Nameće se pitanje čiji je crnogorski prostor

”Polis je identičan sa građanstvom; polis - to su građani. Od kvaliteta građana zavisi Ustav (politeia), pa je polis onakav kakvi su građani”, piše Aristotel u “Politici”.

”Arhitektura je vidljivi znak običaja, načina života jedne nacije, njenih ukusa i tendencija i, možda više nego sve druge umjetnosti, ostavlja trajni trag intelektualnog stanja naroda, njegove vitalnosti, energije, ili njegove dekadencije” (Viollet le Duc 1872).

”Svaka revolucija proizvodi svoj prostor” (Anri Lefevr, Proizvodnja prostora). Dodao bih - i svaka kontrarevolucija.

Pristup temi i polazišta

Izbor prethodnih citata za moto ovog izlaganja proistekao je iz želje i potrebe da podrže i opravdaju uvjerenje da treba govoriti o opštem ambijentu, okolnostima u kojima se stvara arhitektura i prostor i koji ih nepogrešivo odražavaju. Vjerujem da treba, prije svega, govoriti o uzrocima, a ne o posljedicama (Jirgen Habermas je rekao: “Ko neće da govori o uzrocima, nema pravo da govori ni o posljedicama”). O subjektu, a ne o objektu ili - govor o onome što arhitekturu određuje jasno pokazaće nam kakva je arhitektura i ukupan prostor. Zašto su upravo takvi kakve ih vidimo danas, u kakvim živimo i u kakvim će se živjeti.

Ako bih govorio o arhitektonskim objektima ili prostorima, rizikovao bih da budem zaveden ljepotom pojedinih - sigurnije je govoriti o pravilima, a ne o izuzecima. Takođe, sljedeći citati treba da budu putokaz, odnosno pretpostavke u predmetnoj analizi.

O vremenu u kome živimo

Sveti Avgustin (354–430) u svojim “Ispovijestima” govori o tome da postoji samo sadašnje vrijeme: sadašnje - prošlo; sadašnje - sadašnje i sadašnje - buduće. Novije varijacije o sadašnjosti izgledaju ovako: “Svaki sadašnji događaj sadrži i treću dimenziju koja upućuje u prošlost, ali ne samo usljed virtuelne prisutnosti svakog proteklog zbivanja, nego se u tom događaju priprema i budućnost (...) Sadašnjost zapravo egzistira samo na taj način što egzistiraju prošlost i budućnost, sadašnjost je oblik nenužne prošlosti i nestvarne budućnosti” (Karl Manhajm, Ideologija i utopija, 1965: 199).

Vjerujem da u arhitekturi stvari tako stoje i danas: živimo u sadašnjosti i njoj prilagođavamo i prošlost i budućnost.

Filozofi i sociolozi, kritičari kapitalističkog društva ukazuju na njegove osnovne karakteristike.

Agneš Heler u svojoj knjizi “Vrijednosti i potrebe” (1972), interpretirajući Marksa, govori o tome da “kapitalizam redukuje sve potrebe na potrebu za posjedovanjem, homogenizuje pohlepu (...) (str. 18). Ostaje potreba kapitala za oplođavanjem svoje vrijednosti” (str. 139). Istovremeno ukazuju na nestanak utopije i posljedice koje nas čekaju. Šezdesetih godina prošlog vijeka Lefevr piše o kraju “izama” - marksizma, komunizma (Maks Štirner 120 godina ranije), Markuze govori o kraju utopije.

O posljedicama su pisali: Karl Manhajm - “Potpuno nestajanje utopije znači preobražaj cjelokupne ljudske prirode i ljudskog razvitka, gdje čovjek postaje stvar (...) čovjek nagona gubi volju za istorijom, a time i pogled na istoriju (...) a društvo postaje nesposobno za njeno razumijevanje i stvaranje” (Ideologija i utopija, 1965: 211-212); Emil Sioran u svojoj knjizi “Istorija i utopija” piše: “Glavni prigovor koji se može uputiti (...) režimu je to što je uništio utopiju, princip obnove institucija i naroda” (1960: 20); a pjesnik Vito Nikolić konstatuje: “Na gradove udariće trava/i zavesti svoju strahovladu/svi cvjetovi ostaće bez glava/da bi bili sa travom u skladu”.

