"Jesen srednjeg vijeka" holandskog istoričara Johana Hojzinge: Dominacija društvenih rituala

Knjiga Jesen srednjeg vijeka holandskog istoričara Johana Hojzinge (sa njemačkog preveo dr Strahinja K. Kostić) smatra se najpoznatijim i najvažnijim djelom ovog istaknutog istoričara. Podnaslov knjige je “Studija o oblicima života, misli i umjetnosti u Francuskoj i Holandiji u četrnaestom i petnaestom vijeku” i ukazuje na osnovnu problematiku kojom se knjiga bavi.

Riječ je o klasičnom štivu koje je objavljeno prije stotinak godina (1919.) i važi kao jedno od najvažnijih djela o srednjem vijeku objavljeno do danas. Na hrvatskom jeziku knjiga je objavljena 1964. odnosno 1991. godine i povodom toga organizovani su mnogi međunarodni okrugli stolovi i kolegiji na kojima su istaknuti istoričari govorili o sadržaju i značaju ove knjige u kojoj se, pored ostalog, na poseban način govori i o tome koliko su pretjerana formalnost i romantizam kasnosrednjovjekovnog dvorskog društva mogli da budu i odbrambeni mehanizmi od stalno rastućeg nasilja i brutalnosti društva u opštem smislu.

Takođe ova knjiga otkriva koliko su gotovo svi dogođaji u životu ljudi toga doba imali mnogo jasnije, u svakom smislu izraženije spoljne oblike nego što su ih imali neki vijek kasnije. Tako je rastojanje između nesreće i bola s jedne strane i radosti s druge strane, izgledalo veće nego što nama izgleda danas. Naime, svaki značajniji događaj bio je podešen da doprinese uzvišenosti jednog ustaljenog stila života. Zbog toga su događaji kao što su rođenje, ženidba, umiranje i slično, bili zaogrnuti sjajem božanske misterije uz odgovarajuće rituale i obrede koji su rijetko kad izostavljani.

Naravno, i manje važni događaji nijesu prolazili neprimijećeno. Odlasci na putovanja, posjete, čak i one najobičnije - rodbinske, započinjanje nekog novog posla, pratilo je mnoštvo dobro uhodanih i uobičajenih radnji, ali i onih dosta rjeđih, specifičnih za određeni događaj. Sve je to praćeno izricanjem obilja blagoslova, izreka pa i ceremonija. Bijede i oskudice koje su nailazile često i silovito, nanoseći velika zla i patnje ljudima, takođe nijesu mogle da ostanu nezapažene. Na sve se to obraćala maksimalna pažnja te su možda jedino najteže bolesti bile zapaženije od njih.

Hojzinga u ovoj knjizi kaže da su bogati ljudi u svom bogatstvu uživali jače i pohlepnije nego danas i da su se i po tome puno razlikovali od jadne sirotinje. Na drugoj strani gubavci su skitajući, kloparali svojim čegrtaljkama, prosjaci su dolazili u crkve, tamo se jadali i na razne načine pokazivali svoju nemaštinu, očekujući milostinju od lijepo obučene, mirišljave i dobro uhranjene gospode.

U to doba svaki je stalež, svaki red, svaki zanat imao odjeću po kojoj se raspoznavao. Velika gospoda nikada nije išla bez raskošnog i modernog oružja rađenog kod vrhunskih majstora, ali ni bez odgovarajuće lične pratnje. Sve svoje važnije događaje njihovi podanici su javno i glasno najavljivali. Nekad je to bilo praćeno raznim povorkama, nekad vrlo ugodnom muzikom i uličnim zabavljačima raznih vrsta, ali katkad i pretjeranom drekom. Autor kaže da je to u suštini bio jedan dosta rđav svijet. Da se vatra mržnje i nasilja dizala visoko a da je nepravda bila veoma moćna.

Hojzinga takođe primjećuje da je pred kraj srednjeg vijeka gorka sjeta davala osnovni ton ljudskom životu, jer, svako doba ima neke svoje posebnosti, ima svoj specifikum, i u svakom od njih, bez obzira na to kakvo ono zaista jeste, ljudi su čeznuli za ljepšim svijetom. A što je neko doba bilo gore, što su očajanje i bol bili dublji, i ta čežnja postajala je snažnija. A da li je život onda bio nesrećniji nego što je inače, ova knjiga ne daje decidan odgovor. Bez obzira na to koja predanja iz onog doba čovjek imao pri ruci odgovor će biti uglavnom isti, jer svako doba u predanju ostavlja više traga o svom jadu, nego o svojoj sreći. I sam autor u kontekstu toga kaže da - bolne sudbine postaju istorija. Da zbir životne sreće dosuđene ljudima u raznim epohama, međusobno se ne razlkuje puno, a da sjaj krasnosrednjovjekovne sreće živi najčešće u narodnoj pjesmi, u muzici. Međutim, u petnaestom vijeku nije bilo uobičajeno glasno slaviti život i svijet. Više se pominjao bol i očaj. Optimizam koji je izrastao iz renesanse, da bi u osamnaestom vijeku doživio svoje doba pravog cvjetanja, bio je još stran francuskom duhu petnaestog vijeka.

