Šutnjom se zlo veliča

PREDGOVOR

Genocid u Šahovićima, izvršen 9-10. novembra 1924. godine, samo je jedna od brojnih “tužnih i teških” priča XX vijeka. Zašto je ova “priča” teža od drugih, sličnih, kojih nažalost ima više nego što bi bilo normalno? Pa zbog toga što se nje “stide” i “dželati” i “žrtve”. Prvi, zato što su je prvo negirali prećutkivanjem, potom “branili” lažima i uporno odbijali da jednom zauvijek skinu “grijeh” sa svojih predaka misleći da je to moguće “zaboravom”. Drugi, zato što stalno kasne, pothranjujući iluziju da se to ne može ponoviti i da treba praštati. No, onaj ko je spreman praštati, ne smije i nema pravo, zaboraviti.

I nakon sto godina od događaja novi, besmisleni paradoksi. Kao da se ništa nije promijenilo, iako se sada niko ne poziva na osnovnu “laž”, niti negira da se desio “veliki zločin”. A to je ona da je Boška Boškovića navodno ubio Jusuf Mehonjić. Paradoks je tim veći što se odmah nakon genocida znalo da je to “laž”. Ali je ona tada odgovarala svima, naročito onima koji su mislili da se genocid može “pravdati” navodnim činom “osvete”. Pri tome je bilo manje važno što je čin “osvete” u najzaostalijim društvima podrazumijevao “osvetu” nad ubicom ili najbližim srodnicima ubice, a ne nad nevinim narodom, ženama i djecom.

Da paradoks bude veći, sve se to desilo u miru, u navodno pravno uređenoj državi koja je imala kralja, vladu, skupštinu, ustav i zakone. I u takvim uslovima tvrdnja da je toga “bilo” je još jedna velika laž. Jednostavno, nema sličnog primjera. Ili ga bar autor ovih redova ne zna. Svako poređenje u tom smislu sa “Pivom”, “Jasenovcem”, “Velikom” ili “Srebrenicom” postaje besmisleno, jer su to događaji i zločini učinjeni u vrijeme rata. I ne manje važno, u svim navedenim mjestima ostali su da žive potomci žrtava, dok u Šahovićima, odavno nema “ni uha” od njih.”… (“Oj Vranešu, diko naša, jedina si bez Turaka”). Ubijeno, poklano i protjerano stanovništvo Vraneške doline, daleko od zavičaja i svojih rodnih domova, nastavilo je svoje “živote” njegovanjem “zaborava” kao mentalnog lijeka za svoje traume. Oni koji su bili “pozvani” da sa toga skinu oreol zaborava su licemjerno i šapatom tvrdili da “sjećanje” i “istina” mogu da izazovu nove sukobe.

* * *

Sa intelektualnim i političkim licemjerstvom ovoga stava sam se prvi put susreo kao tek svršeni student i asistent na univerzitetu, krajem 80-ih godina XX vijeka. Naime, sjećam se, da je u Beogradu 1987. godine objavljena obimna monografija Bijelog Polja (978 strana) sa “respektabilnim” autorima teksta: dr Vujadin Rudić, dr Ž. Šćepanović, Milutin Popović, dr Novica Rakočević, Emin Dobardžić, Petar Vlahović, i urednicima: Bogdan Gledović, korektor Branko Popović, Dr Vujadin Rudić, dok je glavni urednik bio Milan Novaković. Tada su “promocije” knjiga, naročito onih iza kojih je stajala komunistička vlast, bile brojne i masovno posjećene. Imao sam privilegiju da primjerak monografije dobijem od meni dragog i čestitog kolege, prof. dr Žarka Šćepanovića. Odmah sam je iščitao i zapazio da se u njoj skoro i ne pominje “genocid u Šahovićima”. Pošto je bio autor onog dijela monografije u kojem bi morao biti obrađen ovaj događaj, a pošto su recenzenti za taj dio teksta bili: dr Jovan Bojović, dr Novica Rakočević, Batrić Jovanović i Mirko Ćuković, sve afirmisana “istoriografska imena”, nijesam mogao da suzbijem mladalačku radoznalost i upitam autora Žarka Šćepanovića, zašto tu nema ništa o događaju u Šahovićima, o kojem su tek rijetki ponešto znali i to uglavnom oni, koji su pročitali “Besudnu zemlju” Milovana Đilasa. Profesor Šćepanović, zapanjen i zatečen pitanjem, me očinski zagrlio i šapatom sa izraženim strahom mi kazao “ćuti i ne spominji to - molim te. To je previše opasna tema o kojoj se ne smije govoriti.” Iako mi, kao svakom mladom nadobudnom naučniku uopšte nije ulazilo u glavu da ima “opasnih tema” i da se o njima treba i mora “ćutati”, očigledno je da sam se baš tada “inficirao” ovom “opasnom temom” i negdje zacrtao sebi da moram istražiti šta je tu “opasno”.

