Obmanjujemo li sebe ili smo spremni da se pogledamo u oči?

Mnogo se priča ovih dana o štrajku prosvjetnih radnika. Da li imaju moralno pravo na obustavu rada? Da li zaslužuju veće plate s obzirom na sve manje znanja i kompetencija s kojima naši učenici izlaze iz škole, s kojima stupaju u život? Zašto svi štrajkovi moraju da se prelamaju preko leđa učenika i njihovih roditelja? Da li smo na međunarodnim testiranjima tako loši jer nam učenici nijesu zainteresovani da pokažu šta znaju, ili zato što su zaista nesposobni da se snađu u novim situacijama, da svoja znanja povežu sa životom, ili zato što su informatički nepismeni, pa na kompjuteru ne znaju da odrade zadatak?... I još mnogo pitanja na koja ne znamo odgovor.

A da li smo spremni da se zapitamo kako do odgovora doći? Da li već dolaze na naplatu naša nezainteresovanost za sve reforme kroz koje smo prolazili, naša nezainteresovanost za sve novine koje XXI vijek donosi? Reklamiramo najnovije marke telefona, roditelji ih kupuju djeci kako bi pokazali prestiž, ili možda pripadnost grupi (kako da moje dijete nema, kad svi oko njega imaju?!), a škole su nam kao sredinom XX vijeka: djeca uče napamet ono što piše u udžbeniku, "ne moraju sve da razumiju", ko će ih sjutra pitati znaju li? Ili još gore, prolaze na kraju jednako oni koji uče i nešto znaju, kao i oni koji ne znaju ništa. Nije poenta da uče da bi bolje živjeli, imali plaćenije poslove, već u tome kako će se "snaći". A kako izgleda to snalaženje, niko ne postavlja pitanje.

Smanjujemo broj časova predmeta iz prirodnih nauka, istorije, maternjeg jezika i književnosti, želimo da djecu rasteretimo prevelikog vremena provedenog u školi, a ne pitamo se da li se to radi još i u jednoj zemlji na svijetu. Sve manje imamo mjesta u vrtićima i školama, odjeljenja su nam brojnija nego igdje, o užini u školi da ne govorimo, roditelji moraju da angažuju dodatne sate rada sa djecom (čuvanje i izrada domaćih zadataka), zajednica to ne vidi kao problem. Djeca idu na privatne časove od 4. razreda osnovne škole, a neki rodtelji (koji to sebi mogu da priušte!) imaju redovne privatne učitelje, kasnije profesore. Cilj je jedini: ocjena! Ocjena kao pokazatelj uspješnosti roditelja, privatnih nastavnika, nastavnika u školi, škole u statistici. Niko nikoga ne pita šta se krije iza tih ocjena.

I onda su nam krivi testovi na prijemnom za Medicinski fakultet, ili Farmaciju. Odakle li oni "vade" ta pitanja koja 80% naših učenika ne može da riješi?! Da li neko postavlja pitanje odgovrnosti škola iz kojih su izašli ti učenici? Nijesmo čuli.

A čujemo, svakodnevno, zakonski je sve to lijepo uređeno!!! Ne smijemo ulaziti u tuđe nadležnosti! Samo je problem što te zakone niko ne sprovodi. I niko ne odgovara za svoj nerad. I ne može nam biti bolje dok je tako. Ako iskreno ne želimo da ovo društvo učninimo boljim mjestom za život, već samo razmišljamo o ličnim i partijskim namještenjima, neće nam biti bolje. A nemamo pravo da uništimo mlade generacije radi svojih sebičnih interesa, neznanja i nerada. Ljudi koji nijesu spremni da budu samokritični i otvoreni za kritiku, ne zaslužuju da vode ovu državu i da, navodno, trasiraju neke "nove" puteve.

Naši učenici dobro prolaze na prestižnim svjetskim univerzitetima. Tačno, ali zaboravljamo da je to vrlo mali broj naših najboljih učenika, koji ne uče za ocjenu nego za znanje, koji traže najviše od svojih profesora i spremni su da uče svuda. Odlaze kod onih koji traže najbolje, kod kojih obrazovanje nije trošak, već ulaganje u budućnost. Oni najbolji odlaze od nas da bi učili kod boljih od nas i, nažalost, ne vraćaju se. Još jedna potvrda da možemo bolje, da zaslužujemo više, ali toga treba da budemo svjesni kao društvo.