Zbog nesvtrstanosti i nepripadnosti uvijek me je proganjalo opšte mišljenje da nije važno šta se kaže, nego ko kaže. Otuda, pozivanje na misli nespornih autoriteta, koje treba da budu polazište u razmatranju teme i da nam pomognu da vidimo da li ih naše “sadašnje vrijeme” demantuje ili potvrđuje.

Vrijeme sadašnje - sadašnje

Država i prostor

Sve počinje i završava se državom.

Sudbinska povezanost države i prostora, odnosno činjenica da nema ni države bez prostora, ni prostora bez države, upućuje na neprikosnovenu obavezu (i pravo) države da ima apsolutni suverenitet nad svojom teritorijom, da vodi prostornu i zemljišnu politiku, planira i uređuje svoj prostor. Ustavna opredijeljenost Crne Gore da bude ekološka država i država socijalne pravde su polazne osnove za vođenje prostorne i zemljišne politike. Svako odstupanje može biti pogubno po prostor, a samim tim i po državu (M. Bojović, “Ni države bez prostora, ni prostora bez države”, Pobjeda, 3. 12. 2005).

Deklarativna, ustavna i zakonska promjena društvenog uređenja - napuštanje samoupravnog socijalizma i opredjeljenje za liberalni kapitalizam - urađena je u kratkom roku. Masovna podrška je dobro organizovana kroz proteste i zahtjeve za promjenama, a da društvo nije bilo svjesno ni uzroka ni posljedica, što potvrđuje tezu da su promjene bile rezultat spoljnih, a ne unutrašnjih potreba.

Počelo je odbranom Kosova i Metohije, antibirokratskom revolucijom, zatim novom razvojnom filozofijom, demokratijom, tranzicijom... U međuvremenu nam se desio i “rat za mir” (Maks Štirner, 1844). Sve te lingvističke vježbe i “korisne nejasnoće” služile su samo da bi se izbjeglo pravo ime - kontrarevolucija. Ostali smo država republikanskog uređenja, ali smo republiku izbrisali iz imena. Kontinuitet su obezbjeđivali isti “izvođači radova”.

Praktična promjena društvenog sistema sprovodi se kroz proces tranzicije, prvo preraspodjelom kapitala kroz inflaciju, zatim, kroz privatizaciju privrede i prostora uz razvlašćenje i siromašenje društva, kao i promjenu sistema vrijednosti u svim domenima, uključujući i prostorno-urbanistički i arhitektonski. Daje se primat privatnom interesu nad društvenim, tržišnoj vrijednosti nad upotrebnom. Istovremeno se realizuje i klasna podjela društva, koja se posljedično materijalizuje u prostoru.

Državne institucije koje treba da garantuju njeno dobro i odgovarajuće funkcionisanje nijesu se transformisale i prilagodile novim društvenim uslovima, omogućavajući neodgovarajuća ponašanja u prostoru. Njihova pasivizacija dobrim dijelom je prouzrokovana prevelikom normativizacijom, rastom broja institucija i enormnim zapošljavanjem.

Osiromašenje države i društva u cjelini, osim kroz inflaciju i neodgovarajuću privatizaciju privrede i prostora, vršeno je u kontinuitetu i kroz neodgovarajuće vođenje zemljišne politike: restitucijom nacionalizovanog i otkupljenog poljoprivrednog i građevinskog zemljišta; prelivanjem zemljišne rente stvorene državnim, društvenim ulaganjima u infrastrukture na nivou države, opština i gradskih i seoskih naselja, vlasnicima zemljišta kroz višestruko uvećanu prodajnu cijenu, umjesto da se koriste za nova ulaganja u infrastrukturu i izvore energije; pretvaranjem poljoprivrednog u građevinsko zemljište; ukidanjem zakonske osnove za proglašavanje nacionalizacije nad zemljištem obuhvaćenim DUP-om; neotkupljivanjem zemljišta predviđenog za širenje naselja da bi se isto pripremalo za građevinsko zemljište; masovnim uzurpiranjem državnog/društvenog zemljišta, prvenstveno za divlju, nelegalnu gradnju i neplansku, neprincipijelnu promjenu namjene zamljišta; neplaćanje infrastrukturnih i komunalnih doprinosa za nelegalno izgrađene objekte, kao i oslobađanje od plaćanja komunalnih doprinosa turističkih objekata visokih kategorija.

