Ponosni Pivljani čuvaju tradiciju - sin gudi, otac perom zbori

U kući Kecojevića iz Pive, gusle su uvijek bile neizostavni element. Muške glave su veoma rano prevlačile gudalom preko struna, a učenje deseteraca išlo im je od ruke. Čuvala se tradicija i epska poezija. I tako s koljena na koljeno, sve do današnjih dana. Miloš i njegov sin Miko, ponosni Pivljani, ali i Nikšićani, svako na svoj način čuva tradiciju. Stariji Kecojević odlučio se za pero, iako mu ni gusle nijesu strane, a mlađi za narodni instrument koji je prvi put uzeo u ruke kada je imao pet godina.

“U našoj kući svi muški članovi znaju da sviraju i pjevaju uz gusle, tako da je bilo logično da su prvi zvuci koje sam čuo bili zvuci gusala. Odmah sam ih zavolio i jedva sam čekao da i ja počnem da guslam. Desilo se to kada sam imao pet godina i kada sam prvi put nastupio. Bilo je to u vrtiću ‘Bajka’. Onda sam napravio kraću pauzu i sa 11 godina aktivno sam počeo da se bavim guslanjem”, priča šesnaestogodišnji Miko koji nosi prađedovo ime, a otac kaže da liči na đeda.

Smrt popa Mila - azbuka guslarstva

Odlično pamti koja je to prva pjesma koju je naučio.

“Bila je to pjesma ‘Smrt popa Mila Jovovića’. To je kao azbuka guslarstva, jer ko god počinje da gusla prvo sa tom pjesmom probija led, pa onda idu druge. Ne izdvajam pjesme i ne bih znao koja je za mene posebna, jer svaka od njih ima jednaku vrijednost. Iako su gusle instrument na kom se sve može odsvirati, jedino me privlači da na njima sviram epske pjesme i to uglavnom one u desetercu, a u osmercu samo kada je neka opuštenija atmosfera pa radi društva”.

Iza njega su brojna takmičenja u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini, ali i mnogi pehari, aplauzi, ovacije publike. Jedan nastup posebno pamti i to najviše zbog činjenice da je to jedini put da niko od porodice nije bio uz njega. Bilo je to u Plužinama, 2022. godine, kada se kući vratio sa peharom za osvojeno treće mjesto. Otac je iz Ljubljane, preko društvenih mreža, gledao nastup i bodrio ga, majka ga je budna čekala do tri ujutro da ga zagrli, čestita mu, ali i da pusti suze radosnice.

Miko pohađa školu gusala “Sveti Đorđe” kod Maksima Vojvodića i upravo mu je on, kako kaže, uzor od mlađe guslarske garde. A od starijih to su Boško Vujačić i Branko Perović. Gusle na kojima je naučio da svira su one koje je njegov đed napravio i koje su neprocjenjive, a posljednje, četvrte, je sam kupio. Ljetos je radio tri mjeseca i odlučio da sebe časti novim guslama.

“Pored tih prvih gusala koje je đed napravio, posebno su mi drage gusle koje mi je poklonio Slavko Milić”.

U školi pjeva za đake, kućni koncerti tešku padnu sestrama

Miko je učenik drugog razreda srednje škole, saobraćajni smjer, i društvo je, kaže, od samog početka uz njega. Podržavaju ga, zbog čega im je zahvalan. Priznaje da se desi i da im zapjeva, onako “na suvo”.

“Redovne se dešava da mi u školi društvo traži da otpjevam neku guslarsku pjesmu. Kada im kažem da nemam gusle, oni mi odgovore: ajde ‘na suvo’, samo da te čujemo’. I tada pretežno traže da im otpjevam Smrt popa Mila Jovovića”.

Nekada je znao da napiše poneki sastav, da dobije i nagradu, a sada piše samo kada mora za školu. Ocu je, kaže uz osmijeh, prepustio olovku, a on rado otpjeva neku Miloševu pjesmu, posebno “Boj u Jarčištima”. Iako svakog dana vježba, ponekad se desi da zbog obaveza u školi gusle miruju i po sedam dana.

“I onda naredne sedmice sve nadoknadim, pa maltene svaki dan održim kući solistički koncert od tri i po sata”, kaže Miko i sa osmijehom dodaje da ti koncerti “najteže padaju sestrama” koje baš i nijesu “lude za guslama” i da je on jedini guslar koga slušaju.

Otac i on redovno zajedno nastupaju na raznim kulturnim manifestacijama i zbog toga je posebno srećan, ali i ima dodatnu tremu. Otac mu je najvjerniji kritičar, a svi su savjeti, kako od njega tako i od iskusnih guslara, dobrodošli. Rijetko na nastupima pjeva iste pjesme, a omiljeni pisci su mu Njegoš i otac. Od Njegoša voli stihove “Tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al’ zube polomi”, a od oca: “Sin na oca treba da naliči, otac sa njim treba da se diči”.

Četiri ili pet "M" i veze s Andrićem

Diči se Miloš sinom i kaže da je najbolji guslar u porodici Kecojevića. Jednako se diči i kćerkama, Milenom i Marijom. U njihov 4M kvartet raznolikost je unijela supruga Svetlana.

“Kažem djeci kako imena nas četvoro počinju sa slovom ‘M’, a da je samo Svetlana sa ‘S’, a Marija kaže da griješim i da je i ona na slovo ‘M’ - ona je mama”.