Kasnije sam shvatio, a naročito nakon što sam objavio knjigu “Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924” (Almanah, Podgorica 2011), da je u svemu tome, jedino opasna “ISTINA”. Šta je u stvari “istina”? Konstrukcija činjenica? A šta je činjenica? Postoji li ona izvan istraživača? Ne! Ako je tako, da li je ona promjenljiva? Činjenice su nepromjenljive, ali se mijenja samo mišljenje o njima. Ono “što je bilo” nije moguće promijeniti, zato što ono bivstvuje i mimo našeg mišljenja. Promjenljivo je samo tumačenje “onoga što je bilo”. Ćutanjem se ne može promijeniti prošlost (“ono što je bilo”) ali se, prividno i kratkotrajno, može učiniti komfornijom “sadašnjost” i produžiti iluzija, jer sve što je izgrađeno na lažima u konačnom je samo obična ruševina.

Polazeći od navedenih premisa u višedecenijskom istraživanju i traganju za izvorima o događaju u Šahovićima 1924. uočio sam i patološku potrebu žrtava da “zaborave”, odnosno nevjerovatnu potrebu da svoju “kulturu pamćenja” svedu na tek nekoliko svjedočanstava. Šta je razlog tome? Strah? Skloniji sam tvrdnji da je u pitanju: nemoć i stid. Nemoć se može donekle razumjeti kao iskaz opšte kulture unutar koje ne postoji potreba da se “svjedoči”. Tu “infantilnost” je razorio posljednji rat u Bosni, nakon kojeg se pojavilo na hiljade knjiga koje “svjedoče” o onome “što je bilo.” I zato je, to razdoblje, uz Arhiv u Hagu, najveće deponovano “pamćenje” u istoriji ovih naroda u njihovoj cjelokupnoj istoriji. U takvoj situaciji nije moguće bilo što “sakriti”, ali još manje “zaboraviti”. Ima događaja u istoriji koji su se zbili, ali o tome “šta je bilo” ili ne znamo, ili ne znamo koliko treba, zato što nije ostalo svjedočanstava (mi kažemo istorijskih izvora) o onome “što je bilo.”

* * *

O dešavanjima u Šahovićima, najmanje svjedočanstava su “ostavili” oni koji su tu nekada živjeli? Paradoks? Ne! Odsustvo svijesti o potrebi zapisivanja i svjedočenja. U svakom slučaju, ako analiziramo sve raspoložive i dostupne izvore, uočićemo da su najubjedljivija i najdokumentovanija svjedočanstva o tome ostavili sami dželati ili njihovi potomci. Počev od Milovana Đilasa, čiji je otac Nikola (iako je to “izbačeno” iz najnovijih izdanja “Besudne zemlje” bio aktivni učesnik pokolja) do svjedočanstava koje je nastalo spontano, a koje je u cjelosti demistifikovalo svaku spekulaciju o “onome što je bilo”.

