Kakva je to pravda kad se dozvoli pokolj?

Nastavak jučerašnjeg teksta

1.

Predstavka Muslimana izbjeglih poslije pokolja u Šahovićima kralju Aleksandru, Višegrad 17. juna 1925.

Višegrad 17/6. 1925

Njegovu Veličanstvu

Aleksandru I

Kralju S.H i S

u Beograd

Sigurno će biti poznato Vašem Veličanstvu u kakvom se mi Muslimani u Sandžaku i Makedoniji kukavičkom stanju nalazimo. Nas bilo vlasti bilo nazovi dobrovoljci na najnečovječniji način progone, tako da niti nam je siguran život, niti imetak. Nas kao marvu kolju i ubijaju. Imetak nam tobož dobrovoljci jednostavno oduzimaju i tjeraju nas sa rođenog ognjišta. Ne prođe ni dana kada neće nam ili koju ženu i dijete ubiti ili koju kuću, dućan ili džamiju zapaliti.

Prije kratkog vremena zapališe nam u Mitrovici džamiju sa nekoliko muslimanskih dućana. Šta se čini to je Bogu plakati. To se sve čini da nas sa rođenog ognjišta oćeraju. Nas bješe u bjelopoljskom okrugu oko 50 hiljada Muslimana, a dočim sada tako nas sistematski prognaše, što oćeraše tako da sada u tom okrugu nema ni za lijeka ni jednog Muslimana. Žalosno! Kuku nama.

Znadujući da je Vaše Veličanstvo dobra i plemenita srca i da nije rada što se nad nama čini i kako se mi sistematski uništavamo i proganjamo to se plačna oka utičemo jedino Vašem Veličanstvu i molimo zaštitu i pomoć. Mi smo od terora samo živu glavu iznijeli ostavivši sve u Bijelom Polju što smo imali, a u Tursku nas ne primaju, jer smo jugosloveni i evo nas u Višegradu više hiljada se nalazi očekujući Vašu milost.

Zaklinjemo Vas Vašim jedinkom da nas od terora spasite i pod svoju zaštitu i okrilje uzmete.

Da Bog poživi Vaše Veličanstvo i Njegovo Veličanstvo kraljevića Petra!

U ime ožalošćenih i kukavnih Muslimana¹⁾

Vaši Robovi:

Salkan Ibišević

Bjelopoljac Džafer

(tri potpisa na turskom)

Ibiš Zahirević

2.

Izvještaj načelnika pljevaljskog okruga o događajima u Šahovićima iz novembra 1924. godine.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca

NAČELNIK OKRUGA

Pljevaljsko-Prijepoljsko-Bjelo-Poljskog

Br. 4360

12. VIII 1925. god

PLEVLJE

Velikom Županu Užičke oblasti,

U povratku akta čast mi je podneti izveštaj po ovoj stvari:

Posle ubistva Boška Boškovića inspektora Ministarstva Unutrašnjih Dela u penziji, koje je izvršeno 7. novembra pr. god. u srezu bijelopoljskom na putu Šahovići - Mojkovac, čiji je izvršioc odmetnik Jusuf Mehonić sa svojom družinom, to je istragom utvrđeno - plemenici ubijenog Boška iz sela Polja, sreza kolašinskog navalili su u masama na srez bijelopoljski, da osvete svog prvaka i svog plemenika i noću između 9. i 10. novembra i 10. novem. ceo dan oni su ubijali Muslimane i palili kuće tako, da je tada ubijeno oko 120 Muslimana i zapaljeno oko 45 kuća, pored pljačke koju su jednovremeno vršili.

Tadanje vlasti okruga bijelopoljskog nisu bile u stanju da zaustave ovu najezdu osvetnika, jer su oni opkolili sresku kuću, telefonsku vezu pokidali, te je podpisati sa četom pešadije, mitraljeskim odeljenjem, trideset pešaka žandarma i petnaest konjanika otišao u srez bijelopoljski i razjurio sve, koji su ubijali i pljačkali i time spriječio dalji pokolj.

Posle izvršenog pokolja, po delu ubistva Boškovića isleđenje je vodio poglavar sreza bijelopoljskog a po delu pokolja Muslimana isleđenje je vodio isledni sudija beranskog suda, pa je docnije po naređenju Ministarstva sva akta isleđenja predao poglavaru sreza bijelopoljskog na dalji rad.

