Nikšić: Novog nema decenijama, za stari dom "osmica"

Podgoričanin Saša Vukadinović, student prve godine master studija na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje, uslove u nikšićkom Domu učenika i studenata “Braća Vučinić” ocijenio bi “osmicom”. U Domu je tri godine i zadovoljan je što je tokom prošlog ljeta proširena studentska menza, ali i umjesto bonova uvedene elektronske kartice.

“Sada je komotnije u menzi, a uvođenjem kartica brže ide podjela hrane. Za cijenu koju plaćamo, stvarno je kvalitetna i raznovrsna hrana. Naravno, uslovi mogu biti još bolji - da se renoviraju kreveti, vrata na sobama, kupatila. Sve u svemu, uslovi su prihvatljivi”, kazao je Vukadinović.

I Bjelopoljka Marija Kovačević, koja je takođe prva godina master studija, ali na Odsjeku za sociologiju, i koja je od početka u Domu, smatra da su uslovi zadovoljavajući i da se dosta toga promijenilo nabolje za četiri godine.

“Od menze, pa sve do uslova samog smještaja. Voljela bih da život u Domu bude možda bolji, komforniji. Da ponovo krenem iz početka ne bih živjela privatno, već samo u Domu”, iskrena je Marija.

Mnogi studenti bi željeli da umjesto privatnog smještaja tokom studiranja, žive u Domu. Ali, želja je previše, a mjesta premalo.

“Kod nas, u principu, boravi 250 studenata i 50 učenika, dok je 260 studenata smješteno u hotelu ‘Onogošt’’”, kaže direktorica Doma Mirjana Spasojević.

Svjesna je da je novi dom u gradu studenata, kako često govore za Nikšić, odavno potreban, ali je svjesna i činjenice da njegova gradnja, makar na riječima, traje decenijama.

“Zaista se nadamo da će do gradnje novog doma konačno doći, jer više puta je od nastanka Doma govoreno da će biti izgrađen novi, a čak je postavljan i kamen-temeljac. Međutim, od 2016. godine, od kada je potpisan ugovor sa hotelom ‘Onogošt’, nije više bilo pokušaja. Prošle godine su kapitalnim budžetom opredijeljena sredstva za izradu idejnog projekta. Mi smo Ministarstvu dostavili predlog našeg projektnog zadatka i oni će ga razmatrati. Nadamo se da može doći do realizacije”, kazala je Spasojević.

Dom je izgrađen 1968. godine, koliko je star i dobar dio inventara. Spasojević je prošlog ljeta, u saradnji sa resornim ministarstvom, uspjela da obezbijedi rekonstrukciju menze, dijela kuhinje, da renovira kupatila na prizemlju koja koriste i studenti i zaposleni.

“Menzu smo proširili za oko 20 odsto i dodali smo tridesetak mjesta. Proširili smo i kuhinju, kupili nove kuhinjske uređaje, renovirali kupatila na prizemlju, dobili novu svlačionicu za zaposlene u kuhinji i novu kancelariju. Nadamo se da ćemo u narednom periodu renovirati vešeraj, jer svi studenti koriste i uslugu vešeraja, kao i da ćemo zajedno sa Opštinom i Ministarstvom urediti prilaz do Doma. Opština, odnosno Agencija za projektovanje, poklonila nam je projektno rješenje prilaza”, kazala je direktorica Doma koja je na tu dužnost stupila u junu 2022.

Uveli su, umjesto bonova za ishranu, tzv. kartični sistem i na taj način su smanjili gužve, ali i troškove za hranu jer sada mogu da znaju koliko se studenata prijavilo za koji obrok.

Iako su u septembru prošle godine povećane cijene za hranu i smještaj, Spasojević ističe da su one i dalje vrlo pristupačne.

“Doručak je 20 centi, ručak 45 i večera 35 centi. Na mjesečnom nivou, zajedno sa smještajem, student u našem Domu plaća 40 eura, a Ministarstvo dotira 60 eura. Na ishrani imamo do 700 studenata, uključujući studente iz hotela ‘Onogošt’ i one u privatnom smještaju. Uslovi u studentskom domu su dobri, ali uvijek mogu biti bolji i uvijek treba kontinuirano raditi na njihovom poboljšanju”, poručila je Spasojević.

Znaju to i Julija Zmarznik i Danijela Oliva, koje su došle preko Erasmus programa, i u Domu borave četiri mjeseca.

“Neke stvari su dobre, a neke ne. Sviđaju mi se ljudi, od radnika do studenata, gostoljubivi su, ali mi se ne sviđa arhitektura doma, kao i to što su zidovi u sobama suviše tanki pa se čuje sve iz drugih soba. Što se hrane tiče, vegetarijanka sam pa je to problem, ali snalazim se”, kazala je Zmarnik koja studira rusku filologiju.

I Oliva, studentkinja sociologije koja je došla sa juga Italije, oduševljena je gostoprimnošću.

“Problem je što ne govore engleski jezik, ali pokušavaju da izađu u susret i pomognu koliko mogu. Cijenim to što imam sobu za sebe i kupatilo”, kazala je Oliva.

Studenti cijene sve što je urađeno, ali se i dalje nadaju da će neke nove generacije dočekati dugo najavljivani novi dom.

Kamen-temeljac za novi dom postavljen je 19. juna 1981. godine. Međutim, te 1981. godine niko nije mogao ni pomisliti da će se sve završiti prije nego što je i počelo. Sve je ostalo na nadahnutom govoru ondašnjeg rektora prof. dr Miljana Radovića i svečanosti koja je u tu svrhu priređena za ondašnje crnogorske zvaničnike.

“Umjesto novog paviljona, na kamenu temeljcu nikao je korov. Od tog vremena do sada, većina ministara prosvjete nije propustila priliku da zvanično obećaju izgradnju novih nedostajućih smještajnih i pratećih kapaciteta studentskog doma u Nikšiću i naravno na tome je i ostajalo. Za razliku od Nikšića, Podgorica je po tom pitanju bila uvijek u privilegovanom položaju”, stoji u tekstu na zvaničnoj stranici Doma “Braća Vučinić”.

Zaposleni u Domu, makar za trenutak, uspjeli su da sklone dio korova sa kamena-temeljca, nadajući se da će ove godine biti postavljen novi koji će prerasti u dugo čekani i obećavani dom.

Radovan Vučinić svu imovinu ostavio Domu

Studenti Doma su na zboru, održanom 1971. godine, odredili da njihov dan bude 13. jun, dan bitke na Sutjesci, ali i dan kada je poginuo jedan od braće Vučinić, Boško. Njihov otac Radovan je u Drugom svjetskom ratu ostao bez sve troje djece, Đorđija, Milice i Boška. On je svakog 13. juna, poklanjao Domu novac za obogaćivanje biblioteke i nagrađivanje najboljih studenata i đaka. Domu je ostavio i svu imovinu, izuzev muzejskih eksponata (njih je ostavio zavičajnom muzeju), dvosoban stan u centru grada i novac sa štedne knjižice, za koji su se tada mogla kupiti još dva dvosobna stana. Sredstva su, nažalost, u periodu hiperinflacije obezvrijeđena.

( Svetlana Mandić )