Nije do sobe, gluvi smo mi

Petak, 9. februar - Da se sedmica po petku poznaje nije baš uobičajeno, ali meni je ova dnevnička počela baš zabavno.

Prvo zbog grafike mog druga sa Ulice Dejana Pejovića, na kojoj je ovjekovječena zaupokojena liturgija krapovima stradalim u ofanzivi na Skadarsko jezero.

Pa onda zbog njegove kontraofanzive koja je, da citiram, “uslijedila nakon odbrane prava lokalnih ribokradica na krivolov po osnovu domorođačkog održaja jezera”.

Na kraju zbog - ne i najmanje važne - uloge monaha koji je uvijek tu za svoj narod, naročito kad čuvarima jezera treba telefon oteti i baciti u jezero čim ribokradice uhvate in flagranti...

Čudo neviđeno, drugi dio, tako je to naslovio moj drug.

Ne može drugi dio nego drugi film, izredigovala sam naslov bez dozvole autora, jer se u prvom filmu onaj pop bavio bitno drugačijim aktivnostima.

* * *

Subota, 10. februar - Drugačije je trebalo da izgleda i javni dio sjednice Odbora za bezbjednost.

Nije, zato što je prava tema bila sakrivena iza pogrešno formulisanog dnevnog reda. Namjerno, naravno, samo što su opozicioni poslanici to kasno shvatili.

Saslušanje povodom potencijalnih zloupotreba u Specijalnom policijskom odjeljenju u slučaju afere Do Kvon i drugih aktuelnih bezbjednosnih pitanja, tako je glasio dnevni red.

Izazivanje razdora između glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića i šefa SPO-a Predraga Šukovića, tako je trebalo da glasi.

Nije glasio, ali to ne znači da Šuković uskoro neće biti žrtvovan.

Otkud mi to? Pa, iz načina na koji ga je Novović branio...

A zašto mislim da dnevni red bio podvala? Zato što je sedam sati potrošeno na "druga aktuelna bezbjednosna pitanja", a glavnoj temi - aferi Do Kvon - posvećeno tridesetak minuta.

Toliko su trajali pokušaji poslanika Jevrosime Pejović, Dritana Abazovića, Filipa Adžića i Milana Kneževića da dobiju odgovore o aferi koja je mogla dovesti u pitanje rezultate parlamentarnih izbora.

Izbor premijera još može, ali ne samo zbog optužujućeg pisma kralja kripto valuta, nego i zbog ranijih izjava Milojka Spajića.

- On je jedan od ljudi koji su svojom prevarom bacili sjenku na cijelu kripto zajednicu. Prevarant koji je prevario milione ljudi, uključujući i moje prijatelje i kompaniju u kojoj sam radio, kada smo još rane 2018. investirali u ovaj projekat - rekao je nakon hapšenja Do Kvona.

I zaboravio da razjasni da li je, samo nekoliko mjeseci uoči hapšenja, posjećivao tog prevaranta i pozivao ga u uzvratnu posjetu.

- Posljednjih pet godina ostao sam u kontaktu sa Spajićem... Krajem prošle godine rekao mi je da je on takođe u Beogradu i pozvao me da posjetim njegovu porodicu (bivšu partnerku i dijete), a on je takođe dolazio u moj stan kako bi se ispričali - tvrdio je Do Kvon 2023. u pismu tadašnjem premijeru.

Bez odgovora ostalo je i pitanje zašto sadašnji premijer za aferu koja je uslijedila nije okrivio pošiljaoca nego primaoca.

I još jedno, ali mnogo važnije koje seže u vrijeme kad nije bio premijer.

Kako je građanin Milojko Spajić mogao znati da mu se sprema neka afera - evo ne znamo ni osam mjeseci nakon što je on sam podijelio s nama to saznanje.

- Obaviješteni smo još prije par nedjelja o tom scenariju, da će pokušati da povežu nas i Do Kvona - priznao je ničim izazvan prije nego što je cijelo pismo postalo dostupno javnosti...

* * *

Nedjelja, 11. februar - Nerazjašnjena je za sada i afera Čamgoz, ali više od eventualne korupcionaške i moguće vanjskopolitičke mene zanima njena ljudska dimenzija.

Ako sam dobro zapamtila, naša država neće da ga izruči njegovoj domovini Turskoj zbog narušenog zdravlja, etničke i vjerske pripadnosti, kao i zbog postupanja turske policije prema njegovom sinu.

Što jes' - jes', za svaku je pohvalu vlast koja se humano odnosi i prema kriminalcima - dođošima, ali samo u slučaju da takvu nadmoć ljudskosti iskaže i prema domicilnima.

Kad je 2018. Turska izručila Jovana Vukotića Srbiji, i to po navodnoj potjernici koja nikad nije raspisana, njegova matična država Crna Gora nije ni pokušala da ga zaštiti.

I ne samo to, nije zaštitila ni njegovog oca koji je u odmazdi protivničkog klana izrešetan ispred porodičnog doma.

O tome kakav je državni tretman, po povratku u Crnu Goru, imao mlađi Vukotić najbolje svjedoči činjenica da je spas od najavljene smrti potražio - nažalost - u Turskoj...

Sumnje da su u smrt mlađeg Čamgoza umiješani turska policija ili tamošnji kriminalci - nikad nijesu dokazane.

