U Lajbahovoj bašti

Avion se približava ljubljanskom aerodromu kod Brnika. Vedro je i dolje se može razabrati Slovenija iz opštenarodnog klišea: sniježni vrhovi planina, četinari, uredne livade, seoske kuće kao sa razglednice. Slučaj je htio da u Ljubljanu poletimo iz Skoplja jer je niskobudžetna avionska kompanija ponudila cijene za letove do glavnog grada Slovenije, koje su bile ispod cijena autobuskog prevoza. Dok avion rola po pisti pomislim da smo vazdušnim lukom obuhvatili nekadašnju jugoslovensku dijagonalu - od Vardara pa do Triglava.

Zapravo smo prvi put u Sloveniji. Bivši tranziti za Trst se ne računaju. Od aerodroma do grada autobus svraća u svako selo, pa se tih 26 kilometara rastegnu na sat vremena. To je dovoljno da se počnemo diviti smislu za red i čistoći seoskih gazdinstava i infrastrukturno urbanizovanih sela - sve to podsjeća na južnu, slovensku verziju Bavarske.

Autobuska stanica je zapravo plato ispred impozantne zgrade željezničke stanice. Za petnaestak minuta hoda Resljevom cestom - nazvana je po jednom od pronalazača brodskog propelera - stižemo do mosta sa četiri zmaja. „Zmajski most“ iz 1901. je nastao kao čedo tada svježeg arhitektonskog stila art nuvo - koji se u Austrougarskom carstvu nazivao secesija.

Godine ispisane na boku mosta - 1848. i 1888. - odnose se na austrougarskog monarha Franca Jozefa. Njegovi podanici u Lajbahu, kako se tada zvala Ljubljana, odlučili su da mu poklone most za četrdesetu godišnjicu vladavine, upravo 1888. Od odluke do njenog sprovođenja prošlo je više od decenije. Most se poslije propasti monarhije nije više zvao po dugovječnom vladaru iz kuće Habzburga, već po dekorativnim elementima na četiri ugla - po zmajevima iz ljubljanskog grba.

Moja lična veza sa mostom jeste glas iz radio-prijemnika, negdje u bosanskoj unutrašnjosti sedamdesetih godina. Sva djeca su znala kada, recimo, fudbaleri Partizana gostuju u Ljubljani, da će fudbalere Olimpije radio-reporter prije ili kasnije nazvati „zmajčeki“. Otud valjda i zelena boja dresova. Suočen sa kamenim mitskim bićem kao da srećem starog poznanika.

U zmajskom srcu grada

Stanujemo u blizini tog mosta, na obali Ljubljanice. Ulica se od 1952. zove Petkovškovo nabrežje po slikaru Jožefu Petkovšeku. Prije toga se zvala Nasip Svetog Petra. Ljubljanica je i sada, u februaru, zelenkasta i spora. Duž obala se smjestilo starogradsko jezgro, a gore, na brijegu, stoluje utvrđeni Ljubljanski grad. Sve to zajedno u prvom sporom švenku očima ostavlja ugodan, harmoničan trag.

Klimatske promjene su milostive prema februarskim putnicima. Vedro je, trinaestak stepeni. Bašte kafića i restorana na obali su sve punije. Ljudi sjede u zimskim kaputima i uživaju u poklonu inače ćudljivog vremena. Prešli smo Zmajski most i prošli kroz pijacu, na kojoj ćemo se češće zadržavati narednih dana. Na Ćiril-Metodovom trgu zamiriše hrana. Čuvena Klobasarna izbacila je nekoliko stolova napolje. Za jednom od njih već uživamo u kranjskoj kobasici i domaćem vinu. Kranjska je na neki način jednako ukus djetinjstva, kao što je jedna od njegovih zvučnih zavjesa „Dan ljubezni“. Slovenački sastav Pepel in kri predstavljao nas je 1975. na Pesmi evrovizije u Stokholmu.

