Dok je svijeta, biće i sreće - mnogo toga je još pred nama

Profesor Predrag Bajčetić studentima prve godine glume obavezno je postavljao pitanje da odgovore ko su, uz napomenu da će odgovor tražiti tokom cijelog života. Kada se vratio iz Jerusalima, Nenad Maričić je mislio da je to traganje zaokružio.

“Rekao sam tada profesoru Bajčetiću da mi se čini da sam otkrio ko sam - dobar dječak. U tom trenutku to je imalo smisla, jer sam tek ušao u bračne vode. I to je još negdje moglo da bude tako. Međutim, podsvijest mi je govorila da moram da preispitam taj odgovor”, kaže Maričić za “Vijesti”.

I preispitivao je. Baš kao što je i rekao profesor Bajčetić. I nastavio i on da studentima glume postavlja isto pitanje.

“Kada sam pitao studente ko su, dali su vrlo interesantne odgovore za njihovo godište. A ja sam im odgovorio ono što mi je prvo palo na pamet - da sam otac i pedagog. Nijesam rekao da sam glumac, što je zanimljivo. Kao da je gluma nešto što se podrazumijeva. Ili mi je možda u tom trenutku pun smisao dalo da budem otac i pedagog. Možda su to prioriteti. Prije nego što sam upoznao suprugu, ‘oženio’ sam se za svoj smisao, za glumu. Tako sam se i upoznao sa suprugom. Ali eto, odgovarajući o sebi, pomenuo sam očinstvo, samim tim i moju djecu, pedagogiju i studente, sada sam pomenuo i suprugu, tako da mislim da to dosta govori”, kaže glumac beogradskog Narodnog pozorišta i profesor glume na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu.

Ne mogu se zatvoriti naši snovi, ne može te niko posjedovati

“Kada uđete u svijet pozorišta vrlo brzo otkrijete nešto neobično - da se privatan život jako dobro vidi na sceni. Nekako kamera i film to mogu i da sakriju, ali ne i pozorište. Profesor Bajčetić je govorio da je mnogo važno kakav privatan život vodimo i koliko smo istinski posvećeni radu na sebi, jer će nam onda sve to pomoći da bolje igramo i da ta scenska harizma bude snažnija. U toj posvećenosti mi zaista damo sve od sebe i prepustimo se tom doživljaju u kojem nema baš mnogo mjesta za naše partnere, kojima sigurno nije lako. Naravno, kada dođu na premijeru i vide kakvu smo to avanturu prošli, bude im jasno koliko teškom se profesijom bavimo. Psiholozi ističu da je gluma jedan od prva tri najstresnija posla na svijetu”.

Ali, nekako prećutno kaže Maričić, i među prva tri najljepša posla na svijetu. A ljepota nije samo u igri, toj neograničenoj ljudskoj kreativnosti, već i u snazi da “popravljaju društvo”. Uostalom, kako ističe, pozorište je nastalo kao lijek duhovne terapije, a traje toliko dugo zbog čovjekove potrebe da sluša priče i pripovijedanje.

“Smisao umjetnosti je da krči put društvu i ukazuje na neke važne probleme. Utiremo put društvu kao što to čine filozofija, psihologija, sociologija. Umjetnost staje u red najozbiljnijih društvenih korektiva i daje puteve kuda i kako treba ići. Mi u predstavama govorimo o tome šta su problemi čovjeka, od individualca do kolektiva. To znači da bi na predstave trebalo da dolaze oni koji vode državu, a njih najmanje ima. Ne zato što nemaju vremena, nego zbog odsustva osjećaja prema onome što je važno za društvo. I to nije samo problem na ovim prostorima, nego je očigledno problem cijelog svijeta”.

Ta borba umjetnika da promijeni svijet, ne mora da znači i dolazak slobode, one suštinske, jer pitanje koje se godinama nameće je koliko smo slobodni u glavi.

“Pitanje je šta je u stvari sloboda. To je filozofsko pitanje koje nema odgovora, nema definicije. Igram jednu divnu, možda najljepšu ulogu u karijeri, Pjera Bezuhova iz ‘Rata i mira’, gdje on govori o toj slobodi koju je pronašao u logoru. Izgleda apsurdno, ali on govori o jednoj drugoj slobodi, da je naša duša neuhvatljiva i da se ona ne može zatvoriti. Ne mogu se zatvoriti naši snovi, ne može te niko posjedovati. Za mene su najslobodniji ljudi pjesnici i muzičari. Oni nikome ne polažu račune, žive baš onako kako žele. Moji najbliskiji prijatelji u životu su bili muzičari. Ta sloboda koju oni nose sa sobom je nestvarna. Oni u toj muzici vide neki raj i savršenstvo i šta god da se dešava, u njima je muzika. Nikada neću zaboraviti kad sam jednom prilikom bio kod Jove Maljokovića na večeri i onda gledajući ga rekao: Bože, ovako svaki čovjek treba živjeti. On je sve vrijeme imao neki ritam u sebi”.