Kad je dr Slavko Gaber postavljen na čelo slovenačke reforme obrazovanja, nije postavljano pitanje iz koje je partije, već da li je on najsposobniji čovjek koji će napraviti odlučan korak u razvoju obrazovanja, ali i korak u razvoju slovenačkog društva. Godinama je pravljena strategija koja će obezbijediti konkurentnost kadrova među razvijenim evropskim zemjama. Reforma je godinama pripremana uporednim metodama sa najboljim evropskim obrazovnim sistemima, i uspjeli su. U isto vrijeme i Estonija je od jednog socijalističkog društva postavila sebi zadatak da postane bogato društvo ulažući u obrazovanje, i uspjeli su. I mjeru svog patriotizma ove zemlje su mjerile ulaganjem u obrazovanje, a time i u budućnost svoje djece.

A šta radimo mi? Mi smo zaboravili na reformu, na zahtjeve koje novo vrijeme traži i od nastavnika i od učenika. Nijesmo ništa uradili da dobri učenici postanu nastavnici naše djece, nijesmo najbolje profesionalce delegirali ni na univerzitete, ni u vladu. Naši lideri su gledali da što duže ostanu na vlasti, da ojačaju poluge kojima kontrolišu što više direktora, a time i škola, a o kvalitetu niko nije mislio. Sve više nastavnika koji ne zaslužuju da budu nosioci ovog plemenitog poziva, sasvim nekontrolisano, našlo se u učionicama, sve više direktora, čak i sa sumnjivim diplomama, bez ikakve profesionalne preporuke, našlo se na mjestima pedagoških rukovodilaca. I kad ovi ljudi, koji često jedva dobijaju prelaznu ocjenu za svoj pedagoški i menadžerski rad ostaju po više mandata na svojim direktorskim mjestima, ne možemo očekivati red, rad i znanje. A obraz našeg obrazovanja i dalje su čuvali entuzijasti koji nijesu postavljali pitanje kolika im je plata, da li od te plate mogu da osiguraju egzistenciju svojoj porodici, koji su ispred sebe gledali mlade ljude kao svoju djecu, koji zaslužuju najviše što im se može dati; i davali su, uvijek gledajući dalje, upoređujući se s najboljima. Vodili su učenike u pozorište da bi im otvorili vidike, organizovali debate o smislu pobune Jozef K., dok su oni koji bi trebalo da im odaju priznaje za čuvanje kulture i duha u obezduhoveljnom vremenu, slušali koncerte novokomponovanih pjevaljki, i nerijetko iste podražavali.

I sada, kada svi očekujemo da se probudimo, da postanemo svjesni da smo dotakli dno, i počnemo ozbiljno da radimo na sebi i damo mogući doprinos društvu u kojem živimo, opet kažemo nemamo novca za prosvjetu. Prosvjetni radnik nema pravo na štrajk, jer mu je to neko zakonski zabranio, jer je njegov posao misija! Ima li besmislenije konstatacije?

Niko nije srećan zato što štrajk postaje jedino sredstvo za ostvarivanje prava na dostojanstvenu platu za svoj rad, niko od onih koji brane pravo na štrajk ne želi obustavu rada. Ali to je ponekad nužnost da bismo sjutra svojoj djeci i svojim učenicima mogli reći: borili smo se za više znanja, za više pravde, za manje korupcije i nerada! Kao što su se 1968. godine, za više slobode borili studenti i njihovi profesori!

Nadam se, štrajkuju najdostojanstveniji, oni koji se ne stide svog rada, oni koji imaju kičmu da stanu ispred roditelja i učenika i kažu: da i mi imamo pravo na glas, i mi imamo pravo na dostojanstvenu platu za svoj rad! Nadam se da se ovi ljudi ne plaše dodatnih, politički motivisanih kontrola, jer svoj posao obavljau časno i profesionalno. Ne čudi nas što mnoge njihove kolege nijesu stale uz njih, jer im očigledno odgovara stanje kakvo je sada; ne žele promjene, lakše je biti lojalan nesposobnom sistemu, nego stati uz principe. I to je dobro, da se svi pogledamo u oči!

Autorka je prosvjetni radnik i poslanica

( Mr Radinka Vučković Ćinćur )