Dugo smo mislili i da je dječija pjesmica „Solčence zahaja“ - slovenačka narodna pjesma. A nije. Nju je za potrebe muzičke nastave u Srbiji stvorio srpski muzikolog Miodrag Vasiljević. Čak i ne postoji riječ „solčence“ u slovenačkom. Krhko je znanje. Naročito ono etnomuzikološko.

Ova razmišljanja uz kranjsku kobasicu i „rdeče“ vino idu glatko i neusiljeno. U Ljubljani smo usred zime i ćaskamo za stolom na kaldrmisanoj ulici. Znam da je „rdeče“ slovenačka riječ za crveno jer sam je čuo u jednom od ludih slovenačkih autorskih filmova osamdesetih u kojem protagonista doziva svoju crvenokosu ljubav. Tako iz zaboravljenih decenija u godinu 2024. izranjaju pojmovi, refreni, riječi, za koje nisam ni znao da ih znam.

Te večeri smo obišli veliki krug, otkrivali šarm ljubljanskog predvečerja, kada se dozivaju zvona sa crkava, ulična svjetla se pale da bi se zagledala u svoj odraz na sve tamnijem staklu rijeke.

Slovenci i Jugosloveni

Imali smo sreću da se na nekoliko stotina metara od ulaza u naš apartman smjestio EK bistro. Dolazimo po preporuci poznavalaca. Na obali konobar već sređuje stolove i stolice u bašti. Polako se navikavamo na činjenicu da je u Ljubljani niska temperatura relativan pojam i da ljudi rado sjede po baštama kada južnija slovenska braća na to ne bi ni pomislila. Ulazimo u lokal dizajniran u postindustrijskom stilu i naručujemo „sendvič s trgano govedino“. Zvuči obećavajuće, a još je boljeg ukusa. Ovako okrijepljeni prelazimo Ljubljanicu preko Žitnog mosta, obalom šetamo sve do pijačnog trga iza Plečnikovih arkada, te na Krekovom trgu kupujemo kartu za uspinjaču. Vrsta šinskog lifta povezuje utvrđeni dvorac Ljubljanski grad sa podnožjem. Od 2006. ovim staklenim kabinama popelo se nekoliko miliona ljudi. Uspijevamo da ugrabimo mjesta koja prilikom uspona garantuju lijep pogled na Ljubljanu, dok na leđima osjećamo zavidljive poglede kineskih turista, koji su u ovakvim prilikama obično brži i bezobzirniji.

I zaista, pogled je nestvarno lijep. Ljubljanica sa mostovima, ulice koje vode ka njoj, more krovova. Ljubljanski grad na suncu izgleda kao mnoge druge utvrđene rezidencije vlastele. Ali je besprekorno dotjeran. Dva gurmanska restorana i jedan kafe, vinoteka, izložbeni i koncertni prostori i muzej. Tvrđava je prvi put spomenuta u 12. vijeku, današnje obrise poprima tri vijeka kasnije, a građevine unutar zidina su iz 16. i 17. vijeka. Poslije kranjskih gospodara slijede franačka, češka pa vjekovna habzburška vlast.

Najprije obilazimo izložbu „Siluete“ čiji je autor poznati vizuelni umjetnik Brane Širca. Izložbeni prostor u petougaonoj kuli zaista je jedinstven - on avangardnoj intenciji slika daje okvir od kamena i drveta. Umjetnost od tog sudara profitira.

Potom prelazimo dvorište i zastajemo kraj ulaza pored kojeg piše „Kaznilnica“. Ovaj dio Ljubljanskog grada od 19. vijeka je služio kao zatvor. Ulazimo u bivše ćelije. Iz zvučnika dopiru krici i leleci, pokušavajući da dočaraju surovost tog mjesta. Na jednoj tabli je ispisano na stotine imena zatvorenika. Među imenima poznatih italijanskih i mađarskih revolucionara, nailazim na ime koje mi je poznato još iz školske lektire. Ovdje je gostoprimstvo Habzburga uživao i pisac Ivan Cankar. Avgusta 1914. neki ga je kafanski doušnik prijavio za srbofilne izjave.