Posle ovog krvavog događaja odnosi između Muslimana i došljaka Crnogorci u ovaj srez, postali su još gori i netrpeljivi tako, da su Muslimani iz opština pavinopoljske i šahovićke ovog sreza počeli seliti, jer nisu mogli gledati grobove palih žrtava niti one, koji su to vršili. Ta seoba uzela je šireg maha, te su se sve porodice muslimanske iz ove dve opštine iselile, većinom za Tursku. U početku bilo je smetnji oko vize pasoša za iselenje u Tursku ali je docnije došlo odobrenje za sve porodice iz ove dve opštine i one su se iselile, pošto su svoja imanja rasprodale.

Molioci, koji su uputili ovo pismo Njegovom Veličanstvu Kralju a koji se sada nalaze u Višegradu mogu se vratiti na svoja imanja, ako ih nisu prodali, jer će vlasti naći pune zaštite a ako žele se seliti mogu dobiti pasoše i vizu za Tursku, ako su iz opštine pavinopoljske i šahovićke sreza bijelopoljskog.

Čast mi je prednje dostaviti na dalji postupak.

12. avgusta 1925 god.

Načelnik okruga²⁾

(načelnik)

(potpis nečitljiv)

3.

Govor poslanika Atifa Hadžikadića u Narodnoj Skupštini KSHS 1925. godine.

D-r Atif Hadži-Kadić: Gospodo poslanici, na dnevnom je redu deklaracija nove vlade. Ova nova vlada proizašla je iz sporazuma postignutog između dve najjače parlamentarne grupe iz naše Skupštine: Narodne Radikalne Stranke i Hrvatske Seljačke Stranke. U Deklaraciji se kaže, da je vlada nastala na temelju postignutog sporazuma, ali se ne kaže, u čemu se taj sporazum sastoji, nego se u glavnom navodi samo nameravani rad nove vlade. Radi toga je teško zauzeti određeno stanovište prema ovoj novoj vladi, odnosno prema sporazumu jer sporazum je jedno tako veliko delo, koje interesuje čitavu zemlju, čitavi narod pa bi sav narod trebao da zna, o čemu se radi. Prema tome i mi kao predstavnici naroda trebali bi da znamo, o čemu se radi. Ali mi taj sporazum ne poznajemo, on je ostao u tajnosti za nas, pa mi nismo u mogućnosti da ga ocenimo i prosudimo.

Međutim ima nekih činjenica, koje su se već dogodile, koje mi svi vidimo i za koje bi mogli reći, da su posledice, postignutog sporazuma. To je u prvom redu: sastav ove nove vlade, u kojoj je H. S. S. dato četiri ministarska mesta. U drugom redu to je puštanje zatvorenog vođstva i aboliranje procesa, a u trećem redu je skidanje obznane. Iz ovog dolazi još kao četvrta tačka sporazuma saglasnost vladinih stranaka u svima pogledima na rad oko uređenja više države i u integralnom Ustavu u državi. Znači dakle, da o reviziji Ustava ni govora nema, znači, da je primljeno potpuno gledište gospodina Nikole Pašića, koje nam je još prošlih izbora bilo poznato, (Jovan Ćirković: Koje je uvek bilo pametno) a koje se sastoji u tome, da se Ustav ima izvoditi, pad kad se pri izvođenju pokaže nešto nezgodno, to da se menja. Znači da je H. S. S. i u pogledu Ustava primila gledište radikalne stranke odnosno njenog vođe gospodina Pašića. Mi, stranke iz bloka narodnog sporazuma smatramo prvom tačkom narodnog sporazuma reviziju Ustava. Već radi ovoga samoga trebalo bi da odlučno osudimo ovakav sporazum jer bez revizije Ustava nema sporazuma. Ali ima tu nepoznanica, koje su za sada nama prikrivene i nepoznate i radi kojih nam je nemoguće izjasniti se u celini za ovaj sporazum ili protiv njega.

