Emocije ne poznaju ni rod niti pol

Pjesnikinja Tatjana Ćalasan novom knjigom napravila je kako i sama kaže ozbiljan multimedijalni iskorak. Svaka pjesma iz njene nove zbirke poezije “Neću Romea, hoću tebe” imaće audio-vizulenu obradu. Vjeruje da se polako vraćamo temeljnom obliku izražavanja - poeziji, a to će potvrditi već večeras na promociji njene knjige “Neću Romea hoću tebe” koja će biti upriličena u Kamernoj sali Muzičkog centra Crne Gore od 19 časova.

Pored autorke, o njenoj poeziji pričaće i spisateljica Jasenka Lalović, ali i istraživač nasljeđa Dušan Medin.

O svojim novim pjesmama, poeziji, ali i ranijim radovima za “Vijesti” priča Tatjana Ćalasan.

Nakon velikog uspjeha koji ste postigli sa prvom knjigom “Gramofon na jednu noć”, promovisaćete novu “Neću Romea, hoću tebe”. Jeste li zbog toga mnogo više vodili računa o stihovima, ili ste se trudili da upravo kroz njih izađu sve emocije iz Vas, ne želeći da novom knjigom potvrdite uspjeh prethodne?

Hvala na komplimentu za “Gramofon”. Očekivala sam to pitanje, pa sam razmišljala kako je najiskrenije da odgovorim i onda sam zaključila da izgovorim najjasnije moguće: ili stvaraš ili ne stvaraš. Nemojmo na foru, ajmo na dobru caku. Ako nisi sputavan, a ja nisam, barem tako mislim, onda tu nema granica. Prethodna knjiga je sa dosta zanimljivom ličnom pričom, a donijela mi je mnogo novih ličnosti u život, kojima je “Gramofon” više od same riječi na dobrom papiru, te sam bila svjesna da će možda biti zahtjevnije da se dovinemo i Romea spakujemo drugačije, primamljivije, a odgovorno i savjesno prema tekstu, koji je, po riječima kritičara, mnogo zreliji. A i prirodno je. I ja sam skoro pa postala velika. Ne pjesnjikinja, nego osoba.

Sad šalu na stranu, Romeo ima dodatnu multimedijalnost, ozbiljan iskorak, jer je audio-vizuelna knjiga poezije. Ne smijem da tvrdim da je prva u Crnoj Gori, ali jeste ozbiljan multimedijalni iskorak. Na njoj je radilo gotovo trideset stvaralaca, predano, s neizmjernim entuzijazmom, punog srca, što me je u samom procesu našeg zajedničkog rada dovelo do ganuća. Imamo mi stvaralaca! E to je blagodet “Romea”, povezao nas je i mi smo se usudili: 82 pjesme, svaka audio-vizuelno obrađena, originalna muzika je napisana za sve njih, i na kraju: u njoj su napisali utiske prijatelji, mahom oni koje mi je “Gramofon” poslao u život. Ne mogu da zamislim veće sreće od ove ispisane. A tek kada sam ugledala dizajnersko rješenje Aleksandra Miličića, znala sam da ću se zaljubiti u Ne-Romea. Ko da mu odoli!

Svima je upravo Šekspirova priča o Romeu i Juliji sinonim za ljubav. Međutim, znamo da se ona tragično završila. Da li zbog toga ne želite Romea?

Ne bi valjalo da nekad nisam poželjela Romea. Kakav je to život, ako neko parče njega nisi posvetio iluziji. Od iluzije ni danas ne odustajem jer je tako pitka, prozračna i lepršava, i zna da obogati život tim lahorastim osjećam sopstvene nesavršenosti. To što poslije dođe je takođe dobro: iz razbijene iluzije često nastaje tuga, a gdje ima tuge i patnje, eto dobrog terena za poeziju. Uglavnom.

Ne želim Romea, jer je on princ. Zreloj ženi nije potreban princ, čak ni vitez, iako sam do skoro govorila da želim viteza, jer je hrabriji od princa. I dalje tako mislim, ali ni vitez nije dobro rješenje. Sa druge strane, nisam ni ja neka Julija, niti pretjerana gospa. Obična žena, najjednostavnije opisano.

