Ne postoje male i velike uloge

Glumac Jadran Malkovič već godinama gradi uspješnu karijeru, iako je domaćoj publici poznat od nedavno. Prvi projekat u kojem je publika na Balkanu imala priliku da ga vidi, bila je serija “Crna svadba” gdje je tumačio rolu Vladimira Marinkovića. No, ubrzo zatim, stigla je i glavna uloga u porodičnoj seriji “Azbuka naših života” koja mu je donijela priliku da zaigra uspješnog biznismena Uroša Popovića. Zato je siguran da je odluka o preseljenju iz Londona u Srbiju bila prava, ali i da će na ex-YU prostorima imati priliku da svoj talenat pokaže u pozorištu.

O svojoj karijeri, ulogama, Jadran Malkovič priča za Vijesti...

Ranije su se na televizijama prikazivale porodične serije koje bi nedjeljom veče okupljale čitavu porodicu ispred malog ekrana. One su na neki način bile slika tadašnjeg društva, međutim, posljednjih godina kod nas se uglavnom snimaju krimi serije što je ujedno i svjetski trend. Međutim, serija “Azbuka našeg života” donijela je potpuno drugačiju priču. Jeste li zadovoljni reakcijama s obzirom na to da je završena druga sezona?

Jako sam zadovoljan reakcijama, baš iz tog razloga što jako veliki broj poruka koje sam dobio bilo na tu temu kako smo sa ovom našom serijom uspjeli da ponovo okupimo porodicu. Mislim da se to jako, jako dugo nije unazad desilo, a to je najveći kompliment koji možemo da dobijemo za našu seriju.

Interesantno je da je prva sezona više drama, jer govori o raspadu porodice i svemu što dvoje ljudi, ali i njihova djeca, prijatelji prolaze dok se razvode. Međutim, druga sezona donosi više akcije. Može li se bez dodatka drugih žanrova držati pažnja gledalaca?

Pa, to je odlično pitanje. Kad je serija ‘Azbuka naših života u pitanju’, svaku priču koju imamo je usidrena u realnosti. Primera radi, Uroševa situacija u kojoj se on nalazi- nova beba, postporođajna depresija kroz koju Ana prolazi, generalno napeta situacija u tom pogledu, ali i ovaj dio na poslovnom planu je u potpunosti realan. Pisan je direktno iz života Radoša Bajića. On je prije mnogo godina bio u nekom drugom poslu i tada se našao u toj situaciji u kojoj se Uroš nalazi u seriji. Čak i taj dio koji ima te elemente trilera i koji je malo napetiji, i u tom pogledu je zasnovan na stvarnim događajima iz Radoševog života. Sad, da li se može bez tih dodataka, siguran sam da može, ali s obzirom na to da smo mi ostali vrlo usidreni u stvarnosti, mislim da je okej u sklopu ove naše serije.

Uroš je uspješan biznismen, rastrzan između dvije žene - jedne koju je volio ali je i dalje poštuje i nove ljubavi; ali i između potreba njegove djece i posla. Kroz njegov lik odlično je predstavljen život današnjih biznismena. Po čemu je Vama Uroš sličan, a koliko se razlikujete od njega i kako ste spremajući se za ulogu pravdali sve njegove loše odluke?