Nekoliko nedjelja ovdašnjeg Cankarevog tamnovanja nisu pomogli monarhiji da preživi, ali su njemu zagorčale život. Nije to bilo prvo tamnovanje Ivana Cankara. Godine 1913. za vrijeme balkanskih ratova on se u predavanju Slovenci i Jugosloveni jednoznačno založio za jugoslovensko zajedništvo. Osuđen je na sedam dana zatvora i kaznu je odslužio septembra 1913.

Sjećam se Cankareve priče „Sluga Jernej i njegovo pravo“, koju sam pročitao prije više od pola vijeka. Potražim odlomak na internetu. Cankar se kroz Jernejeva usta obraća Bogu: „Pravdu si dao ljudima, i sakrili su je; nema je; nema je ni kod pandura, ni kod sudija, ni kod cara…“ Carevine i kraljevine, države i imperije nastaju i nestaju, ali neke stvari ostaju iste.

Pivnica Lajbah

Vraćamo se strmim liftom prema centru Ljubljane. Odlučili smo da potražimo neku baštu i probamo slovenačko pivo. Učinilo nam se da je pivnica Lajbah pravi izbor. Nude zanatska i standardna piva, a može nešto i da se pregrize. Hodamo obalom Ljubljanice prema jugu, pored fensi kafića i restorana, prolazimo već četvrti most od Tromostovaja, i najzad smo tu. Dvorište zgrade sa lijeve strane puno je stolova, za njima jedva da ima mjesta. Ljudi su u opuštenom razgovoru. Sve generacije. Na zvučnicima dominira rok. Česti izleti u jugoslovenske osamdesete. Uspjeli smo da pronađemo sto napolju i da lica okrenutog zapadu, prema kojem se sunce već dobrano nakosilo, probamo slovenačko zanatsko pivo i argentinski sendvič. Opet se uvjeravamo da su ovdašnji napici i hrana u samom evropskom vrhu.

Ovakve trenutke treba pamtiti - dragocjeni su. Konobar je ljubazan, ljudi živahno razgovaraju, ali niko ne štrči preglasnim smijehom ili telefoniranjem. Svi piju pivo, a nema galamdžija. Ime pivnice me je podsjetilo na Noje sloveniše kunst i bend Lajbah. Nisam bio fan njihovih igrarija sa nacističkom ikonografijom. Ali su i na zapadu uspjeli da postanu sinonim za čistu provokaciju. Ovaj pab, osim imena, nema neke rođačke veze sa tim lajbahovcima iz osamdesetih. Uz pivo uzalud čekamo neku stvar od Buldožera ili Zorana Predina. Moraćemo da se zadovoljimo Bajagom i Parnim valjkom.

Štruklji ili štrukle?

Sljedećeg jutra odlazimo do Plečnikovih arkada, jer nam je na umu sasvim slovenački doručak. U restoranu Moji štruklji Slovenije služe - tako kažu na forumima u internetu - najbolju sortu slovenačke štrudle. Štruklji Slovenci posmatraju kao sopstveni nacionalni specijalitet, iako njihove komšije Hrvati isto tvrde za zagorske štrukli. Dok hrvatska varijanta dozvoljava i kuvanje i pečenje - štruklji koje nam iznose ljubazne slovenačke konobarice provjereno su skuvane.

Nismo znali da su komadi veliki pa smo naručili dvije slane i dvije slatke vrste. Poslije smo se pokajali, ali smo se skoro sat vremena junački borili. Ljudi koji su navikli na peciva iz rerne neće biti oduševljeni. Svi ostali koji nisu radikalni fanovi sarajevskog ili niškog bureka, pustiće da ih topla, ljepljiva masa zavede izvrsnim ukusom.

Pada mi na pamet da ću jednom morati i u Zagorje, da vidim s koje strane granice su bliži savršenoj, platonskoj ideji štruklji. Kako god, ušli smo u treći dan našeg boravka u Ljubljani - pola vremena smo već potrošili, a još nismo obišli park Tivoli, posjetili kafiće specijalizovane za degustiranje originalne južnoameričke kafe. Namjeravali smo i da uđemo u nekoliko crkava, muzeja, kulturnih centara. Ali to je iz priče koja slijedi.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )