INTERVJU Janketić: Pozorište je najbolja opozicija čak i najboljoj vlasti

Crna Gora je njegova matica, Srbija domovina, a iako se raspala, Jugoslavija za njega živi kao duhovni i kulturni prostor. Glumac Marko Janketić s ponosom kaže da je građanski orijentisan, ali i da dobro zna ko je i šta, koje mu je porijeklo, nacionalnost, vjera, što su intimna pitanja, dok je suština svega - dobar čovjek, ljubav i razumijevanje.

U proteklom periodu je boravio u Crnoj Gori povodom snimanja filma “Pontonovo srce” koji, u produkciji Radio-televizije Crne Gore, po scenariju Antonija Gabelića režira Senad Šahmanović, a čiji je producent Miro Radošević. U romantičnoj komediji, pored Janketića glume i Rade Šerbedžija, Momčilo Otašević, Marija Maša Labudović, Mišo Obradović, Dubravka Drakić, Dejan Đonović i drugi... Janketić je Vijestima kazao da je to jedan od onih procesa u kojima istinski uživa i za koji vjeruje da može biti velika stvar, upravo zbog nepretencioznog karaktera.

Pored brojnih pozorišnih uloga kojima pokazuje svoje glumačko umijeće, publika ga zna i po značajnim filmskim i televizijskim ostvarenjima. Među novijima je i film “Nedelja” o Džeju Ramadanovskom, a za koji je scenario pisao crnogorski autor Stefan Bošković. Kao Džejev brat od tetke Iso Lero Džamba, Janketić je filmu pružio poseban pečat. U razgovoru za Vijesti više govori i o djelu koje puni bioskopske sale, ali i o položaju Roma u društvu.

Janketić je prepoznat kao neko ko otvoreno iznosi stav, javno kritikuje i poziva na promjenu, zbog čega je dobijao različite prijetnje, kako anonimne, tako i (in)direktne sa, takozvanih, visokih adresa. Uprkos svemu, ističe da je odbojan na mržnju, zahvaljujući ljubavi koju svima i šalje.

O svemu tome, ali i o svojoj vezanosti za crnogorski, te jugoslovenski prostor, o pozorištu kao esenciji glume, Marko Janketić govori za Vijesti.

Već neko vrijeme boravite u Crnoj Gori, a povod je, između ostalog, i snimanje filma “Pontonovo srce” u produkciji RTCG. Kakva je priča u pitanju i kakav je proces za Vama?

Jedna riječ - uživanje! Prvenstveno, jer sam došao u moju Crnu Goru. Ovo mi je drugi projekat ovdje, prije sam radio Dojč kafe sa Stefanom Boškovićem sa kojim sam radio i na filmu “Nedelja”. Ponosan sam i uzbuđen istovremeno kad je ovaj film u pitanju, ponajviše jer sam otišao, ili došao, među svoje, zato što se viđam i družim sa sjajnim ljudima, što radim sa Radom Šerbedžijom, Mašom Labudović koja je divna mlada glumica, Senadom Šahmanovićem koji je zaista ambiciozan i vrlo je studiozno ušao u projekat, što radim sa scenaristom Antonijem Gabelićem iz Hrvatske. U pitanju je jedna zanimljiva, ljubavna priča, šarmantna, nježna, atraktivna, a nepretenciozna. Zbog svega toga, mislim da ovo može da bude nešto jako dobro, značajno i jedna velika stvar.

Film “Nedelja” se i dalje prikazuje u bioskopima i bilježi veliku gledanost. Na crnogorskoj premijeri ste se poklonili publici nakon projekcije u Cineplexu u Podgorici. Džejev bliski rođak, Iso Lero Džamba kojeg igrate u filmu, prilično je specifična figura. Kako ste ga doživjeli i kako biste ga približili (budućim) gledaocima?