Uloga Pjera Bezuhova mu je najdraža, a i u njoj se najviše pronašao, iako se, kako kaže pronalazi u svim ulogama i sve su mu drage jer sve u sebi nose i dobar dio njega.

“Mi mislimo, kada nas nešto skrene sa putanje, sve je gotovo, propalo je, a ono tek tu…kada naiđe nesreća, započne nešto novo i dobro. Dok je svijeta, biće i sreće. Mnogo toga je još pred nama”, riječi su Pjera Bezuhova, odnosno Tolstoja, koje Maričić izgovara na kraju predstave “Rat i mir”.

Vjeruje u bolja vremena i u bolje nas

Maričić vjeruje da dolaze bolje vremena, a na nama je da tim vremenima “pomognemo” da što prije stignu. A možemo im pomoći hrabrošću, empatijom, istrajnošću i našim pravom da govorimo, a ne da ćutimo.

“Danas su vremena kada se čini da je čovjek u potpunosti slobodan i da je sve dostupno, a opet, najviše se priča o toj slobodi koje kao da nema. Progres je veliki i uprkos tome što se dešavaju neke mračne stvari, one su sad okom vidljivije. Mi nekim krupnim koracima idemo ka nekom boljem svijetu. Ja zaista u to verujem. Čovjek je sklon da gleda nekim negativnim očima, da strahuje, ali ja optimistički gledam u taj progres, koji ima i svoje vrline i svoje mane. Čovjek ovaj svijet stvara sa svojim vrlinama i manama, pa tako i taj progres ima mane. Otuđenje je veliko”.

Na društvenim mrežama, kaže Maričić, mnogo se govori o ljubavi, pa se stiče utisak da u ovom brzom vremenu u kome živimo, nedostaje nježnosti. Ali, kako ističe, i one istinske molitve, gdje i neprijatelju poželiš dobro.

“Mi smo sve to spojili sa nekim pogrešnim patriotizmom koji podrazumijeva ponekad i šovinizam i neku glorifikaciju sopstvenog naroda. Duboko smo ‘zaglibili’ u šizofreniju u političkom smislu. Vjera je nešto potpuno drugo, potpuna suprotnost od svega onoga što je servirano kao patriotizam A s druge strane, mislim da je važno da gajimo odnos prema tradiciji, prema onome što su bili naši djedovi, pradjedovi. Biti hrišćanin znači biti čovjek koji je sklon žrtvi i koji se bori za istinu”.

Zajedničko stvaranje i igra na izvoru duhovnog lječilišta

Čim je završio fakultet profesor Bajčetić mu je predložio rad na fakultetu, a sa osmijehom dodaje da je koleginica Zorana Bećić još na prvoj godini studija u njemu vidjela tu pedagošku crtu. I nije pogriješila. Već duže od decenije predaje glumu na Fakultetu savremenih umetnosti. Voli da ono što zna i umije prenese drugima, uživa u toj zajedničkoj igri, a pedagoški rad je upravo, kako kaže, zajedničko stvaranje. Igrom slučaja, imao je priliku i da zajedno sa studentima bude na sceni.

“Na moje veliko zadovoljstvo desilo se to sa prošlom generacijom koja je bila divna generacija i teško da može da se ponovi. Radili smo Šekspira, jedan kolaž sa renesansnim ansamblom i to smo spremali da izvodimo u holu Narodnog muzeja. Na generalnoj probi povrijedi se asistent koji mi je pomagao za jednu ulogu i ja uskočim umjesto njega. Bio je predivan osjećaj, ali moram priznati da sam se osjećao ipak kao pedagog na sceni, a ne kao glumac. Imao sam tu neku lakoću koju možda ne bih imao da nijesam igrao sa studentima”.

A osjećaj za koji je siguran da se neće ponoviti to je kada je igrao Henrija VI u istoimenoj predstavi u londonskom Glob teatru, kao i u predstavi “Pluto” koja je izvedena u teatru Epidaurus.

“To su stvarno najveći uspjesi. Zamislite da se to desi da vi predajete studentima o dramskim umjetnostima, o istoriji pozorišta, i onda oni dođu sa časova i kažu: ‘Pa vi ste stvarno bili u Globu i u Epidaurusu i to u onom pravom smislu, sa punim gledalištem’. Prvo veče u Epidaurusu je bilo deset hiljada, a drugo veče dvanaest hiljada ljudi. Rad u Epidaurusu može samo da se sanja, jer igrate na izvoru duhovnog lječilišta. U Glob teatru, toj nevjerovatnoj avanturi, igrao sam pred dvije hiljade i nešto ljudi. Kad mi je Ivana Nenadović, producentkinja rekla da igram u ‘Henriju VI’ koji se sprema za kulturnu olimpijadu u Londonu, rekao sam da je to super. A kada mi je rekla da igram Henrija VI, pao sam na pod”.

Početkom marta počinje emitovanje serije “Vreme smrti”, koju je po tekstu Dobrice Ćosića kreirao Goran Šušljik i koja predstavlja jedan od najvećih produkcijskih poduhvata na ovim prostorima. Maričić vjeruje da će i na tu ulogu biti jako ponosan. Drago mu je i što sve češće ima priliku da igra u mjuziklima.

“U Pozorištu na Terezijama izašao je divan mjuzikl, ‘Žena na ivici nervnog sloma’, u režiji Nebojše Bradića. Pravi hit, jedna vrlo emotivna priča koja govori o kompleksnom i delikatnom biću žene, a to je Pedro Almodovar jako dobro iznio kroz svoje scenarije i filmove. Mjesecima se ne može naći karta za taj mjuzikl. Sada pripremamo jedan izuzetan i vjerovatno jedan od najpopularnijih mjuzikla, ‘Company’, u pozorištu Madlenianum, ponovo u režiji Nebojše Bradića”.

Privilegija igrati u komadu Duška Kovačevića

Za Dan Nikšićkog pozorišta, 16. februara, odigrana je predstava “Kumovi” po tekstu Dušana Kovačevića, a u režiji Božidara Đurovića. U predstavi je glumačku ekipu predvodio upravo Maričić koji je priznao da je premijeru doživio vrlo emotivno iz razloga što se završila etapa intenzivne saradnje sa ostalim glumcima iz predstave, kao i sa Nikšićkim pozorištem i gradom pod Trebjesom.

“Sa ovim glumcima sam se upoznao još tokom studija, kada je bila razmjena studenata između Beograda i Podgorice. To je moja generacija i sad smo zajedno na sceni, tako da mi je srce puno. Nekako to mi je najvažnije. Ono što je obilježilo rad je ogromna posvećenost ekipe i profesionalizam Nikšićkog pozorišta kome mogu da pozavide evropska pozorišta”.

Tekst je bio zahtjevan, zabavan, sa vrlo ozbiljnim replikama, ali i privilegija, kaže Maričić, igrati u predstavi rađenoj po tekstu Dušana Kovačevića.

“Kada sam prvi put pročitao tekst, pomislio sam da ništa tragičnije nijesam pročitao, jer je Kovačević u simbolima sakrio svu tu tragediju koja se, s vremena na vrijeme, pojavi kroz vrlo prepoznatljive rečenice iz našeg svakodnevnog života, poput onih o gubitku posla, otuđenju, nasilju. Prilikom tog prvog čitanja najviše me zaboljela rečenica između supružnika, u kojoj muž kaže: ti mene ne slušaš. To je nešto što je možda najveća odlika ove svakodnevice - prosto stvari i situacije koje nam otežavaju da čujemo jedni druge”.

Uloga u “Kumovima” mu je, kaže Maričić, posebno draga jer takve uloge, kako je istakao, obogaćuju glumce.

“Riječ je o predstavi i ulozi koja u stvari najkonkretnije govori o današnjem vremenu. Mi smo svi negdje dobri ljudi, ali su nas okolnosti, sa ovim modernim dobom, potpuno devastirale i mogu da dovedu do toga da izgledamo kao da gubimo razum jedni pred drugima. O tom govori ova predstava - da čovjek gubi svoju suštinu i da mu postaju bliži psi lutalice nego ljudi. Vidi se da je Duško na vrhuncu pisanja jer nas je, kako kažu u Nikšiću, o jadu zabavio. To je toliko jednostavno igrati s jedne strane, a s druge teško, jer mora se igrati ta tenzija od početka. Jedan ozbiljan zadatak”.

A “ozbiljno” je vezan i za Crnu Goru. Supruga mu je iz Podgorice, a Crnu Goru, priznaje, doživljava na poseban način.

“Ne bih želio nikoga da uvrijedim, ali meni je Crna Gora, koja je tako skrovita od cijelog svijeta, sačuvala tu svoju posebnost - svoju posebnu kulturu, prirodu i ljude koji su kao iz bajke”.

Još i da mi sebe i Crnu Goru doživimo na način kako nas Maričić doživljava.

( Svetlana Mandić )