U knjizi Jesen srednjeg vijeka Hojzinga govori o početku prihvatanja srednjovjekovnih oblika kulture kao sopstvenih novih kulturnih vrijednosti. Krajem osamnaestog vijeka, zapravo početkom romantizma, najprije je zapaženo viteštvo. Rani romantizam je bio sklon da na neki način poistovjeti srednji vijek i viteško doba. Temeljnim proučavanjem došlo se do zaključka da je viteštvo ipak samo dio kulture onog perioda, da politički i društveni razvoj ide uglavnom izvan tog oblika.

Hojzinga navodi da se period pravog feudalizma i cvjetanja viteštva završava već u trinaestom vijeku. Poslije toga dolazi gradsko-kneževski period srednjeg vijeka u kome su trgovačka moć građanstva i na njoj zasnovana novčana moć kneževa, vladajući faktor u državi. Oni koji su došli kasnije, već su bili navikli da gledju u napredne i velike gradove Evrope, prije svih Gent u Belgiji i Augsburg u Bavarskoj, dakle, mnogo više u pojavu kapitalizma i nove oblike države, nego u plemstvo čija je moć, manje-više, već bila na izdisaju. Od doba romantizma već se bilo demokratizovalo i samo istorijsko istraživanje. Onima koji su bili navikli da gledaju kasniji srednji vijek sa ekonomskih ili političkih aspekata, lako uočavaju da izvori, pogotovo pripovijedni, daju mnogo više prostora plemstvu i njegovom životu nego što to odgova našoj predstavi. To važi i za sedamnaesti vijek najviše zbog toga što je plemićka forma života zadržala svoje gospodstvo u društvu još dugo nakon što je plemstvo, u sklopu društva, izgubilo preovladjujući značaj. U petnaestom vijeku plemstvo je kao društveni elemenat zauzimao prvo mjesto i njegov značaj je bio veliki.

U ovoj knjizi Hojzinga kaže da je u srednjem vijeku pojam podjele društva na staleže prožimao sve do srži, sva teološka i politička razmatranja. Da je imao ne samo veću vrijednost već i šire značenje. Naime, kaže se da je Bog stvorio prost narod da radi, da obrađuje zemlju, da trgovinom osigurava život, sveštenstvo za poslove koji se odnose na vjeru, a plemstvo za dizanje vrline i odbranu pravde, da djelima i primjernim životom bude uzor drugima. Čast je stožer plemićkog života a rođena je iz stilizovane i uzvišene oholosti. Težnja za viteškom slavom i čašću nerazdvojno je povezana sa poštovanjem heroja, u koje se slivaju srednjovjekovni i renesansni elementi. Hojzinga zapaža da svuda gdje je viteški ideal najjasnije dolazio do izražaja, naglasak je padao na asketski elemenat. U vrijeme svog prvog napretka udruživao se sa monaškim idealom, a kada je stvarnost postajala jača od ideala, onda se povlačio u sferu fantazije. Povezivanjem viteškog ideala sa visokim vrijednostima religiozne svijesti: sažaljenjem, pravdom, vjernošću nije vještačko niti površno, ali ipak ono ne stvara od viteštva lijepu životnu formu. Ova snažna crta hrabrog samopožrtvovanja je svojstvena viteškom idealu, a povezana je sa erotičnom podlogom i prema životu. Vitez i izabranica srca, biti junak zbog ljubavi to je primarni i nepromjenljivi romantični motiv koji svuda stalno iznova nastaje i mora nastajati. To je neposredno pretvaranje čulne strasti u etičko, ili kvazi-etičko samoodricanje. Tu postoji potreba da se pred ženom pokazuje hrabrost, da se pokazuje snaga. San o junačkom djelu zbog ljubavi raste i razvija se. Žensko shvataje o ljubavi prekriveno je velom i ostaje duboka tajna. Ženi nije potrebno romantično uzdizanje do herojstva.

Lik plemenitog viteza koji pati zbog dragane na prvom mjestu je slika na kojoj muškarac hoće da vidi sebe samog. Čar plemićkog načina života je tako velika da ga građani prihvataju kad god to mogu.

U Knjizi Jesen srednjeg vijeka stoji da je kasniji srednji vijek jedan od završnih perioda u kojima se kulturni život viših krugova skoro sasvim pretvorio u društvenu igru.

Čitavo uljepšavanje plemenite ljubavi može da nam djeluje nepodnošljivo i smiješno. U djelima mnogih pisaca, u stihovima pjesnika ne odzvanja više starost: ona živi još samo u glasu usamljenih pjesnika. Ali kakvo je to značenje imalo kao ukras života, kao izraz osjećanja.

U nošenju vela, ili odjeće voljene žene, koji prenosi miris kose ili tijela, neposredno se pokazuje erotični momenat viteškog turnira.

S tim u vezi, u Francuskoj, na primjer, i u zemljama koje su se nalazile pod uticajem francuskog duha, stvari su primile drugi obrt jer su se oblici ovog sistema nadahnjivali duhom drugih naroda. Stvarna istorija s kraja srednjeg vijeka, kaže istraživač, ima malo veze sa lažnom viteškom renesansom. U ovoj knjizi se posebno naglašava da ljudi koji su stvarali istoriju nijesu bili sanjalice nego trezveni državnici, kneževi, plemići.

( Vujica Ognjenović )