Da se na čelu klana koji je do skoro sumnjičen za ubistvo Jovana Vukotića u Istanbulu nalazi stariji Čamgoz - potvrdile su turske vlasti.

* * *

Ponedjeljak, 12. februar - Drugi slučaj tiče se manje tragičnog, ali jednako neravnopravnog odnosa prema izručenju Svetozara Marovića.

Ako Binalija Čamgoza država Crna Gora neće da izruči Turskoj sa razloga koje je zvanično navela, onda više nema nikakvo pravo da od Srbije traži izručenje Svetozara Marovića.

Razlika je samo u tome što se Marović ne može žaliti na etničke motive progona jer nije Kurd nego Crnogorac.

Na vjerske bi mogao, jer je Srpskoj crkvi i mitropolitu Amfilohiju ostao bezuslovno i javno odan i nakon njihovog raskola sa partijom čiji je utemeljivač i ideolog bio.

Na političke motive krivičnog gonjenja ne da može sad da se žali, nego su bili očigledni i prije hapšenja u decembru 2015.

Kakva pljačka budvanskog budžeta, ne bi mu niko branio da uđe i u državni samo da nije javno progovorio o želji Drugog da bude Prvi.

I to upravo u vrijeme kad se i NATO pridružio EU u ponudi koja se ne odbija - da učlanjenje mora biti plaćeno hapšenjem krupne ribe. A od Drugog je krupnija riba bio samo Prvi...

Po pitanju progona nasljednika, nazdravlje Milošu i na dug život, Marović jeste u prednosti nad Čamgozom.

Ali kad je u pitanju ostatak familije ne da nije nego su i on i brat i strina i hapšeni nakon porodičnih sahrana i pomena...

Što se zdravlja tiče, ali ne poredeći dijagnoze, na neviđeno mogu da garantujem kako je Marovićeva teška depresija bila jednako istinita kao Čamgozova paraplegija.

Ali, samo je paraplegija očigledna i laiku, depresija nije?

Jeste izbliza, a nas dvoje je u ranoj mladosti zbližio politički progon s drastično težim posljedicama po njega. Ali sigurno i drastično lakšim od ovih s kojima se suočio krajem prošle decenije.

* * *

Utorak, 13. februar - Kad se prije godinu i po na spisku krivično gonjenih našla i bivša dugogodišnja izvršna direktorica "Plantaža" Verica Maraš, to i nije bilo neko iznenađenje.

Današnja vijest, međutim, ne da jeste iznenađujuća nego i šokantna: gospođa Maraš stavila je samu sebe na listu žrtava bivšeg režima.

I to uprkos činjenici da je i sama bila vrh tog režima ne samo po privrednoj i finansijskoj snazi, nego i po s DPS-om povezanom političkoj moći.

Od 1. juna 2012. do 23. oktobra 2020. godine, zarada joj je nezakonito oduzimana i država treba da joj nadoknadi oko 300.000 eura - tako piše u tužbi.

Odluku o umanjenju zarade donio je Odbor direktora Plantaža.

Potpis ispod nje stavila je - Verica Maraš.

Prema podacima koji su ranije objavljivani, ona je za tih osam godina na funkciji izvršnog direktora prihodovala ukupno 1.235.379 eura.

Neto zarada bila je 800.000 eura, nadoknada za minuli rad 74.000 eura, a godišnji odmori plaćeni su joj oko 50.000 eura

Kao bespovratni stambeni kredit, tj. na poklon, od Plantaža je dobila još 300.000 eura.

Po odlasku, ostavila je gubitke od najmanje - 40 miliona eura.

I, što ćemo sad?

Ništa, da joj vratimo oduzeto i da se poklopimo ušima...

Što se mene tiče, gospođi Maraš biću doživotno zahvalna zbog tužbe.

Da mi ona nije otvorila oči s ovih 300.000, umrla bih vjerujući da sam u državnoj Pobjedi stvarno bila progonjena dok mi je osam godina oduzimala po 300 eura mjesečno...

* * *

Srijeda, 14. februar - Da ne ostanem dužna nekolicini čitalaca koji su me već pitali zašto ne pominjem ime glavnog aktera afere Čamgoz i prvobranioca premijera u aferi Do Kvon, evo odgovora:

Bilo je to u proljeće 1956. godine, posljednjeg dana zasijedanja Kongresa KP SSSR-a. Nikita Hruščov održao je nenajavljeni ali istorijski govor "O kultu ličnosti i njegovim posljedicama", u kojem je oštro osudio Staljinovo nasljeđe.

- A zašto ste ćutali do sad, što to nijeste rekli dok je bio na vlasti? - oglasio se jedan delegat iz udaljenijeg dijela kongresne sale.

- Ko je postavio pitanje? - uzvratio je sovjetski vođa.

Uslijedio je tajac.

- Neka se javi taj što je pitao - podviknuo je ovoga puta Hruščov.

Niko se nije glaskao, Hruščov je malo sačekao i onda pitao:

- E, je li sad jasno zašto nijesam progovorio dok je vođa bio živ?!

Toliko o strahu koji gorepomenutog delegata nije napuštao ni tri godine nakon pada bivšeg sovjetskog režima...

I o mom, s tom razlikom što sam se - nakon četiri decenije pisanja - ja prvi put prepala tri godine poslije pada režima...

( Ratka Jovanović-Vukotić )