Bez sumnje treba da se priziva, da je sporazum, ako je to narodni sporazum, a ne partijski da je to jedno veliko delo, koje bi pozdravila cela zemlja i koje bi sigurno poslužilo dobru, ali taj sporazum bi trebalo da bude prema želji narodnoj, koja bi se izrazila na slobodnim izborima i nakon tih slobodno sprovedenih izbora da dođe do sporazuma. Naše gledište time je sasvim jasno određeno. U drugom redu u deklaraciji se naglašava da će se osim primene Ustava i izvođenja njegovog u celoj državi vlada starati o potpunoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i Slovenaca, da će se starati o primeni zakona i poštovanju zakona. Već ova konstatacija u deklaraciji je jedna sastavna tačka u programu bloka narodnog sporazuma. Zavođenje zakonitosti, reda, jednakosti i ravnopravnosti u državi to sigurno svaka sranka u ovom Parlamentu ima za glavni cilj i u tome bismo se svi mogli da složimo. Čudnovato je, da se to naglašava u deklaraciji i da vlada nalazi za potrebno to istaći kad je to samo po sebi razumljivo, jer moderna država ez zakonitosti i ravnopravnosti ne može se zamisliti. Dosada kod nas, moglo bi se zaključiti, nije bilo toga i to je jedna žalosna konstatacija i priznanje od vlade. O tome bi opozicija znala mnogo da pripoveda, jer je doista tako u praksi provađano, da je opozicija bila uvek izvan zakona, a da su pojedini članovi vladinih partija bili nad zakonom. Sa izjavom, da će se vlada starati o ravnopravnosti i zaštiti političkih prava svih građana možemo da budemo zadovoljni i da izrazimo želju, da bi vlada, koja je i do sada bila na pravi zemlje i koja nije to do sada praktikovala, jedanput pošla ovim pravim putem iskreno i odlučno da se zavede zakonitost, red, mir i ravnopravnost u ovoj zemlji. Do sada je mnogo puta govoreno ovako svečano, ovake iste izjave u deklaracijama davane su od 1918. god. do sada nebrojeno puta i svakad je naglašavano da svi treba da imamo jednaka prava i jednake dužnosti, ali to na žalost nije prelazilo u delo, to je sve ostalo kod praznih reči. (Jovan Ćirković: Zar i onda kad ste i vi bili na vladi?) I onda je bilo isto i radi toga smo mi prestali pomagati tu vladu, koja nije vršila ono, na šta ju je zakon upućivao i na šta ju je njezina dana reč vezala.

Ali ne samo da se vlada ne drži obaveza svojih i zakonskih propisa, nego ne respektira izjave ni našeg vladara. Ja ću vas, gospodo, da potsetim na Prestonu Besedu od 14. jula 1921. godine, kojom je otvorena Ustavotvorna Skupština i koju je u ime vlade dao ondašnji Regent, a današnji naš Kralj. U toj Prestonoj Besedi među ostalim kaže se i ovo: „Pravda je najviši uslov države, pravda svima slojevima našega naroda, pravda svima veroispovestima, pravda velikim i malim, jakim i slabim, pravda svima, koji nisu našeg imena i plemena, ali su naši sugrađani“. Ovako je govorio Regent, kad je otvarao Ustavotvornu Skupštinu i ovake reči u usta Regenta stavila je ondašnja vlada. I doista su mnogi od ovih principa ušli u Ustav kao temeljni zakon državni, ali do danas za ovo 6 godina zajedničkog našeg života ne može se puno hvaliti, da su se ti principi respektovali i provodili - sve je ostalo samo kod praznih reči. Od praznih reči nema ništa, treba da dođu dela koja će potvrditi reči o pravdi. Kakva je to pravda u našoj državi, kad je slobodno građane naše države u nekim krajevima ubijati kao muhe ili kao paščad, a da niko zbog toga ne bude zvat na odgovornost! Kakva je to pravda, kad je dopušteno u našoj državi, da na stotine naših mirnih i lojalnih građana plate glavom svojom jednu žrtvu, koju je jedna nepoznata ruka uklonila sa svetla Božijega? Kakva je to pravda kad je dopušteno neodgovornim elementima da oni naoružani od organa državnih vlasti čine pokolje nad Muslimanima u Šahovićima u Crnoj Gori? Taj događaj desio se početkom novembra prošle godine, kad je bivši okružni načelnik pokojni Boško Bošković od nepoznate ruke poginuo i kad su organi državne vlasti na pokopu pokojnikovu i to: okružni belopoljski načelnik N. Cemović i poglavar belopoljski Laza Bogićević i šef finansijske uprave Milan Terić, držali raspaljive govore protiv Muslimana. Neposredno iza pogreba na noć između 9. i 10. novembra izvršen je pokolj nad Muslimanima u Šahovićima koji su izvršili dve hiljade naoružanih ljudi Poljana i Kolašinaca i drugih. Vlast im je dala oružje oduzeto nekoliko dana ranije od Muslimana, da mogu izvršiti te pokolje. Najpre su državne vlasti pokupile kućne starešine i uglednije ljude kao taoce te ih doveli u poglavarstvo u Šahovićima govoreći, da ih traži belopoljsko načelstvo kao taoce. Ljudi su se pokorili toj naredbi, ali mesto da ih organi državne vlasti prate, pozvati su naoružani napadači i predati su njima vezani Muslimani. Primivši svezane Muslimane - taoce pratioci odmah u daljini od četvrt kilometra od sreskog načelstva pobiše 28 taoca, a trojica se otkupiše. Trideset drugog taoca, jedno dete od 13 godina spasao je jedan pravoslavni Srbin Novak Ašanin, i zbog toga što je spasao ovo dete, u malo mu nisu ovi napadači zapalili kuću.