Rezultat neravnomjernog razvoja Crne Gore je, osim socijalnih i političkih problema, naglašeno demografsko siromašenje sjevernog regiona, gdje su velika gradska i seoska područja ostala bez stanovništva, a nepovoljna starosna struktura u ostatku (regiona) govori o nastavku tog procesa. A prazni prostori ili će podivljati ili će ih neko nezvan zaposjesti.

Poseban problem u vođenju prostorne i zemljišne politike predstavljaju vlasništva nad prostorom stranih institucija i privrednih društava, pojedinaca i ofšor kompanija; koncesije na 90 godina, hipoteke u vlasništvu stranih banaka, kao i pritisak kapitala nepoznatog porijekla. Nameće se pitanje čiji je crnogorski prostor.

Planiranje i prostor

Ustavna polazišta za prostorno i urbanističko planiranje prostora su odrednice - ekološka država, država socijalne pravde, ravnomjernog razvoja, odnosno preduslova za ravnomjeran razvoj.

Zajednički imenitelj događanja u prostoru je, nažalost, raskorak između postavljenih ciljeva i planskih rješenja, planova i realizacija u prostoru, nominalnih donosioca odluka i planskih rješenja i onih koji stoje iza njih. Taj raskorak se manifestuje kroz: segregaciju prostora i ljudi; polarizaciju razvoja - preopterećenost određenih prostora i pustošenje drugih; negativan odnos sela i grada; podjelu prostora (regiona) na one koji se “opslužuju” i na one koji “opslužuju”; planove koji prate tokove kapitala, a ne obratno; investiranje u zadovoljavanje potreba izrađa se u proizvodnju novih potreba i investicija, odnosno u praksu da siromašni razvijaju bogate; “polovi razvoja” zaboravljaju ili odustaju od obaveze da ulažu u one koji su ih razvili; nelegalnu gradnju; degradaciju prirodnih bogatstava umjesto njihovog očuvanja i unapređivanja (M. Bojović, “Kakvu hoćemo Crnu Goru”, Pobjeda, 2. 06. 2007).

Preduslove za prevazilaženje aktuelnih tranzicionih problema treba tražiti kroz: jačanje i profesionalizaciju države i njenih institucija i njihovo usmjeravanje na izvorna prava i obaveze; prevazilaženje egzistencijalnih i razvoj kulturnih potreba; kvalitetno planiranje, posebno u dijelu prostornog modela, faza i dinamike realizacije planskih rješenja, kontinuiteta planiranja i njegovo dosljedno sprovođenje; podizanje potreba sanacija napravljenih šteta u prostoru na nivo javnog i državnog interesa.

Sinteza svih planerskih aktivnosti i njihov odnos prema postavljenim ciljevima i kriterijumima trebalo bi da se iskazuje i dobija svoju stvarnu upotrebnu vrijednost kroz prostorni model, odnosno kroz prostorna rješenja države, regiona, opštine, grada i naselja kao i smjernica za njegovo sprovođenje.

Bez ambicije da se šire elaborira problematika vezana za prostorni model, smatram korisnim blagovremeno isticanje sljedećih napomena.

Ono što ne može biti sporno je racionalan odnos prema prostoru, kroz koncentraciju i izgradnju naselja mješovitih funkcija, uključujući i turističke sadržaje, zajedničku infrastrukturu, servise, visok nivo stvorenih, izgrađenih, višenamjenskih struktura, koje će funkcionisati tokom cijele godine. To istovremeno podrazumijeva i zaštitu i unapređenje kvaliteta prirodnog i stvorenog prostora na kome se prvenstveno i zasniva šansa za ukupan razvoj - društveni, privredni, pa i turistički.

Disperzija stambenih i turističkih kapaciteta je u suprotnosti sa svim kriterijumima i ciljevima, a rezultirala bi negativnim posljedicama po ekonomiju, infrastrukturu (i njeno održavanje), prostor i razvoj Crne Gore.

Promjenljivost potražnje i zahtjeva turističkog tržišta (svakih par godina traži se nešto drugo) dovoljno ukazuju na oprez i tradicionalniji, dugoročniji odnos prema planiranju i uređenju prostora u pogledu turističkih aktivnosti.