Pored te poruke, jedna mi je mnogo važnije: Ajde da prestanemo da gajimo i tražimo instagramske ili Netfliks-potražnje partnera. Tako je zamorno i pričati o tome, pa ta filter-prenemaganja savršeno skrojenih glava i citata, tek teorije armagedona savjetnika o tome kako treba da se živi, ko je pravi za koga! Uh! Autentičnost odnosa je nešto drugo, za one savjesne i svjesne, ali postoji. Ko ima hrabrosti da nekome kaže: Neću Romea, hoću tebe, nema mu granica. Pratiti lične izbore, svoje emocije i potrebe, to je prava sloboda. Ne naravno na štetu bilo koga, ali jasnom komunikacijom možemo mnogo. A ona započinje upravo kao i moj naslov knjige.

Na kraju, ko želi priču sa nesrećnim krajem? Još da cio svijet o tome bruji. Pa nije baš zgodno.

Kroz “Gramofon” ste prenijeli “ženske emocije”. Šta donosi “Neću Romea, hoću tebe” i smeta li Vam klasifikacija na “muško” i “žensko”?

Emocije ne poznaju ni rod niti pol. Želim ih prikazati kao univerzalne, one to i jesu. Neminovno je da imaju obrise ženskog, ne znam kako bih i mogla da uđem u bilo čiji um, osim svoj. Koje to biće ne prolazi kroz svoje introspekcije, kamikaze od izbora, padova, podizanja, muka, tuga, očekivanja, zablude, strahove, traume i kajanja.

Vaš poezija se ne rimuje. Smatrate li da to utiče na interpretaciju iste i je li zbog toga lakše ispričati priču?

Rima mi nije nepoznata, volim da rimujem pjesme za djecu. Tu mi ne smeta taj jezički balans. Samo tu. Poezija ili zapisi u stihu su moj nesputavani izraz i samo ga takvog mogu zamisliti. Rijetki su pjesnici kojima je uspjelo da imaju dobre rime i lakoću.

Ne želim da uvrijedim rimopisce, ali mislim da je njima teže.

Uvjerila sam se međutim na ovom svom “Gramofon”-putu da ljudi više vole rimovanu poeziju, jer im je pitkija, misle da je u tome talenat poete ili poetese. Jeste, svakako, ali meni je odvažnost i umjeće baš da se iskorači iz forme, volim da iznenadim čitaoca, da ga trgnem, probudim, ako je kojim slučajem zaspao (uh, to bi mi baš teško palo!). Uostalom, bilo bi baš dosadno u ovim našim životima da svi pišemo rimovanu poeziju. U jednom momentu bi i u stvarnosti počeli pričati srimovano, a to je već druga tema. Ta raznolikost je pravi temelj dobre književne scene.

Moje pjesme vole da čitaju glumci. Veliko mi je iskustvo bilo što sam sa njima provela sve vrijeme čitanja pjesama u studiju. Branka Femić, Julija Milačić Petrović Njegoš, Jovana Brnović i Slavko Kalezić su dali glasi i dušu mojim pjesmama. Smijali smo se, ja i plakala, preživljavali stihove. Nije ponekad lako sa mojim riječima, lako je meni, da ih prevrćem, da se zanosim izrazima do skoro pa jezičke brzalice. Tek kada su se čitale, shvatila sam da su one baš onako: pune soka življenja. Mnogo sam im zahvalna što su pročitali bolje od moga zamišljenog.

Nekada je poezija bila temeljni oblik izražavanja, a u današnje vrijeme kad svi brzo živimo ima li i dalje relevantnost i uticaj u svijetu? Kako vidite ulogu poezije u današnjem društvu?

I prije tog nekada. Mislim da je ona započela da živi kada je čovjek naučio da govori. Usmena predanja jesu poezija, dobar dio nasljeđa i kulturno dobra je poezija ili poetski izraz. Posebno ona usmena. Vjerujem da su naši preci radije slušali poeziju na gumnu nego predanja. A možda sve izmišljam da bih čitaoce zavela da vole ono što ja baš volim.