Nakon toga što su pokolj napravili nad taocima, krenuli su oboružani napadači u dužinu 19 kilometara iz sela Šahovića i celo selo sravnili sa zemljom, popalili kuće poklavši mlado, staro, slabo i nejako. Broj žrtava ne zna se kao ni broj onih, koji su u kućama izgoreli. Njihov broj iznosi na stotine, a materijalna šteta nije ni do danas procenjena. Ovi nesrećnici dolazili su u Beograd, tužili su se kod vlade, tražili su na najvišem mestu audijenciju i molili su, da im se u našoj državi da jedan kut zemlje, gde će moći sigurno život da provode i da njihova glava na ramenu bude sigurna. Ali država se ni do danas nije pobrinula za ove jadnike niti im je imetak procenila. (Jovan Ćirković: To je krvna osveta koja traje stotinama godina!)

Najgore je u ovom slučaju što mesna državna vlast nije ništa preduzela protiv ovih zverstava, i najgore je u ovom slučaju, što su državne vlasti bjelopoljskog okruga pustile da njihovu dužnost u traženju onoga zlikovca vrše neodgovorni i naoružane od vlasti čete, koje su potsticane od samih državnih organa za pokolj nad Muslimanima. To vam je najbolji primer kako se nekažnjeno uništuju domovi Muslimana. Zbog jedne glave, zbog glave Boška Boškovića na stotine Muslimana zaklano je i popaljeno. Kakva je to država, kakav je to pravni poredak, kad je svakome dozvoljeno, da može građane ove zemlje po miloj volji i da kolje i pali, a da ne bude pozvan na odgovornost?! Ni do danas ove iste, koji su podjarivali tu masu na pogrebu Boška Boškovića, a u prvome redu najviše je podjarivao tu masu šef finansijske uprave Milan Terić, koji je i do danas državni organ; do danas, gospodo, nije niko pozvat na odgovornost (Milutin Jelić: Njega je namestio gospodin Spaho. On je vršio raspored vlasti u Sandžaku). Pa šta to znači, gospodine? On ga nije namestio da kolje i ubija. On ga je namestio da vrši dužnost i da se drži zakona. (Milutin Jelić: Gospodin Spaho je namestio i Cemovića i Milana Terića i druge.)...

Nastavak sjutra

___

1) Pismo je stiglo na naznačenu adresu 24. juna. Kancelarija kralja ga je proslijedila Ministarstvu unutrašnjih dela, a ovo nižim organima. Pismo je pogrešno dospjelo na adresu velikog župana Zetske oblasti i ovaj ga je proslijedio velikom županu Užičke oblasti, pod čijom nadležnošću je bio bjelopoljski srez. Veliki župan Užičke oblasti ga je potom proslijedio (8. VIII) načelstvu pljevaljskog okruga, od kojeg je traženo da podnese izvještaj o događaju iz novembra 1924. Tako je nastao ovaj izvještaj.

2) Izvještaj je stigao na adresu velikog župana Užičke oblasti 16. VIII 1925. i ovaj ga je proslijedio Ministarstvu unutrašnjih djela, a odatle u Kraljevu kancelariju. Predmet je u kancelariji razmatrala administracija 26. VIII, kada je odlučeno da se o predmetu referiše nadležnom ministru. To je urađeno i predmet je stavljen a/a 9. IX 1925.

( Akademik Šerbo Rastoder )