Pa, ima sličnosti koje se tiču istrajnosti, koje se tiču ljubavi i brige o svojim najbližima, o želji da pruži najbolje moguće, kako na poslovnom planu, tako i na privatnom i porodičnom planu. Sad, to se možda kosi sa time šta je on uradio i koje je određene odluke donio. Ništa od onoga što je on uradio nije zato što je on zao čovjek, već se sve to dešava iz nekih vrlo ljudskih razloga. Naravno, to nije opravdanje, to je samo objašnjenje kako je do tih određenih stvari došlo. Kriza srednjih godina je jedno vrlo neobično i nezahvalno stanje u kojem može da se nađe svaki muškarac, a i žena. Neko i ne mora. Svako prolazi to na neki svoj način. Eto, Uroša je, u neku ruku ponio život. S druge strane, ima tu jako bitnih faktora od strane njegove žene. Ne smijemo nikada da zaboravimo da u svim tim stvarima, u partnerskim odnosima, nije samo jedan odgovoran. Odgovorne su obije ili sve strane. Jako puno toga se između njih dešavalo što je dovelo do toga. Ništa se nije desilo odjednom i tek tako. Odluke koje je on donio ne opravdavam, kao što sam rekao, ali ih razumijem. I samim tim, zato što ih razumijem i ne osuđujem ih. Ne mogu da igram lik u potpunosti iskreno, ako ga osuđujem zbog bilo čega. Svako, bilo da je igrani lik, izmišljeni lik u seriji, ili neko u realnom životu, svako donosi te odluke misleći da su u redu. I donosi ih onako najbolje što može u tom datom trenutku.

Sezona je tek završena, i možda je rano pričati o nastavku, ali sam kraj serije izgleda kao da nema prostora za dalju razradu priče. No, projekti koje publika zavoli poput ovoga često nekad i silom dobiju novu sezonu. Smatrate li da je ova priča ispričana i da li biste i sami voljeli da se još koji put pojavite u ulozi Uroša Popovića?

Nije rano pričati o nastavku. Mi smo dobili vrlo brzo nakon prikazivanja potvrdu za treću sezonu. Jelena Bajić, koja je kreatorka i rediteljka ove serije, čiji je ovo malo čedo, je umjetnik koji će pričati priču samo ako ima zaista nešto da ispriča. Tako da, isto kao i druga sezona koja je završena, ona prati priču devet mjeseci nakon završetka prve sezone i vodi nas kroz ta neka nova putovanja svih tih likova. Svaki od tih likova ima svoj razlog zašto je tu, i svaka od tih priča ima svoj razlog zašto je ispričana. Samim tim treća sezona, koja će biti, samo što ne mogu da vam kažem kada, jer još nemamo tačan datum, biće samo zato što postoji još jako bitnih priča koje treba da se ispričaju. Nije uopšte na silu. Jelena je definitivno spremna da kaže ‘to je to’, bez obzira na popularnost.

Inače, Uroš je lik kojeg je prilično izazovno igrati, zato što uvijek hoda po nekoj toj tankoj liniji. U suštini, neke stvari koje radi i neke odluke koje donosi nisu baš najpopularnije. I istovremeno, publika dok ga gleda, treba da nastavi i dalje da navija za njega, a ne da počne da ga mrzi zbog tih odluka. Tako da, to je taj izazov. I sad, naravno, ova druga sezona je izuzetno naporna i napeta bila, jer za Uroša od samog početka, od već prvih nekoliko kadrova nakon rođenja sina, kreće taj napeti period i neka vrsta sunovrata. Neke stvari se dešavaju zbog njegovih odluka, a masa stvari koje mu se dešavaju u drugoj sezoni su potpuno van njegove kontrole i on se potpuno slučajno našao tu između dvije, tri vatre. Tako da, to je prilično izazovno, ali bez obzira na to, to je nešto što prija i zadaci oko kojih treba malo stisnuti zubi su meni uvijek bili jako privlačni. Sa te strane gledano, vrlo rado bih ga opet igrao. Isto kao i Jelena, i ja učestvujem u priči samo kad ima nešto zaista da pričam, te bih tako volio da igram Uroša ako Uroš ima još nešto jako bitno da kaže.

Pažnju domaće javnosti skrenuli ste ulogom Vladimira Marinkovića u seriji Crna svadba. Interesantno je da se u tom projektu ne pojavljujete mnogo u prvoj sezoni i da ste prije iste imali iza sebe svjetske projekte poput “Whiskey Cavallier” i “Assasin’s Creed Chronicles”. Kako su Vas otkrili domaći reditelji, producenti, scenaristi i je li upravo rola Marinkovića najbolji dokaz da nema “malih” i “velikih” uloga?