Sa pozicija prostornog planiranja u kontekstu održivog razvoja teško je pravdati potrošnju prostora zbog stvaranja uslova za strane investicije, strane turiste, strani profit i domaće obaveze za stvaranje infrastrukturnih uslova (saobraćaj, smučarski tereni, voda, struja, kanalizacija…).

Lažna je dilema za koga planiramo: za građane ili za strane investitore, hotele, profite i turiste koji hoće “divlju ljepotu” samo za sebe, bez kontakta sa lokalnim življem i naseljima. Između ostalog, tako “privatizovana” divlja ljepota biće jednokratno potrošena.

Faze i dinamika realizacije planskih rješenja prije svega moraju biti usmjerene na sanaciju postojećih problema i dovođenje postojećeg stanja do nivoa dobrog funkcionisanja i življenja, istovremeno stvarajući preduslove za sljedeće aktivnosti u prostoru, bilo da se radi o državnoj, gradskoj ili lokalnoj teritoriji.

Uvažavajući relativnost programskih pretpostavki, a pogotovo njihovu vremensku komponentu, prilikom rada na prilogu “prva faza razvoja”, koji je sastavni dio plana, posebno se mora istaći potreba, čak neophodnost poštovanja redosljeda aktivnosti u prostoru bez “kalendarskog” propisivanja događaja. Slijedeći logiku redosljeda koraka, državni prostori i naselja će uvijek imati maksimalno moguću zaokruženu prostornu i funkcionalnu formu, djelovaće kao cjelina koja je istovremeno pripremljena za sljedeću aktivnost i dogradnju. Na taj način ćemo imati otvoren prostorni sistem sa jasno definisanim pravcima razvoja i bez rizika od koraka “uprazno”. Nepoštovanje tog stava predstavlja negaciju suštine planova i planskih ponašanja. Otuda ponovno insistiranje na pravcima djelovanja: od cjeline ka djelovima. Potreba zaokruživanja i definisanja funkcija i prostora koji treba da ih formiraju sigurno je prvi korak u formiranju fizionomije prostornih cjelina u funkcionalnom i oblikovnom pogledu. Takvim pristupom realizaciji planskih rješenja ne bi se desilo da važni industrijsko-energetski centri, kao što su Pljevlja i Nikšić, ili Pljevlja i Bijelo Polje ostanu nepovezani jakim magistralnim saobraćajnicama. Istovremeno bi se izbjegli socijalni i politički problemi i zagovaranje da se Pljevlja povežu željeznicom sa Prijepoljem (Srbija), a ne Bijelim Poljem (Crna Gora).

Kontinuitet planiranja treba shvatiti, prije svega, kao:

- kontinuitet u vremenu (revizije planova, a ne novi planovi);

- kontinuitet u prostoru, odnosno kontinuitet prostornog koncepta modela, uz preispitivanje, dopunjavanje i unapređivanje, a ne njegovu negaciju ili radikalnu promjenu prilikom periodičnih revizija planova.

Ovakav pristup kontinuitetu planiranja treba da obezbijedi:

sigurnost za sve učesnike u procesu planiranja, realizacije i korišćenja prostora;

dugoročno vođenje prostorno-zemljišne, komunalne i investicione politike kroz otkup zemljišta, pripremu, opremanje i izgradnju;

dugoročnu racionalnost, bez praznih hodova, zaokreta, negacija već uloženih napora, bilo da se oni odnose na unapređenje prirodne ili stvorene sredine;

harmoničan odnos prema prirodnom i prema stvorenom okruženju (poštovanje fazne realizacije i sigurnost, izvjesnost da će započeta realizacija izabranog i usvojenog koncepta biti dovedena do kraja);

infrastrukturnu i funkcionalnu objedinjenost čitave državne teritorije;

stvaranje uslova za ravnomjeran razvoj;

završavanje započetih kapitalnih objekata/projekata: na primjer hidrosistem Piva, Komarnica, HE “Kruševo”, BIlećko jezero ili Dom revolucije u Nikšiću (koji smo pretvorili u dom vremena sadašnjeg) najbolji su primjeri što znače nezavršeni započeti projekti - gubici utrošenog kapitala, energije i vremena, ogromna izgubljena dobit i smanjen kvalitet života ukupnog društva.

(Nastavak u narednom broju: Tranzicioni prostor ili nelegalna gradnja i potreba njene sanacije; nenamjensko korišćenje zemljišta)

( Mileta Bojović )