodno da se takmiče, što koristi potrošačima, pružajući im veći izbor i bolje cijene. Od 2006. godine, Crna Gora je prošla kroz značajnu tranziciju u oblasti zaštite konkurencije i postigla značajan napredak u ovoj oblasti.

Da bi se u potpunosti razumjela politika zaštite konkurencije neophodno je praviti razliku između pojmova konkurentnost i konkurencija. Kod definisanja konkurentnosti veoma je važno odrediti da li se ta konkurentnost odnosi na pojedinačnu firmu, određenu privrednu granu, region ili cijelu ekonomiju određene zemlje. Konkurencija na tržištu postoji kada postoje dva ili više privredna subjekta koja se međusobno bore za što veći plasman svojih proizvoda bilo da je to cjenovna ili količinska borba. Ta vrsta borbe stvara konkurentski pritisak koji podstiče ekonomsku efikasnost tržišnih učesnika. Konkurentski pritisak je osnovni pokretač privrednog napretka, pa stoga, tamo gdje postoji jaka konkurencija postoji i jaka privreda.

Cilj zakonodavstva i politike zaštite konkurencije je promovisanje ekonomske efikasnosti i pravičnosti regulisanjem ponašanja poslovnih subjekata na tržištu. To uključuje zabranu antikonkurentskih praksi poput zabranjenih sporazuma, zloupotrebe dominantnih pozicija na tržištu i spajanja odnosno koncentracija koja bi mogla dovesti do smanjenja i ograničavanja konkurencije. Takođe, otvaranje tržišta i uspostavljanje mogućnosti za slobodan ulazak na tržište su vitalni za održivi ekonomski razvoj države.

Međutim, kao i u svakoj zemlji, postoje izazovi koje treba prevazići kako bi se osigurala efikasna zaštita konkurencije i podržao održivi ekonomski razvoj. Politika konkurencije je uspostavljena i Vlada Crne Gore je donosila i ekonomske politike koje unapređuju konkurenciju na lokalnim i nacionalnim tržištima.

Globalna negativna kretanja od izbijanja sukoba u Ukrajini, nestabilna situacija na Bliskom istoku i druga dešavanja, imali su negativan uticaj i na ekonomiju Crne Gore. Posebno su se ti poremećaji odrazili na inflaciju i životni standard. Rast cijena, kako na lokalnom nivou tako i na globalnom, uzrokovan je porastom potražnje i smanjenjem ponude. Globalna dešavanja, pandemija korona virusa i rat u Ukrajini, izazvali su ogromnu energetsku i robnu krizu. Gotovo svaka država, bogata i siromašna, pogođena je. Manje snažne i uvozno zavisne ekonomije, gdje je i Crna Gora, primile su najjače udarce. Cijena nafte porasla je za 21% od početka rusko-ukrajinskog rata. Cijene žitarica nevjerovatno su porasle zato što je rat poremetio žetve i izvoz iz Rusije i Ukrajine.

Kada je riječ o faktorima i dobrima koja utiču na povišenu stopu inflacije, možemo govoriti o sljedećim:

1. Poremećaj na tržištu nafte i njenih derivata;

2. Ostali primarni proizvodi i industrijske sirovine. Njihove cijene, takođe su bilježile rast na globalnom nivou, paralelno sa oporavkom ekonomskih aktivnosti. To dovodi do zastoja u proizvodnji i snabdijevanju, te tako ponuda ne može da zadovolji nagli rast tražnje, što potvrđuju i cijene žitarica, ulja i drugih poljoprivrednih proizvoda;

3. Rast cijena neprerađene hrane (voće, povrće i meso) čini skoro jednu četvrtinu ukupne inflacije, a ukoliko na to dodamo i cijene prerađene hrane, cijene hrane čine preko jedne trećine međugodišnje inflacije;

4. Na rast inflacije je uticao i rast troškova domaće prehrambene proizvodnje, koji su dominantno uzrokovani rastom uvoznih cijena;

5. Veliki broj stranaca u Crnoj Gori troši veliki novac na hranu, ali i stanove i druge zakupe. Dakle, postoji visoka tražnja za mnoge proizvode;

6. Ekonomski model. Nisko učešće industrijske proizvodnje u BDP.

Šta se može uraditi?

1. Moramo se okrenuti našim resursima i našoj poljoprivredi, turizmu i raditi na tome da se poveća stopa zaposlenosti.

2. Potrebno je mijenjati ekonomski model u smislu što veće samodovoljnosti.

3. Mjere Vlade: socijalni programi i strateški raditi na mjerama navedenim pod 1 i 2.

4. Umjesto egoizma u ponašanju trgovinskih lanaca apelovati na altruizam.

Visoka inflacija u sektoru hrane i pića u Crnoj Gori je pogodila većinu slojeva stanovništva. Sve više se postavlja pitanje etičnosti velikih veleprodajnih i maloprodajnih kompanija u Crnoj Gori. Zvanični finansijski iskazi velikih trgovinskih lanaca pokazuju da globalne turbulencije nijesu uticale na smanjenje profita ovih kompanija, već naprotiv. Takođe im marže nijesu padale već su imale rast.

Uloga Agencije za zaštitu konkurencije

Važno je stvoriti jasnu sliku koje su to mogućnosti i nadležnosti u kojima Agencija može da djeluje kada je u pitanju inflacija, a da ne izađe iz okvira definisanog propisima kojima se uređuje oblast zaštite konkurencije. Agencija nije sektorski regulator i ne može da utiče na formiranje i visinu cijena. Ono šta Agencija može, jeste da analizira da li je povećanje cijena rezultat zabranjenog, odnosno restriktivnog sporazuma između učesnika na određenom tržištu. To znači utvrđivanje da li su kompanije sklopile dogovor koji za cilj ili posljedicu ima povećanje cijena, te u krajnjem, maksimiziranje njihovih profita. Naime, svi dogovori kojima konkurenti međusobno direktno ili indirektno određuju prodajne cijene ili druge uslove trgovine, smatraju se kartelima koji su po zakonu zabranjeni. Hipotetički, ukoliko se ustanovi postojanje ovakvog sporazuma na bilo kom tržištu, Agencija vodi ispitni postupak sa ciljem utvrđivanja postojanja istog i preduzimanje mjera radi otklanjanja štetnih posljedica takvog ponašanja konkurenata po ostale učesnike na tržištu i potrošače.

Za sistemsko rješavanje problema visoke inflacije, neophodno je da sve relevantne državne institucije u sistemu iz svojih uglova i nadležnosti sagledaju na koji način mogu doprinijeti stabilizaciji tržišta te u krajnjem uspostaviti adekvatne mjere koje će za rezultat imati snižavanje cijena, posebno u sektoru hrane i pića. A trgovinski lanci i drugi ekonomski subjekti u uslovima tržišnih nestabilnosti da pokažu etičko ponašanje i shvate da je potrebno pokazati altruizam i da je to dobro i za njih i za potrošače, jer ukoliko se ne izborimo sa visokom inflacijom doći će do većih tržišnih poremećaja, pada životnog standarda i ekonomske krize.

Autor je direktor Agencije za zaštitu konkurencije

( Dr Nebojša Jovović )