I bi dan četvrti, i više ne bi štrajka

Petak, 16. februar - Sedmo je jutro otkako je Milojko Spajić u Muzičkom centru priredio kongres divljenja predsjedniku Vlade, a iz sjedišta Evropske unije i dalje se emituju ode radosti.

Najmanje jedna dnevno, ako je suditi po saopštenjima iz premijerovog kabineta.

I, što je sad tu čudno?

Ništa, osim mog subjektivnog osjećaja da Crna Gora iz tih saopštenja nije ova u kojoj živim...

- Sjajno je vidjeti... i čestitam veliki napredak na polju evropskih integracija za samo sto dana rada Vlade - poručila je predsjednica EK Ursula fon der Lajen.

Kako je napravljen taj "veliki napredak"?

- Imenovanjima u pravosuđu i brojnim drugim reformama - tako je objasnila.

I pokazala da do ustavne podjele vlasti na tri grane drži taman koliko i onaj kome čestita.

Zato što zasluge za imenovanja tužilaca i sudija pripadaju Skupštini a ne Vladi, koja je po tom pitanju zaslužna taman koliko i ja.

A koje su to "brojne druge reforme"?

Evo ne znam, do stotog dana uspjela sam da registrujem samo jedan hešteg, jedan hedžing i jedan zajam od 159 miliona.

Za trećinu veći od pozajmica prethodne Vlade tokom - pet stotina dana...

O tome kakvu je čestitku poslao predsjednik Evropskog savjeta Šarl Mišel ne bih dužila. Baš je nekako potcjenjivačka, ali nije to neka novost u odnosu evropskih činovnika prema balkanskim državama...

Kao veliki uspjeh na polju evrointegracija on je naveo - način na koji je urađen popis.

Kao da na isti ili još efikasniji način nijesu urađeni svi prethodni popisi.

I kao da taj statistički posao nije i u Crnoj Gori uobičajena pojava.

I to ne samo prije nastanka ove Vlade, nego i ovakve Evropske unije.

Čestitku evropskog komesara za susjedsku politiku mogu samo da prepišem: Oliver Varhelji pohvalio je "implementaciju strategije pametne specijalizacije i političku posvećenost u oblasti nauke i inovacija".

* * *

Subota, 17. februar - A što sam ove sedmice navalila na čestitke?

Pa, zbog toga što jedna važna nije ni napisana.

Ili možda jeste, ali nije uručena.

Ili, što je najgore, jeste i napisana i uručena samo što je to sakriveno od javnosti.

Kako god, tek čestitke države Crne Gore susjednoj državi u medijima - nema.

Probala sam po imenima pošiljalaca i primaoca, pa po funkcijama, ali povodom Dana državnosti Srbije od predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića ni t(r)aga ni glasa...

Da se u pisanoj formi oglašava treći - predsjednik Skupštine - nije ni bilo potrebe. On će to usmeno, ionako t(r)agovi Andrije Mandića vode u Beograd i manje važnim povodima...

Nema druge, moraću i ja tamo, ali na portale. Prvi, peti, petnaesti, na svakom po metar i po čestitki, sa desetak najvažnijih integralno.

Džozef Bajden toliko opširan kao da je, daleko se kazalo, uoči Sretenja Srbija postala 50. sjedinjena američka država.

I toliko zadivljen Vučićevom vanjskom politikom da je čestitka skoro ista kao ona koju je povodom Trinaestog jula uputio Milu Đukanoviću.

Ili bez skoro, u dijelu koji se tiče miroljubive koegzistencije i borbe za mir u svijetu.

A onda je, ako ćemo pošteno - ne toliko prema Đukanoviću koliko prema Zelenskom - baš pretjerao:

- Sjedinjene Države cijene podršku koju je Srbija pružila Ukrajini u odbrani njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta kada se suočila sa brutalnom invazijom Rusije?!

Neočekivanog pretjerivanja bilo je i u Erdoganovoj čestitki, kao i očekivanog u Makronovoj.

Notirane su i sve ostale, od Kanade do Egipta i od Irske do Singapura. Podrazumijeva se, i od svih država na prostoru bivše SFRJ.

Osim sa Kosova, što je logično.

I iz Crne Gore bez ikakve logike, ali samo na prvi pogled.

Na drugi, i to u kalendar, sve je jasno.

Danas je Dan državnosti Kosova.

Ni toj susjednoj državi čestitka države Crne Gore nije napisana.

Ili možda jeste, ali nije uručena.

Ili, što je najgore, jeste i napisana i uručena samo što je to sakriveno od javnosti.

Zbog pretpristupnih pregovora o stupanju NSD-a i DNP-a u Vladu. I očuvanja tekovina, tj. podrške tih partija i premijeru i Predsjedniku države.

Jer, što god da se slučilo s čestitkom Srbiji, mala je to žaba za Aleksandra Vučića.

Važno je da se ne čestita Kosovu, jer bi u tom slučaju žaba bila ogromna. Za njega, za njegove u Crnoj Gori - još veća...

A s njima se nije šaliti, od rekonstrukcije Vlade do njenog rušenja samo je jedan korak...