Priznaje Miloš da ima veći tremu kada Miko nastupa, nego on, jer on je davno i tu “dječiju bolest preležao”, a zbog sina često pusti i suzu.

“Cilj svakog roditelja je da mu dijete bude uspješnije, a ponos kada vidi da ide pravim putem”.

I Miloš je, kako to tradicija Kecojevića nalaže, rano počeo da gusla, ali nikada se nije profesionalno bavio guslanjem. Nekako mu je pisanje više išlo od ruke. “Povukao” na majku i Andriće.

“Moja majka je od Andrića iz Bosne i Hercegovine i njen rođak je naš nobelovac Ivo Andrić. Eto, nagradu ‘Zaloga’ sam dobio 10. decembra, a na isti taj datum, 57 godina ranije, Ivo Andrić je dobio Nobelovu nagradu. Nagrade svakako nijesu u istom rangu, ali datum dobijanja je zanimljiv”, kaže Miloš i dodaje da pjesmu “Jedna je majka” posebno voli jer budi posebne emocije.

“Počeo sam sa epskom poezijom, ali sam rano, još kao osnovac, počeo da pišem i lirsku poeziju. Bilo je to onako stidljivo, jer epska poezija se smjela reći ukućanima, a tek kada sam postao punoljetan priznao sam da pišem liriku”.

Lljubavna poezija posvećena supruzi

Zbog toga i nije odmah javnosti “otkrio” onaj romantičarski dio sebe.

“Čovjek koji piše ljubavnu i dječiju poeziju mora da bude čiste duše i mekog srca, dok onaj koji piše epsku poeziju ima ‘čeličnije’ srce. Ja sam nekako objedinio obje vrste poezije, epsku i lirsku, dodatno ih uljepšao dječjom poezijom, a ‘ojačao’ prozom”.

Priznaje da više voli da piše ljubavnu poeziju, a da se epske lati onda kada je ushićen i kada osjeti da može “da poleti”. Iako je napisao mnoge epske pjesme posebno je ponosan na “Zabranjenu ljubav”, pjesmu u osmercu o sarajevskom Romeu i Juliji, Bošku Brkiću i Admiri Ismić, koju je uz gusle otpjevao i snimio Goran Perović Cuca. Nekoliko njegovih epskih pjesama je snimljeno i guslari ih izvode na etno festivalima.

“Inspiracija dođe sama po sebi. Jedna riječ je dovoljna ili neki moment, pa da to pretočim u pjesmu. Naiđu oni kreativni dani, pa tada pišem više. Miko mi je za nekoliko epskih pjesama, poput ‘Boja u Jarčištima’, koju namjerava da snimi, dao ideju. Kćerke su mi glavna inspiracija za dječiju poeziju i dosta pjesama je njima posvećeno. Svetlani je posvećena ljubavna poezija, Miku epska, a proza je u čast mog pokojnog oca”.

Čuvar jezičkog blaga

Knjige proze nijesu samo uspomena na oca, već i riznica narodnih riječi i izraza, “jezičko blago u moru tuđica”.

“Moj otac je znao lijepo da ispriča priče i bio je dobar pamtiša, pa je te priče autentično prenosio, a gro tih priča se nalazi u mojim knjigama. Da bi one bile autentične moram ih prenijeti na način na koji ih je on pričao, koristiti arhaične riječi koje je on koristio i one koje su svojstvene za područje Pive, tako da ujedno čuvam jezičko blago i uspomenu na oca. Naravno da treba prihvatiti sve što je dobro i valjano, ali treba sačuvati svoje, sačuvati tradiciju, jer smatram da su najveće bogatstvo jednog naroda jezik, tradicija i kultura”, kaže Miloš koga često nazivaju zavičajnim piscem.

Za knjigu “Pričaj đede” dobio je nagradu “Zaloga”, dok ovih dana treba iz štampe da izađe njen nastavak, knjiga priča i poema “Očev nauk”.

Knjiga dječije poezije “Djeci ljubav treba” objavljena je na pet jezika, a Pivi je posvetio knjigu epsko-lirske poezije i proze “Patriotski poimenik Pive”.

Najdraži nastup mu je u Beogradu kada je osvojio prvu evropsku nagradu za lirsku pjesmu “Konjanik”, najponosniji je bio kada je dobio “Zalogu”, nagradu Književne zajednice “Vladimir Mijušković”, a najemotivniji su mu nastupi u Pivi.

“U početku je bilo neke pozitivne treme, jer u svom kraju je najteže uspjeti. Najteže je da te priznaju i pohvalu daju ljudi iz svog kraja. Kad sam tu probio led onda je posle bilo lako”.

Miloš i Miko se trude ne samo da nastave guslarsko-epsku tradiciju Kecojevića, nego i onu moralnu i da ih “očev nauk” vodi kroz život.

“Od oca sam naučio koje su to tradicionalne vrijednosti kojima roditelj treba da nauči svoje dijete i koje to smjernice treba da mu budu kroz život, šta je to šta valja, a šta ne valja. Drugi kažu da sam dosta očevog nauka primijenio, ali ja mislim da to nije dovoljno ida uvijek mogu da budem bolji”.

Miko je lekcije o čojstvu i junaštvu naučio dok je bio mali, a ove životne tek uči i za to će mu poslužiti “očev nauk”.

( Svetlana Mandić )