Da, uloga u “Crnoj svadbi” je moja prva uloga ovdje u regionu i u Srbiji. Vladimir se ne pojavljuje puno u prvoj sezoni, ali je izuzetno bitan lik, zato što je on imao “dvostruku ulogu”. On je bio tu i da uradi neke jako bitne stvari u sklopu priče, a istovremeno i da navede publiku na pogrešan trag. Ne znam kako su me otkrili domaći reditelji. Ulogu u “Crnoj svadbi” sam dobio preko kasting agencije “Piper” ovdje u Beogradu. Preko njih sam radio kasting za jedan američki film koji je bio, na žalost, otkazan. Kad su mi javili da se otkazuje taj film, pitali su me da li bih bio zainteresovan da me predlože za jednu srpsku seriju, a to je bila “Crna svadba”. Nakon toga, kada sam prošao kasting i kada sam došao za Srbiju, u toku snimanja “Crne svadbe” je uslijedio poziv iz Kontrasta, koji je tada bio u pripremama za početak snimanja “Azbuke našeg života”, a još uvijek su tražili glavnu mušku ulogu. Onda su me kontaktirali, otišao na sastanak da se upoznam sa njima i tu smo pričali vrlo generalno, ništa u vezi projekata. Oni su htjeli prvo da me upoznaju. Nekoliko dana kasnije su me opet pozvali na kasting za ulogu Uroša Popovića. Tako da uloga u Crnoj svadbi nije doprinijela tome da ja dobijem rolu u Azbuci, jer sam je dobio još u toku snimanja prve serije. S te strane gledano ne bih mogao da kažem da je to bio moj put u sklopu te priče. Ali, definitivno male uloge ne postoje u smislu da glumac, glumica, ako imaju prostora mogu od male uloge da naprave nešto jako lijepo i jako veliko. Odličan primjer za to je Vanja Ejdus koja u “Herojima Haliarda” ima malu ulogu, ali je ona u potpunosti, pokupila sav fokus na sebe, time kako je tu malu ulogu odigrala.

Kad smo već kod Crne svadbe, šta je sa tim projektom i hoće li nastavak donijeti češće pojavljivanje Vladimira Marinkovića ili će ipak djelovati iz sjenke?

Vladimir Marinković se neće pojaviti u drugoj sezoni. Nisam, nažalost, dobio poziv za snimanje druge sezone. Tako da, što se tiče “Crne svadbe”, s moje strane, a verujem i sa strane produkcije Firefly, ta priča je završena, isto kao i naša saradnja.

Reditelji kod nas najčešće ukalupe glumca ili se dešavada zbog uspješnosti projekta gledamo jedne iste glumce. S obzirom na uspjeh uloga koje ste ostvarili, kako ćete iste birati u budućnosti i da li je bitno glumcu samo da se pojavi i što više igra, ili smatrate da neke Vaše kolege ipak bolje trebaju da biraju projekte u kojima će istinski moći da daju svoj pečat?