Ne znam čemu mogu da zahvalim na činjenici da sam, onda kada treba, došao u posjed svjedočanstva, koje čine osnovni sadržaj i motiv za nastanak “najvjerodostojnijeg svedočanstva o ovom događaju”! A priča počinje ovako: znajući oblast mog interesovanja, prijatelj i saradnik u brojnim djelatnostima, akademik Zuvdija Hodžić mi je jednog dana donio neki dokumenat od desetak lista, rekao da ga je poslala neka “daktilografkinja” sa molbom da me pita, da li sam spreman da to kupim. Pogledao sam dokumenat, zatečen i šokiran sadržajem. Pošto nijesam raspolagao sumom novca koja je tražena za taj dokumenat (radilo se o nekoliko hiljada eura - da sam ih imao, bez pogovora bih ih dao), vratio sam ga nazad. No, kako sam iz sadržaja shvatio da se radi o tome da je general Danilo Jauković 28. avgusta 1973. godine, u Domu kulture u Mojkovcu, sakupio grupu staraca, učesnika pokolja u Šahovićima, i sa njima napravio razgovor koji je snimao tadašnji direktor Doma kulture Branko Španjević, koji je, po naredbi generala Jaukovića, odmah nakon toga sa magnetofonske vrpce “skinuo” sadržaj razgovora i diktirao Stanki Anđelić koja ga je prekucala. Kako sam poznavao sina generala Jaukovića, prof. dr Novaka Jaukovića, odmah sam ga potražio i rekao mu šta je Danilo radio i tražio da mi ustupi zapisnik tog razgovora. Dr Novak Jauković mi je tada kazao da nema pojma o tome, ali da će me odvesti u radnu sobu generala Jaukovića (stare zgrade pod Goricom) “pa ti traži, jer ja nemam vremena za to”. Ušavši u prostoriju prepunu knjiga i ostavštine generala Jaukovića, sreća me poslužila i vrlo brzo sam pronašao traženi dokument. Mojoj istraživačkoj sreći nije bilo kraja. Izučavajući ovo svjedočanstvo koji integralno objavljujemo, shvatio sam o čemu se radilo i šta je motivisalo generala Jaukovića, da uradi, to što je napravio.

Naime, radilo se o sljedećem. Legendarni partizanski komandant je negdje pri kraju rata (21. avgusta 1945) bio postavljen za komandanta Pete sandžačke udarne brigade. Kako je, kasnije, bilo uobičajeno da se pišu monografije o partizanskim jedinicama (brigadama posebno), general Jauković je negdje krajem 60-ih i početkom 70-ih godina XX vijeka riješio da napiše monografiju o brigadi kojoj je bio komandant, koju su činili borci sa područja Sandžaka. Istražujući, postavio je sebi sljedeće pitanje: zašto muslimani nijesu u broju koliko i pravoslavci išli u partizane?

Tragajući za odgovorom na to pitanje, počeo je da istražuje međunacionalne odnose idući unatrag. Tako je došao do 1924. i Šahovića. Smatrajući da će tu pronaći odgovor na pitanje koje ga je zanimalo, naredio je da mu se dovedu živi “svjedoci”, po mogućnosti učesnici pokolja. Tako je 28. avgusta 1973. u Domu Kulture u Mojkovcu okupio: Jovana Pejovića iz Polja, starog oko 90 godina; Milića Španjevića, iz Gojakovića starog oko 82 godine; Rada Ašanina iz Stevanovca, starog oko 90 godina; Vukašina Marjanovića iz Bjelojevića, starog preko 80 godina: Novaka Vukovića iz Štitarice, starog preko 95 godina; Panta Bogavca, iz Žari, starog oko 70 godina; Nikolu Jakšića, iz Žari, starog oko 85 godina; Milisava Radevića iz Bjelojevića, starog preko 95 godina; Jovana Gvozde novića iz Bijelog Polja, starog oko 60 godina. Prisutni su bili tokom snimanja: Filip Vukadinović iz Lepenca, star oko 80 godina; Milorad Bakoč iz Polja, nosilac “Spomenice 1941”, star oko 65 godina; Maksim Blažević, tada aktuelni predsjednik Skupštine opštine Mojkovac.