Džamba je bio čovjek koji je u najboljem smislu bio “Kralj Dorćola”, “Kralj Roma” u pravom smislu, u stvarnom životu. Bio je dio tog dorćolskog miljea, onog starog dijela beogradskog grada koji se oslanja na ušće Save u Dunav, koji se oslanja dalje na Knez Mihailovu, na dio grada na Dorćolu koji se zove Šipka, na gornji Dorćol, na Dunavsku, na sve ono što je stari grad... Taj dio grada ima jedan specifičan šarm. Inače, Dorćol na turskom jeziku znači raskrsnica ili raskršće. Dorćol je mjesto u Beogradu gdje je bilo dosta jevrejskih porodica 1942. godine, a ima ih i sada, bilo je dosta Roma, ali i Srba, Beograđana. To je u pravom smislu dio starog grada koji ima svoju dušu. Tu su se miješali i družili ljudi iz različitih kultura, različitih miljea, a Džamba je bio jedan dio tog miljea. On je imao teško djetinjstvo, kao i većina tih Roma koji ni dan-danas zapravo nisu dovoljno integrisani u društvo, ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji. Oni su uvijek morali da traže svoj put, način da opstanu, način da se dokažu, imali su surovo odrastanje, uglavnom po domovima, kao i Džej, pa je tako i Džamba odrastao u domu. Ipak, on je bio jedan gord i ponosan Rom koji nije dao na sebe, pa je tako već u petnaestoj godini napravio strašno djelo, usmrtio je jednog momka koji ga je istukao... Tako je zavrijedio poštovanje u krugovima momaka sa ulice, uličara, kriminalaca, gdje su važila neka grublja i opasnija pravila, gdje se, prosto, opstajalo. Bio je privržen svojim prijateljima, a onoga koga je volio, bio je spreman da dâ život za njega, a koga nije volio bio je surov i, u najmanju ruku, nije bio prijatan. Mi smo napravili jednu romantičnu priču, prije svega o Dorćolu, o Beogradu, o tom vremenu, a prvenstveno o Džeju koji je glavni lik, a kojeg je fantastično odigrao Husa Alijević. Na kraju krajeva, “Nedelja” je film o ulici, životu, svim tim momcima, pa i o Iso Leri Džambu. Džej je bio ponosan na njega, a Džamba je kao kralj Dorćola, ili kralj Roma, bio neko ko se uvijek ponašao vrlo zaštitnički prema svima, pogotovo prema nekim Romima koji su doživljavali poniženja i druge neprijatnosti samo zato što su Romi. Bio je osjetljiv na to kada je neko dirao Džeja ili bilo koga od njih i uspijevao je da ih odbrani. Kad se Džamba pojavio, više nikome nije bilo lako da ih maltretira, jer su znali da će on da reaguje, a nije bio čovjek za potcjenjivanje, zapravo je bio opasan i nije se povlačio, čak ni pred jačim od sebe. Zato je i završio kako je završio.

Iako Vas šira javnost ponajviše zna sa filma i TV serija, aktivni ste u pozorištu. Koliko je važno za glumca da ima osjećaj za teatar i da na taj način njeguje kontakt sa publikom?

Pozorište je esencija glume. To je mjesto odakle gluma potiče, od Aristotela, teatra, žive riječi, bliskog kontakta sa publikom. Tu glumac pije vodu sa samog izvora. Pozorište nije unosno u materijalnom smislu, u kontekstu zarade, kao što je to film ili televizija, ali je to polje na kojem glumac razvija sposobnosti transformacije, to je polje rada na ozbiljnoj literaturi poput Šekspira, Molijera, Tolstoja, Čehova, gdje se glumac kali na velikim dramskim piscima, uči šta je razvoj lika, šta je misao, logički akcenat, glumački postupak, studioznost, analiza i djela i komada i lika... Sve ono što pozorište jeste, jedno je veliko zadovoljstvo za glumce, pogotovo kada se dogodi učešće u nekoj dobroj predstavi, sa dobrom podjelom. Glumac u teatru razvija svoj dijapazon i kapacitet, što mu apsolutno pomaže i pred kamerama, ali koliko god su to srodne discipline, drugačije su. Pozorište je sublimat raznih rodova umjetnosti, likovne, dramske, muzičke, arhitekture... Filmu i televiziji je na sve to dodata i fotografija. Kada je sve to već sublimirano, neophodno je pronaći harmoniju.

Koliko je pozorište važno po pojedinca, jednako u kontekstu igre, života, osjećaja za događaj i ugođaj, ali i za preispitivanje, posmatranje, kritiku?