Što se tiče mojih kolega zaista ne mogu da kažem šta bi oni trebali da rade, ili šta ne bi trebali da rade. Svako ima svoje i potrebe, a i ideje o tome kako želi da izgleda njegova karijera. Što se tiče mene, jedan od razloga zašto volim glumu je taj što imam priliku da igram druge likove i da predstavljam nekoga ko nisam ja. Dakle, iako sam rekao da ima sličnosti između Uroša i mene, ja nisam Uroš. Postoje neke sličnosti, ali nisam taj lik. Isto kao što nisam ni general Parmenion u “Aleksandru Velikom”, nego sam dobio priliku da igram taj lik. I on je u potpunosti drugačiji, u drugoj eri se dešava radnja. Ali upravo u tome vidim ljepotu i izazov, da to uvijek bude drugačiji lik koliko je to moguće. Sad, naravno, situacija nekada takva da može se desiti da bude neki jako lijep projekat i bitan projekat u kojem glumac dobije poziv da igra nekog lika koji je, ako ne isti, ali bar sličan nekom liku kojeg je ranije igrao. I ako je to projekat koji je nekome pri srcu, onda razumijem da će prihvatiti ulogu, iako je to već i igrao. Nekad su već i same nijanse dovoljne. Znam da se često dešava da glumci nemaju prilike ni da se promene nešto posebno, jer se snimaju projekti paralelno, tako da i to ima jako puno uticaja. Ali jednako ima jako puno primjera naših glumaca koji rade vrlo raznovrsne uloge. Nije to samo kod nas da reditelji u kalupe glumce. To je prisutno i na svjetskom nivou. Reditelji i kasting direktori kad vide da je neko radio super ulogu kao taj i taj lik, često vole tog glumca da pozovu. Ima puno primjera velikih zvijezda koje su se dugi niz godina kroz projekte borile da izbiju iz toga. Neki su uspjeli, neki nisu, ali to nije zbog toga što ne žele, nego nije ukazana prilika.

Ne kajem se što sam se iz Londona preselio u Srbiju

I dok mnogi maštaju o svjetskoj karijeri i igranju u holivudskim filmovima, Vi ste iz Londona došli u Srbiju i riješili da karijeru gradite kao umjetnik na prostorima ex-YU. Jeste li se ikad pokajali zbog te odluke?

Ne, daleko od toga da bih se pokajao zbog te odluke. Ovdje sam upoznao divne i talentovane ljude. Dobio sam priliku da radim sa glumcima koje sam znao sa platna i sa TV-a i da se nađem onda u istom kadru sa njima. To mi je zaista velika čast. Volio bih da sada kad sam radio ovdje i kad sam vidio koliko talentovanih i profesionalnih ljudi ima na prostorima ex-YU, ne samo ispred kamere, nego i iza kamere, da više njih ima priliku da radi van granica Srbije ili van granica našeg regiona. Ima izuzetno talentovanih ljudi i volio bih da dobiju priliku da se pokažu na terenu ostatka svijeta i da svi uživaju u njihovim talentima.

Volim da igram pred publikom uživo

Glumac nije glumac ako ne zaigra na daskama koje život znače. Da li se i koliko i Vi pronalazite i igranju uživo pred publikom?

Igrao sam u pozorištu. Igrao sam u mjuziklu u Nemačkoj, tačnije u Kelnu. U pitanju je Mjuzikl “Bodyguard”. Tu sam igrao preko dvije godine. Volim da igram pred publikom uživo, mnogo je drugačiji osjećaj. Postoji ta razmjena energije. Osjeća se ta energija u prostoru. Mi smo u Njemačkoj igrali taj mjuzikl osam puta nedjeljno. Imali smo subotom i nedeljom po dvije predstave i matine. Ima taj momenat gdje to postane naporno jer, kao što sam rekao, osam puta nedeljno godinu dana nije lako igrati. Onda je došao novi ugovor takođe na godinu dana. Tako da sam dvije godine igrao istu predstavu i to nosi sa sobom svoje prednosti,ali i neke svoje velike izazove. Svakako bih volio da dobijem ponovnu priliku da igram u pozorištu, možda i u nekom mjuziklu. Ako se ukaže prilika za taj pravi projekat, za tu pravu predstavu za koju ja mogu da kažem da bih volio da budem dio toga i da se to uklopi sa mojim rasporedom.

Uroš je lik kojeg je prilično izazovno igrati, zato što uvijek hoda po nekoj toj tankoj liniji. U suštini, neke stvari koje radi i neke odluke koje donosi nisu baš najpopularnije. I istovremeno, publika dok ga gleda, treba da nastavi i dalje da navija za njega, a ne da počne da ga mrzi zbog tih odluka. Tako da, to je taj izazov

( Marija Vasić )