Šta ovdje moramo imati na umu: Prvo, da se razgovor vodio nepunih 49 godina nakon događaja. Da su učesnici u razgovoru tada bili ljudi u poznim godinama, koji su u vrijeme događaja mogli imati između 30-40 godina, izuzev Jovana Gvozdenovića, koji je mogao imati tada dvadesetak godina. Drugo, akteri događaja su bili neobično iskreni u svojim iskazima, posebno ako se ima na umu autoritet generala Jaukovića koji je bio hroničar, a ne istražitelj. Treće, broj sakupljenih učesnika (devet) bio je dovoljan da podsjećaju jedni druge i po potrebi preciziraju iskaze, što se vidi iz analize transkripta razgovora. Četvrto i najvažnije: iako njihov iskaz ima mnogo elemenata kajanja, on je istovremeno bio iskren i bez straha od eventualnih posljedica. U cjelini, njihov iskaz je u komparaciji sa drugim raspoloživim dokumentima ubjedljiv, vjerodostojan i pouzdan. Nijesmo našli niti jedan razlog koji bi nas uvjerio da ne vjerujemo riječima učesnika. Sve to mu daje poseban značaj i nakon njegovog prvog javnog objelodanjivanja (2011) spekulacije oko eventualnih događanja postale su besmislene.

* * *

Još dva događaja, vezana za ovu priču, zaslužuju pažnju. Kada se pojavila knjiga “Kad su vakat kaljali insani, Šahovići 1924”, nakon nekog vremena javio mi se telefonom književnik Jevrem Brković, saopštavajući da je pročitao knjigu i da će njome naročito biti oduševljen “Španjo”. Ne znajući tada ko je “Španjo”, a uopšte i ne sanjajući da je taj čovjek uopšte među živima, Jevrem Brković mi je saopštio da se radi o njegovom prijatelju Branku Španjeviću, mislim da mi je dodao i “liberalu”, kojeg spominjem u knjizi kao osobu koja je snimala razgovor. Zatečen takvom informacijom, odmah sam tražio od Jevrema da ga u zamoli da se pojavi kao učesnik na promociji knjige u Bijelom Polju koja se upravo pripremala. Jevrem Brković mi je na tu molbu odgovorio u svom stilu: “Evo ti broj telefona, zovi ga ti, znam da te simpatiše, pa vidi sa njime”.

Nazvao sam gospodina Španjevića, kojeg nijesam znao i sa kojim sam se neposredno pred promociju našao na terasi bjelopoljskog hotela “Rada”, u neposrednoj blizini Doma kulture, gdje je planirana promocija. Ozbiljan i kulturan gospodin sa šeširom mi je detaljno ispričao sve što me zanimalo u vezi sa nastankom dokumenta. Rekao mi je da se magnetofonski snimak razgovora čuvao u arhivi Doma kulture u Mojkovcu, ali da je mišljenja, s obzirom na to da se radi o plastičnoj vrpci, da je više neupotrebljiv jer je imao problema već kod “skidanja” teksta razgovora koji je izvršio dan-dva kasnije. Nije imao kopiju prekucanog teksta, ali je bez dileme potvrdio autentičnost onoga kojeg sam objavio i čiju kopiju sam mu pokazao. Odbijao je, na moje veliko razočarenje, da bude jedan od učesnika promocije, pravdajući to činjenicom da mu je jedan od najbližih srodnika (bratanac?) bio predsjednik neke od partija u B. Polju (mislim da je spomenuo radikale). Rekao sam da mi je veoma žao, ali da neću, niti mogu, da se miješam u porodične odnose. Dosta tužan sam otišao u salu na promociju. Prepuna sala, neki čudan naboj u vazduhu, Dom kulture okružen policijom naoružanom dugim cijevima (neki tvrde da je preko 20 policajaca u civilu bilo u sali) bila su obilježja ove promocije koje se danas sjećam i o kojoj je sačuvano nekoliko video zapisa.