Da li ona ima uticaj i relevantnost u svijetu, to ne znam. Ali ako ima, ne mislim da ima manji od bilo koje druge pisane riječi, mislim da drugu vrstu teksta. Ako samo na jedan atom ta poezija može da utiče, onda je značajna. Bilo čija, na bilo koga. Poezija je zgusnutija te je možda teže izaći sa njome na teren razumjevanja.

Vjerujem da joj se polako vraćamo. Vidim pomake, posebno od početka korone. Moderne tehnologije su nam pomogle, stisle su nas uz zid i rekle: Ajd sad budi fin, prihvati me i ajmo zajedno da stvaramo. Ja to tako vidim. Stvaralac treba da prihvati nju, tu modernost koja sa sobom nosi onu štulićevsku prokletu mogućnost izbora. Može se napraviti dobar pakt i onda na primjer nastane audio-vizuelna knjiga. Sjutra će moji prijatelji širom svijeta moći da uživaju u njoj, upravo zahvaljujući audio-video zapisu. Sa druge strane, ne odustajem od ljepote štampane knjige, to je očito, pa smo Romea tako lijepo uredili. Volim da moji čitaocu imaju tu udobnost i što bolji ugođaj. Namamila sam ih, priznajem.

Uloga poezije može biti jednaka kao bilo koji društveno-odgovorni posao. Sve što kažem ide u eter, s tim što su ti uticaji svakako manje opasni i bolni kao iz nekih drugih oblasti. Umjetnost podučava, liječi, melemna je, moćna, a nadam se i iskrena. Pa kud bolji uticaj.

Dok stvarate, na papir prenosite emociju koju u tom trenutku osjećate, no da li čitaoci uvijek osjete istu ili im kroz Vaše stihove dozvoljavate da kod sebe probude i neke druge osjećaje?

Dok pišem ne znam ni šta osjećam, samo pišem i razgovaram sa sobom i nižem riječi, potpuno slobodna. Mislim da to čitalac osjeti, ali ne razmišljam puno o tome da li se poklapa s emocijom koja je verbalno oslikana u mojoj pjesmi, ne razmišljam uopšte da li će i kako će uticati. Pisanje je posebna pjesma o prisutnosti u svome biću da često zaboravim u tih nekoliko minuta, koliko to traje, na svijet oko sebe. Ne razmišljam o tome kako će djelovati. To je dobro i držim se baš takvog kursa, ali volim kada mi kažu ili napišu da ih je pjesma “pomjerila”.

Volim na promocijama da posmatram, da flertujem sa publikom. Ako ja njima pružim sebe baš kao na dlanu, pa gotovo je nemoguće da to ne osjete, dakle da ne aktiviram neku emociju kod njih. To se zove uzajamnost jer i oni meni otkriju dio sebe. I tako rastemo i postajemo bolji, sigurna sam.

Na promociji će večeras o Vašoj poeziji govoriti i Jasenka Lalović i Dušan Medin. Koliko podrška kolega znači?

Volim onu poznati našu rečenicu, kojom definišu kompletan značaj nekoga u tvome životu: To ti je kuća!

Šta je stvaralaštvo bez podrške? Meni bi bilo pretužno da tako sama kaskam po scenama i pričam o svome radu. Kada podijeliš sa kolegama, ali prije svega sa sjajnim osobama, iskrenim i dobronamjernim ljudima, onda ima novu dimenziju i ima smisla. Jasenka, divna Jasenka, upravo j ta kuća! Podrška na prvu, prepoznavanje na pravu i dobronamjerna koleginica. Dušan je, ne znam zna li to Crna Gora, dijamant, te se nadam da ćemo ga znati sačuvati i poštovati sve šta radi u mnogo oblasti. E, zamislite sada kolika je moja radost kada su ovo dvoje bića pristali da zajedno damo publici lijepu priču (nadam se). Nema veze što sam Romeu rekla da ga neću. Šekspir me ne može čuti.

( Marija Vasić )