Šahovići

Zločin besprimjerni. Jedan od onih događaja pred kojima su riječi nedostatne. Ali je sjećanje nužno, a njega nema ako nije organizovano kroz jezik. Tako i nastupa zaborav - ako svoje riječi osudite na prazninu.

Monstruozni pokolj muslimanskog stanovništva u Šahovićima 1924. sličan je pogromima o kojima smo čitali, a koji su se dešavali u srednjem vijeku, ili nešto kasnije po Istočnoj Evropi, odnosno Rusiji. Krvoločni pohod na mirno stanovništvo zapjenušanih “osvetnika” ostaće na ovim prostorima kao jezivi refren... I mnogo nakon Šahovića. Do juče, što bi se reklo... A ni sjutra nije sasvim isključeno.

Feljton uvaženog akademika Šerba Rastodera podsjetio je na ovaj genocidni pohod u povodu stote godišnjice ali i pojasnio, ako je nekome bilo nejasno, zašto ovaj zločin zaslužuje temeljno sjećanje, izučavanje i jasno određenje prema svemu što se dogodilo. Istoričar naglašava - za razliku od mnogih jezivih zločina ovoga tipa koji su se uglavnom dešavali u ratnom haosu, genocid u Šahovićima je bio - “mirnodopski projekat”. A što samo povećava, ako je moguće, gabarite zločina. Bio je to pokolj uz blagoslov vlasti. Rezultat je bio - etničko čišćenje. Genocid nad nedužnima.

Rastoder postavlja prava pitanja o razlozima ćutanja i na strani žrtve i na strani dželata. Neka od svjedočenja preživjelih dostojna su najjezivijih stranica latinoameričke književnosti.

Decenijama je ovaj zločin bio prisutan samo kao eho, daleki odjek nečega o čemu se, navodno, nema sasvim jasna slika.

Zapravo to je bio temelj opasnog zaborava.

Ako su vlasti do 1941. ćutale o ovom zločinu iz razloga što su i njima bile krvave ruke, zašto su ćutali komunisti, nakon 1945? Da nije bilo tog komunističkog prećutkivanja, odnosno da je društvo suočeno sa istinom, vjerovatno devedesetih Bosna ne bi bila onako razorena i okrvavljena.

Zato je današnjoj Crnoj Gori neophodan Dan sjećanja, spomen obilježje i jasno određenje nas današnjih, kroz skupštinsku rezoluciju, recimo. Kao i u slučaju deportacija, ali i još nekih događaja koji su prećut(kiv)ani, osuđeni na egzistenciju u eho-istoriji, o kojima se iz ovog ili onog razloga ne govori. Uključujući i Barski pokolj na kraju Drugog svjetskog rata.

U ovakvim prilikama, ljekovita je moć istine. Od toga koliko smo u stanju da iskažemo istinu zavisi budućnost ovog društva. Ako je u temelju jedne zajednice laž, nema te istorijske logike i/ili božje promisli koje je mogu učiniti “održivom” na duge staze, što bi rekli političari. A kamoli vječnom. Crna Gora koja u sjećanju ima genocid iz Šahovića, ne može biti ista ona koja je dozvolila da se što takvo desi.

Ipak, nakon čitanja feljtona akademika Rastodera, poseban utisak ostavlja veličanstvena lekcija generala Danila Jaukovića. Lekcija o intelektualnom poštenju i odgovornosti, o sjećanju i još o mnogo čemu.

Ovaj netipični ratnik uradio je za spašavanje obraza crnogorskog više nego sve institucije kojima je to pripadalo...

On je 1973, 49 godina nakon samog pokolja, okupio desetak još živih učesnika i napravio detaljan razgovor sa njima, naravno koliko je to moguće nakon gotovo pet decenija. Dokument o tom razgovoru precizno objašnjava što se i kako desilo. Nakon ovakvog svjedočenja, naprosto nisu više moguće - bilo kakve nedoumice.

Ovaj razgovor je izuzetan i po svojoj literarnoj vrijednosti. Gotovo svaki od učesnika izgovara rečenicu - “Muslimani su pravi nastradali”. Vjerovatno je makar nekima to bilo jasno i tada, ali je predanost onim Krležinim “historijskim utvarama” (vjera, nacija) od njih napravilo zločince. Koji, makar nakon pola stoljeća, pravo govore o onome što su uradili.

Dok su istoričari zazirali od ove teme, pisci je tek sporadično dodirivali, jedan partizanski general je uradio - pravu stvar.

Noviji zločini (sa potpisom vlasti) ostaće bez ovakvog epiloga. Jer, nema više - partizanskih generala...

( Balša Brković )