Negdje, uoči samog početka (mislim da je najava baš krenula) u salu ulazi čovjek sa šeširom i ja ushićeno pronalazim mjesto za Branka Španjevića u redu za promotore. Samo mi je kratko rekao “obraz i savjest su bili jači od svega”. Za promocije knjiga, čuveni intelektualac Bogdan Bogdanović je moguće s pravom rekao: “Promocije ti liče na sahrane, o mrtvacu (autoru) sve najj…. A ako ima što da se pojede i popije nakon toga onda još bolje”. I zaista, ova promocija je bila sve ali ne i “sahrana”. Prvo, različitost mišljenja među promotorima, od kojih je mr Tadija Bošković, potomak bratstva Boškovića iskazao korektan i kritički stav oblikovan ustaljenim mišljenjem među njegovim sunarodnicima. Burno negodovanje publike “utihnulo” je paljenjem svijetla u sali. Govornici na promociji su ipak ostali u sjenci nastupa gospodina Španjevića, koji je ponovio cijelu priču oko snimanja razgovora, transkripcije i ostalog dodavši na kraju: “Kada se završio razgovor, general Jauković je gledavši starine koji su sagnuli glave, istima oštro poručio: Sram vas bilo, nikada ranije, a ni poslije; veća rđa nije pala na Crnu Goru i crnogorsko oružje.” Po Španjeviću, starine, među kojima je bio i njegov otac, su se pognute glave i tiho razišle, bez ikakvog komentara. U svakom slučaju, navedeno svjedočanstvo, koje je ostalo, zahvaljujući generalu Jaukoviću iz pobuda kojima nije bio primarni cilj ono što se zbilo u Šahovićima te novembarske noći, i sjutradan do mraka, nego traženje odgovora na jedno drugo pitanje, pokazuje na posljedice i domete “ćutanja”.

Drugi, ne manje bitan detalj se odnosi na period neposredno pred promociju knjige. Naime, nakon što je knjiga izašla, zvali su me iz IZ Berane, kazavši mi da im je tek sada jasno zašto je nepoznata žena, starica, svratila u mešihat islamske zajednice, ostavila poveću sumu novca i otišla. Na pitanje, čemu to i zašto to radi, jer se radilo o osobi druge vjere, ona je samo kazala “da onaj gore sve vidi i sve zna i da je to ‘dug’ njene porodice”. Kasnije smo saznali da se radi o kćerki Nikodima Cemovića (jednog od glavnih podstrekača na zločin) unuci Avra Cemovića, i da je živjela u Beogradu (mislim da je rečeno da se zove Angelina).

Treći detalj, bitan pomena je susret sa predstavnikom bratstva Boškovića, koji je došao iz Beograda u Bar da me potraži. Uljudan i obrazovan gospodin, kojem nažalost nijesam zapamtio ime, našao me je u kafani, gdje redovno ispijam kahvu, tada je to bio restoran “Soho”, i rekao mi je da je došao da mi se zahvali u ime bratstva Boškovića. Pitao sam ga: Zašto? Odgovorio mi je: Zato što ste otkrili istinu? Pitao sam ga na šta misli, a on mi je odgovorio: Na to što ste dokazali da su Boška ubili Bulatovići, a ne Jusuf Mehonjić? Pa zar vi to nijeste znali, pitao sam radoznalo. Jesmo, odmah nakon zločina! Bio je odgovor. Pa zašto ste ćutali ovoliko godina? Prijatelju, da se to odmah objelodanilo, pitanje je koliko bi nas preživjelo međusobno istrebljenje od osveta. Rekao sam cinično: Blago Vama, kada ste se mogli “svetiti” nad nevinim ljudima. Ali to su “Turci”, pa nema štete. Gospodin je vrlo uljudno iskazao žaljenje optuživši prokletu “sudbinu”, dok je mojoj sujeti prijao ipak jedan ljudski gest iskazan na ovaj način.

* * *

Sto godina kasnije, 2023-2024. nije se mnogo promijenilo. Zbog toga je 19. juna 2023. u Rožajama osnovan Organizacioni odbor za obilježavanje 100 godina od genocida u Šahovićima: predsjednik: Rifat Fejzić, reis Islamske zajednice Crne Gore; potpredsjednik: akademik Šerbo Rastoder; članovi: dr Mevlud Dudić, mešihat IZ u Srbiji, Ervin Ibrahimović, predsjednik BS, Abaz Dizdarević, potpredsjednik DPS, Samir Agović, predsjednik opštine Petnjica, Rahman Husović, predsjednik opštine Rožaje, Ervin Spahić, bivši narodni poslanik i osoba koja je bila aktivna u borbi protiv “zaborava”, akademik Zlatko Glamočak, Emil Kolić, predsjednik Kluba mladih istraživača Bijelog Polja, Ermin Čindrak, predsjednik Kluba mladih istraživača Rožaja, dr Izet Bralić, Šefkija Nurković, Velibor Vešo Čović, bivši direktor RTCG, porijeklom iz Stožera, Aleksandar Aco Srdanović iz Bijelog Polja, građanski aktivista Radoš Šućur iz Nikšića(na lični zahtjev), Jasmin Ćorović, direktor doma kulture u Bijelom Polju, kao i predstavnik potomaka i porodica koje su živjele na ovom području, Teufik Tule Drndar, te predstavnik iseljenih u Brčko i okolinu, Ismet Dedejić, Zaim Čelebić, građanski aktivista. Saglasno zaključku prve sjednice, na kojoj je jednoglasno izabran predsjednik Odbora, dogovoreno je da se Odbor, po potrebi proširi (naročito predstavnicima preživjelih potomaka, rasutih po svijetu) kako bi mogao da realizuje namjeru da se podigne spomen obilježje u Šahovićima.

Namjera Odbora je da se sve ovo obavi na miran civilizovan i dostojanstven način i u tom smislu mi je pripala obaveza da obiđem te krajeve i ljude u njemu, povedem razgovor na tu temu. Potaknut ljudskim gestom porodice Boja Joksimovića, koja je u selu Stožer, “vratila” groblje, porodici Drndar, krenuo sam u obilazak toga kraja upravo otuda, odnosno od posljednjeg sela do kojeg su stigli “osvetnici”, koji su se na pojavu vojske na tom mjestu razbježali.

Dva dana, nakon obilaska tih krajeva i susreta sa uglednim pojedincima, utiske mogu svesti na nekoliko bitnih činjenica: radi se o potpuno zapuštenom kraju, o kojem niti jedna vlast nije vodila mnogo računa. Pošteni i čestiti seljani toga kraja, teško mogu razumjeti da oni nemaju nikakvu “krivicu” za ono što se dogodilo, niti ikom pada na pamet da ih za to optužuje. Tužno je što malo njih ima svijest i potrebu da se stavi “tačka” na ono što je bilo, činom iskazivanja pijeteta, podizanjem spomen-obilježja.

Na predočavanje želja i namjera Odbora da učini tako nešto na stogodišnjicu, svi danas osuđuju ono što se dogodilo, danas svi znaju ko je ubio i zašto Boška, tvrde da u zločinu nijesu učestvovali “starosjedioci” koji su i danas “pod brdo ili gore visoko”, te da su svi redovno “kupili i platili zemlju” na kojoj žive. Naravno da o tome niko nema potvrdu (mislim na one koji su se naselili nakon zločina), niti je mogao imati s obzirom na okolnosti pod kojima je “zemlja promijenila vlasništvo”. U svakom slučaju, iako tako nešto niko ne dovodi u pitanje, što sam jasno saopštavao u ime Odbora, traganje za pogodnom lokacijom za podizanje spomen-obilježja se pokazalo daleko složenijom, nego što je iko mogao i sanjati. I pored toga, što mještani osuđuju pokolj i s pravom naglašavaju da je bilo i svijetlih primjera solidarnosti i spašavanja “komšija’ (bilo ih je, istina malo, i oni su uglavnom poznati i opisani), da domicilni žitelji nijesu učestvovali u tome (horda koljača je krenula od crkve u mojkovačkim poljima u večernjim satima).