Kompleksno je to pitanje. Najviše zavisi od repertoara. Pozorište je uvijek bilo najbolja opozicija i najboljoj vlasti. Pozorište je tu i da zapita i da iskritikuje i da dovede u pitanje neke društvene pojave i pojedinca u društvu, da se bavi nekim problemom. Čak i neko eminentno bulevarsko pozorište se bavi nekim problemom. Važno je da ljudi koji upravljaju pozorištem, da postavljaju i selektuju komade koji su dovoljno aktuelni i obrađuju teme koje su bliske problemima društva u kojem živimo, ali i savremenog svijeta. Postoje društva koja su pod cenzurom, u kojima ne možeš da postaviš neki komad, postoje društva u kojima možeš, postoje i ona u kojima se neki ljudi, pak, odlažu i cenzurišu...

Kakvo je naše, društvo, pa i pozorište?

Postoje odvažni ljudi u nekim pozorištima koji se odvaže da otvoreno govore, neki prave kompromise, neki ne rade ništa. Sve to je pitanje neke etike, ali je na glumcima, autorima i umjetnicima da se za to izbore i da pričaju o onome što se nas tiče. Nekad me kolege pitaju postoji li neka uloga koji priželjkujem, da li je to Hamlet, Raskoljnikov ili ko već... Ja ne bih imao problem ni da igram neku malu ulogu u predstavi, na filmu ili u seriji, u bilo kom formatu, ukoliko je to sadržaj koji me se lično duboko tiče kao čovjeka, kao pojedinca, za koji mislim da bi trebalo da pokrenemo i o njemu progovorimo. Teško je putem pozorišta mijenjati društvo, ali se može učiniti dovoljno da se makar malo zapitaš, bilo kroz emociju, stil, žanr, da se izboriš za to da doživiš neku svoju malu katarzu, da počneš da razmišljaš, da pokažeš i dokažeš da nije sve baš tako kako se misli, da nije sve dobro, ali i da se pokuša to mijenjati. U tom smislu je pozorište jako značajno.

Posljednjih godina smo svjedočili da su umjetnici, mahom glumci, u Srbiji bili na meti političara. Direktno iz Skupštine su se čujale određene prozivke, a sa druge strane imamo i kontrapunkt gdje se glumci angažuju u preuzimanju aktivističke uloge, nerijetko i u političko-stranačkom kontekstu. Kako Vi doživljavate sve to, bilo u Srbiji ili regionu?

Užasno je komplikovano. Mi više nismo jedno društvo, ali ja sve naše države, Srbiju, Crnu Goru, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, doživljavam kao prilično bliske, prvenstveno u jezičkom smislu i zbog toga pratim skoro pa sva dešavanja, jer je to ono što ja zaista osjećam kao svoj kulturni prostor. Da, raspala se Jugoslavija, ali ja sve te bivše republike doživljavam kao moj duhovni i kulturni prostor. Moji korijeni su iz Crne Gore, moj rođeni brat živi u Crnoj Gori, kao i moji rođaci, ja sam vezan za Crnu Goru tako da je doživljavam kao svoj dom, jednako kao i Srbiju. Ali je pitanje svakog pojedinca, umjetnika, čovjeka, da se bori za slobodu i da se bori protiv laži. Voja Brajović je nedavno rekao, ja ću parafrazirati: “Drago mi je da se narod, publika, ponovo masovno vraća u teatre, pogotovo u Evropi, jer su valjda konačno shvatili da je to jedino mjesto na kome se ne laže, u kom je istina”. A to je paradoks, jer je gluma u principu imitacija, igra, laž, mi se pretvaramo u nešto što nismo mi, ali mi zapravo izgovaramo neke istine, dok sa druge strane oni glume da govore istine, zapravo lažu. Takvi se boje ljudi koji imaju kredibilitet, kojima UDBA, DB ili ko god, šta god da pokušavaju, ne mogu pronaći prljav veš. Ali se neće libiti da ga sami stvore, izmisle i tako unište život. Jako je opasno ovo što se sad loži. Naš zadatak je da progovorimo o nečemu što se svih nas tiče.

Da li zbog toga ljudi sve više zaziru od politike i miješaju je sa politikanstvom?

Sve je politika, a politikanstvo je nešto drugo. To je već postalo prelijetanje, oportunizam, korumpiranost, laži, intrige, ubistva. Dakle, to je simbioza kriminala, države, određenih religijskih i raznih drugih struktura. Bez obzira na ‘90. godine kad je stvarno bilo jedno tamno razdoblje naših naroda, kada su se vodili užasni, krvavi ratovi, mislim da je summa summarum u ovom narodu tada bilo više duhovnosti, etike i morala, nego sada. Mislim da smo danas mnogo dublje u tom blatu, u etičkom i moralnom smislu. I opet, tu je potreba da pričamo o tim stvarima, pa tako i mi glumci pričamo o nama. Mogu da probaju da nas zaustave, ali mi ćemo biti kao Ljubo Čupić, s osmijehom pred streljački vod.

S tim u vezi, da li kao javna ličnost osjećate dužnost ili odgovornost, bilo prema ljudima ili sebi?

Teško je to. Imam ženu, dvije male kćerke, imam i očevo nasljeđe. Tragično. Tragično nasljeđe njegovog djetinjstva, ali i bogato nasljeđe njegove karijere. Preispitujem sebe, kad se uplašim, koliko sam hrabar. Jer hrabrost nije kada se ne bojiš pa nešto uradiš. Hrabrost je upravo suprotno, kada se plašiš, kada te je strah, ali uprkos tome kažeš “Da, ja ću da istupim i da izađem da se borim. Uprkos tome što se plašim”... To je moralno i etičko pitanje. Doživljavam svoju profesiju kao dužnost, ali sve teže i teže.

Kakav je Vaš odnos prema Crnoj Gori, s obzirom na porijeklo, ali i generalno na kulturni prostor regije koji osjećate bliskim, kako ste već rekli?

Ja sam Crnogorac. Crna Gora je moja matica, Srbija moja domovina. Beograd je moj grad. Imam imanje koje je za mene jedna duhovna oaza, mjesto za preporod, moja ljubav, identitet, jezik. Sve to sa ponosom bivše Jugoslavije koja, kako god se raspala, i dalje postoji... Moja majka je Bosanka, Krajišnica, iz okoline Drvara, Veliki Cvjetnić. Moji kumovi su iz Hrvatske. Moji kumovi su i muslimani iz Bijelog Polja. Moji prijatelji su Mađari. Moji najbolji drugovi su prave Srbende. A svi su oni dobri ljudi, što je za mene suština - razumijevanje i ljubav. Na kraju krajeva svi mi, koliko god da smo zadrti ili nesrećni, ipak žudimo za tom jednom banalnom kategorijom koja se zove ljubav, a to je razumijevanje, prihvatanje nas različitih i drugačijih. Tako ja doživljavam i Crnu Goru, kao jednu multietničku šarenoliku, punu prirodnih bogatstava, od Bjelasice, Sinjajevine, Durmitora, Orijena, Rumije, Lovćena, Skadarskog jezera, Boke Kotorske, Budvanske rivijere, Velike plaže, Bjelopavlića, da ne nabrajam. Svaku stazu i oazu u Crnoj Gori ja znam. Moja baba je iz Tušina, iz Bjelasice, djed iz Kolašina. Ja sam građanski nastrojen, znam ko sam i šta sam, koje je moje prezime, koje mi je porijeklo, šta sam po nacionalnosti, šta po vjeri, ali to je moja intimna stvar. Moja orijentacija je građanska i mislim da je to jedina prava ideja. Možda će me neko u Srbiji nazvati “drugosrbijancem” i ne znam čime sve, ali zapravo sam ja mnogo veći patriota od svih takvih. Ja sve mnogo volim i neću dozvoliti da me kontaminira mržnja, a svakom ko mrzi mene ili bilo koga drugog, šaljem ljubav.

Transformacija, pik i uzbuđenje

Govorili ste o lošem položaju Roma i tome da nijesu integrisani... Koliko je važno za romsku zajednicu što Džeja u filmu “Nedelja” igra upravo neko od njih?

Znate, ja sam bio na kastingu za Džeja ali sam nemotivisano uradio taj kasting, a u isto vrijeme sam bio i na kastingu za Džambu. Prepoznao sam da je to nešto što pripada mom habitusu, mom glumačkom senzibilitetu i mom razumijevanju. Čini mi se da sam dobro procijenio, jer nekako poznajem, osjećam tu ulogu, čini mi se kao da je to nešto što meni pripada. I stvarno sam radio s velikim zadovoljstvom. Pitaju me neke tvoje kolege da li sam se mučio. Ne, nisam se mučio. Jer prosto to je neki pik bio. Jeste bila transformacija i u vizuelnom smislu, i u smislu govora, držanja, gestikulacije, ali to je nešto što je meni bilo uzbudljivo i što sam volio da igram i hrabro sam ušao u to... Dobro je što je Husa, kao neko ko je bio popularan devedesetih, bio frontmen Beat Street-a i pamti tu muziku koju ja i dan-danas volim da čujem, dobio glavnu, odnosno ulogu Džeja. Taj domaći dance 90-ih je i danas uzbudljiv, ali Husa je to vrijeme prošao, a ovo je njegov comeback. On je veoma talentovan i mislim da je napravio dobru ulogu, dijelom i zbog toga što liči na Džeja kad je bio mlađi.

Poznato je da ste zarad uloge i lika spremni na razne scene i teške transformacije...

Kada pravite neku ulogu, onda se ljudi koji rade šminku, kostim i ostalo, potrude da sve bude u službi tog karaktera, da “igra” za vas. Meni sve to omogućava da hrabrije uđem u karakter, jer karakter zahtijeva specifičnu transformaciju, načine govora, glumačke igre. Kad se ljudi fizički transformišu, onda postajete hrabriji da u to dublje uđete, da to sondirate još dublje i onda to ima jednu efektivnost koja je u svojoj punoći.

Nismo dovoljno učinili za Rome

“Tvojoj pesmi fali mrak. Onaj mrak koji si pogledao čim si se rodio, onaj što ga mi domci nosimo u kostima. Ne znaju to ovi obični ljudi”, upečatljiva je replika, baš kao i Džambin savjet Džeju da “pronađe svoj mrak”. Pored toga, mnogo je liričnih replika, po scenariju Stefana Boškovića... Kakav je to njihov mrak?

Scenario je osnova pomoću koje sam, uz fakte, gradio Džambu kojeg doživljavam kao Desperadosa. On mi zaista liči na one meksičke Desperadose koji umiju i da vole i da se vesele i da sviraju gitaru, ali i da zapucaju, da se osvete, budu surovi. Nekako je to bio kroki na početku tog lika, kako sam ga ja zamislio, kao Desperadosa, grubijana mekog srca... Ispod sve te grubosti koja je morala da se stvori uz njegovo odrastanje i traume, nalazi se jedno ranjeno srce koje je željno ljubavi. Tako je Džamba bio i lirski tip. Volio je da piše pjesme, neke je napisao i za Džeja, tu je pjesma “Teško je živjeti”... Kada je bio u zatvoru i ne bi imao inspiraciju da napiše pjesmu, on bi se namjerno potukao sa nekim da bi ga zatvorili u samicu gdje bi smišljao i pisao pjesme. Nije lako izdržati 10-15 dana u samici, to je mentalna tortura i način disciplinovanja zatvorenika, ali je on baš u tome pronalazio inspiraciju i odatle potiče mrak o kojem govori. I Džej je imao svoj mrak, ali je imao i svoju veselost. Džej jeste bio po prirodi bio veseo, kao i Džamba, kao i Romi koji generalno imaju amplitude koje se kreću od debelog minusa do nekih nezamislivih visina plusa. Kad spomenem Rome, prvo se sjetim Mike Antića i njegovog druženja sa njima... Jedna od priča koju je napisao zove se “Kad sam bio garav”, iz njegove knjige “Garavi sokak”, o Miletu Petroviću kojeg su zvali Mile Glupavi. I sam imam prijatelje Rome, tako da smatram da mogu da govorim o njima... Oni imaju specifičan mentalitet, a mi kao društvo u ovom podneblju nismo učinili dovoljno za njih da se integrišu. Taj njihov autentičan, nekima možda i čudan mentalitet, inspirativan je za umjetnost i za priče, pa Kusturica je pravio najbolje filmove o Romima! Oni zaista jesu jedna inspiracija za umjetnost.

( Jelena Kontić )