* * *

Nedjelja, 18. februar - Nešto manju od žabe, ali svakako veliku knedlu sjutra će morati da progutaju penzionisani učitelji, nastavnici, profesori, ljekari, inžinjeri, novinari, pravnici, ekonomisti i svi ostali koji su 35 ili 40 godina Fondu PIO davali novac na čuvanje.

Zato što na snagu stupa prvi dio heštega #450/700/1000.

Biće to dan radosti za 74.000 penzionera, a naročito onih 40.905 čija je penzija 50 posto veća.

Za gorepomenutih 37.155 dan žalosti, jer njima sljeduje povećanje od - 2,08 procenata.

* * *

Ponedjeljak, 19. februar - Počeo je štrajk učitelja, nastavnika i profesora. Ne svih, nažalost, iako bi upravo oni trebalo najbolje da znaju kako je esnafska solidarnost najveća prepreka prevarama Vlade.

A ova ne da vara, nego... bolje da ne kažem.

* * *

Utorak, 20. februar - Ja bih voljela da se Sindikat prosvjete borio proteklih devet godina - izjavila je drugog dana štrajka ministarka prosvjete.

Kamo sreće da nije, možda bi uspjela da sačuva podršku bar onih koji ne podržavaju štrajk.

Zato što se sa ljudima koji život posvete tuđoj djeci tako ne razgovara.

Naročito ne nakon tri decenije planiranog, organizovanog i sistem(at)skog urušavanja njihovog ugleda, dostojanstva i životnog standarda.

I zbog toga bih i ja nešto voljela: da tokom pregovora sa sindikalcima i ona dobije isto pitanje.

Stvarno, za šta se to i gdje Anđela Jakšić-Stojanović borila proteklih devet godina?

I ne samo devet, nego i onih četrnaest koje su im prethodile, od dana njenog punoljetstva.

Evo dan i po izgubih pretražujući, nigdje t(r)aga od njene pobune protiv bilo čega što je bivši režim uradio bilo kome a ne samo prosvjetnim radnicima.

Koji se jesu borili, možda ne ovako masovno, ali grupne pobune jeste bilo.

Pojedinačnoj sam i lično svjedočila tokom petnaest pobunjeničkih godina Liberalnog saveza...

Dolazili su na proteste učitelji, nastavnici, srednjoškolski profesori... I zbog toga bili izloženi maltretiranju u svojim školama, a neki bogme iz njih i istjerivani, bez opomene...

Privatni univerzitet na kojem je ministarka radila, čast izuzecima među kojima nju ne nađoh, pobunama protiv bivšeg režima proslavio se taman koliko i onaj državni.

A UCG se - takođe čast izuzecima - pravio mrtav punih 29 godina, sve dok nije vaskrsnuo na litijama...

* * *

Srijeda, 21. februar - Bliži se kraj dnevnika, ističe mi vrijeme za pretraživanje, ali da ipak još jednom provjerim bar najčitanije portale.

Za svaki slučaj, nije red da mi promakne ne samo borba nego čak ni neka ministarkina borbica u proteklih devet godina.

Kucam ime i oba prezimena, vijesti.me, tag i - ništa; pobjeda.me - ništa; dan.co.me - ništa.

Nigdje traga od vannastavne ali društveno korisne aktivnosti zvane javna pobuna.

Trag na koji me odvela politička aktivnost ne miriše mi na dobro.

U biografiji Anđele Jakšić-Stojanović, na sajtu privatnog univerziteta, piše da je bila članica više nacionalnih savjeta i radnih grupa, između ostalog i:

Centra mladih naučnika i umjetnika CANU i Odbora za ekonomske nauke, demografiju i antropologiju u okviru Akademije;

Radne grupe 25 - Nauka i istraživanje, za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji;

Nacionalnog savjeta za naučno-istraživačku djelatnost;

Nacionalnog savjeta za obrazovanje;

Tima za izradu Strategije naučno-istraživačke djelatnosti;

Radne grupe za pripremu Strategije visokog obrazovanja;

Radne grupe za pripremu Zakona o visokom obrazovanju;

Radne grupe Strategije razvoja stručnog stručnog obrazovanja...

I sve to na državnom nivou.

I sve to u vrijeme kad je državu vodio DPS.

I, kad već rekoh da nije na dobro, na šta mi to sad miriše?

Na bliskost sa bivšim režimom.

Koja zakonom nije bila zabranjena. Ali onima koji jesu bili bliski sad jeste zabranjeno da preispituju bilo čiju borbu protiv tog režima.

* * *

Četvrtak, 22. februar - I bi veče...

I premijer sinoć reče da je 18 miliona eura, koliko je Sindikat prosvjete tražio, veliki novac.

- Ako bilo kome podignemo zarade, kompletan sistem će zahtijevati povećanja. Država bi onda za sve to morala da izdvoji najmanje 150 miliona eura - tako kažu da je rekao.

Je li Milojka Spajića iko od sindikalaca opomenuo kako je on u čin premijera unaprijeđen upravo zbog obećanja da će tom "kompletnom sistemu" plate biti povećane, i to najniže na 700 a prosječne na 1.000 - ne reče niko ništa...

I prosvjetari pristadoše da do ljeta čekaju 10 posto bruto, a do naredne školske godine 17 kumulativno.

I bi jutro, dan četvrti...

I štrajka više ne bi...

( Ratka Jovanović-Vukotić )