Na traženje da nam neko, bar, “proda” 500 kvadrata zemlje, radi podizanja spomen-obilježja, uglavnom smo naišli ne na odbijanje, koliko na “strah” kako će to “drugi protumačiti”. Na kraju sam otišao kod aktuelnog predsjednika opštine, Petra Smolovića. Pristojan, mladi gospodin, bjelopoljsko dijete poraslo kod džamije (kako sam navodi) i pored uobičajene političke priče (“teško je, ne znate vi njih, mora se biti oprezan, opština nema tamo zemlju”), bio je razborit i ljubazan sagovornik, kome sam imao potrebu da objasnim da niti tražimo niti radimo bilo što što bi bilo ko mogao da protumači neprihvatljivim i da samo tražimo dozvolu i parče zemlje na kojem ćemo postaviti spomen-obilježje, uz znak pijeteta i kulture sjećanja primjerenog civilizovanom narodu.

Na moju tvrdnju da u području Vraneške doline postoje 34 muslimanska mezarja (groblja), od kojih sam mnoga i obišao i da osim pominjanog mezarja u Stožeru kojeg su Drndari ogradili, sva ostala su zarasla u šipražje, o njima se “brinu” mještani, od kojih su mnogi ukazivali na potpunu nezainteresovanost IZ u B. Polju za njihovu sudbinu. Znajući da su po tom osnovu, nažalost, u pravu, jer da je bilo ozbiljnosti, IZ je na osnovu objavljenih dokumenata do sada mogla ubaštiniti sva groblja, podsjetio sam predsjednika opštine, da su u po važećem zakonu, groblja u nadležnosti opštine, a da po važećim pravilima islama ista nijesu mogli “prodati”, te ih samim tim niko nije ni mogao “kupiti”. Predsjednik Smolović je obećao da će osnovati “mješovitu” komisiju koja će identifikovati sva groblja, ne samo muslimanska, i da će potom tražiti način da udovolji zahtjevu za traženje potrebne lokacije za spomen- obilježje. Naviknut da ne “vjerujem” stoprocentno obećanjima političara, otišao sam u katastar, tražio posjedovne listove i otkrio da se parcela 269/1 vodi na ime opštine i da je na njoj groblje. Time je čitava “priča” prenijeta na opštinu i njene buduće poteze.

No, kako političari na građanske inicijative reaguju samo onda kada moraju i kako je čitava priča nakon objelodanjivanja iskaza učesnika zločina djelimično podigla “temperaturu”, a u jasno naglašenoj obavezi da nam je cilj da iz ove “priče”, ako je moguće, izađemo zajedno civilizovano i kulturno, tim prije što su dopisi sa “drugačijim” viđenjem događaja dostavljeni predsjedniku Jakovu Milatoviću, premijeru Milojku Spajiću, predsjedniku Skupštine, Andriji Mandiću, predsjedniku CANU, Draganu Vukčeviću i vjerovatno drugima, odmah smo prihvatili pozive na razgovor koji su bili naša vodilja od pokretanja inicijative.

Sa njom su već bili upoznati predsjednik Jakov Milatović (ponuđeno mu počasno mjesto predsjednika odbora), bivši premijer, Dritan Abazović, u svom stilu osim političkih obećanja ništa konkretno, Andrija Mandić, koji je mimo očekivanja najvećeg broja pokazao objektivnu zainteresovanost i iskazao veoma korektan odnos. Prihvaćena je inicijativa rektora UCG i direktora Istorijskog instituta dr Radenka Šćekića o organizovanju okruglog stola na ovu temu, vođeni razgovori tim povodom sa zainteresovanim: doc. dr Veselinom Drljevićem, mr Tadijom Boškovićem, Milošem Vojinovićem, Momom Joksimovićem.

Mislim da sam u pravu kada sam sve te razgovore označio uspješnim izlaskom iz “vijeka sramote” i “ćutanja”. Da bismo razgovorima dali veću šansu i smisao odlučili smo da javno objelodanimo “Predlog rezolucije o genocidu u Šahovićima” i osnažimo ga samo objelodanjivanjem sjećanja “svjedoka” tog zločina: Šaćire Mušović Šahmanović i neposrednih učesnika koji su svoj iskaz o tome dali generalu Danilu Jaukoviću.

Uvjereni da svakom “pomirenju” prethodi “istina”, radovali bismo se i pozdravili svaki sličan prilog u korist nje.

Nastavlja se

( Akademik Šerbo Rastoder )