"Bio si moja Crna Gora, jedan od najljepših humanih djelova moje Jugoslavije"

"Goran, u prenesenom značenju, to je onaj koji je stasit i snažan, onaj koji je sposoban i stabilan, onaj na kojeg se možete osloniti u svakom trenutku. Moj drug Goran Bulajić je opravdao svoje ime i u životu i u pozorištu”, kazao je glumac Mirko Vlahović.

O tom i takvom Goranu, Nikšićko pozorište je snimilo film „Sjećanje na Gorana“, a njegovi prijatelji, kolege, govorili su kako je to bilo raditi, ali i družiti se, sa istaknutom crnogorskim rediteljem i dramaturgom Goranom Bulajićem, koji je preminuo u novembru prošle godine.

Željelo je Nikšićko pozorište da se filmom, ali i večerima posvećenom Bulajiću i njegovom djelu, bar malo oduže čovjeku koji je, kako je kazao Janko Jelić, umjetnički direktor pozorišta i scenarista filma, iza sebe ostavio bogatu zaostavštinu i dao veliki doprinos kontinuitetu teatarskog života u gradu pod Trebjesom koji je u februaru obilježio 140 godina od igranja prve predstave u Nikšiću.

„Posebna čast je bila ovih nekoliko nedjelja baviti se Goranovim radom, onom divnom i plemenitom zaostavštinom koju sam iščitavao i gledao, kroz stranice ili trake filma. Posebno zadovoljstvo i posebna čast i privilegija je bila poznavati Gorana i bar malo raditi sa njim. Onda shvatite i da čovjeka ne upoznajete samo dok je on tu, sa vama, nego ga tek sada upoznajemo. Kroz to upoznavanje zapitao sam sebe imam li prava da se nazovem Goranovim prijateljem. Ako pogledamo površno – po godinama teško, po urađenome takođe teško, po društvenom ugledu, prepoznavanju, priznanjima, jako teško. Međutim, po njegovoj širini, ljubavi, po onome što je on meni, a i svima nama pružao, ja sam stekao tu slobodu i onda mogu da kažem – da, ja jesam bio Goranov prijatelj. Ili Goran moj“, kazao je Jelić.

Prema njegovim riječima veliki ljudi druge čine velikim. Tako i Bulajić. Zahvaljujući njemu, Jelić se latio filma.

„Film nije imao ambiciju da obuhvati veliki, široki, divni rad koji je on ostavio za sobom, tu veliku zaostavštinu, jer kada bi se time bavili trebali bi nam mjeseci, a ne nekoliko nedjelja, da to pripremimo. Nije imao amciju ni da bude spomenik, sjeta koja treba da nas podstakne na tugu, bol, na svijest o prolaznosti. Suprotno od toga. To je podsjećanje na veliki život koji traje, na čovjeka koji je u svakom smislu opravdao stih narodne pjesme: Ne plače se za junakom“, poručio je Jelić.

I krenuo je film – satkan od emocija, ali ne pretjeranih, jer Goran nije volio ništa što prelazi mjeru. Pričali su Goranovi prijatelji kolika je privilagija bila biti dio njegovog života i stvarati zajedno s njim.

Nezamislivo je, kazao je glumac Dobrilo Boban Čvorović, pomenuti kulturnu scenu grada bez Gorana. Koliko je tek nezamislivo bilo, prisjetio se Nebojša Ćićo Vulanović u godinama kada nnogi građani one velike Jugoslavije nijesu ni znali za apstraktno pozorište, raditi Godao. A Goran je to uradio i sa ekipom glumaca, među kojima je bio i Vulanović, osvojio nagrade na mnogim festivalima.

„Našao je sad Godoa“, kazao je Vulanović.

Ako postoji vječno pozorište, Bulajić sigurno, kazao je Vlahović, pravi neke nove podjele sa svojim prijateljima koji su otišli prije njega.

„Ja kao njegov drug, prijatelj i saradnik mogu samo da mu kažem da gore usred vaseljene zapali i jednu svijeću za mene“, poručio je Vlahović.

Kaća Čelan, umjetnica koja je poznatija u inostranstvu nego na ovim prostorima, koja je uradila brojne predstave, veliki broj dramskih tekstova, i koja živi i radi u Kaliforniji, napisala je pismo za svog školskog druga.

„Bio si moj najbolji drug. Bio si moja Crna Gora. Bio si jedan od najljepših humanih djelova moje Jugoslavije“, poručila je Čelan i dodala da mu je po privrženosti prema kćerkama mogao parirati još jedino kralj Nikola.

Glumac Mihailo Perošević podsjetio je da je Dramski studio za deset godina, koliko je njima rukovodio Bulajić, imao 17 premijera, a Goran je režirao 11.

„Goran, Dramskim studiom ne samo što je održao pozorišni život u gradu deset godina, nego je promijenio shvatanje pozorišta. Mi smo u tim godinama mijenjali ukus publike“, kazao je Perošević.

O Bulajićevoj kreativnosti, predusretljivosti svima da pomogne, o smirenosti i posebnosti, pričao je glumac Vojo Krivokapić.

"Znao da napravi lijepu atmosferu, bez tenzija, i uvijek je bio taj ko bi sa osmijehom, glasom, tonom, smirivao, ne samo u poslu, nego i u životu", kazao je Krivokapić.

A Bulajić je bio poseban, prema riječima dramskog pisca i scenariste Stevana Koprivice, bio poseban i prema odnosu koji je imao prema piscu i prema literararnom predlošku.

"Goran je pripadao plejadi crnogorskih stvaralaca koji su bili tiho aktivni – u stalnom aktivitetu, a nekako uvijek ispod glavnih radara. Utoliko su njegovo pregalaštvo i rezultati bili značajniji. Nije bio neko ko je bio pod punim svijetlima pozornice, već se radom i zalaganjem i u Nikšiću, i u Crnoj Gori, izborio za visoku poziciju u istoriji crnogorskog, ali i regionalnog pozorišta“, istakao je Koprivica.

Bulajić je učestvovao u obnovi Nikšićkog pozorišta čiju je produkciju obogatio sa devet režija. Posljednja predstava koju je uradio, a potpis je stavio na više od 70 komada, je "Narodni poslanik", u kojoj je glumio mladi Stevan Vuković.

„Sve je uspio tako nenametljivo, bez ikakve pretencioznosti da bude nešto. On je pokazatelj i da je to moguće i da mi društveno možemo da živimo na takav način... On je demant onoga da je pozorište tren, da sve to prođe i da toga više nema. Takvi ljudi, takvi stvaraoci se ne zaborbvljaju“, poručio je Vuković.

A Bulajića ne zaboravljaju ni djeca koja su rasla u njegovom komšiluku i koja su sada odrasli ljudi.

„Dodijelio sam mu ulogu čuvara najljepših uspomena iz najbezbrižnijeg dijela mog života, iz djetinjstva“, kazao je Marko Savić.

Na generacijama koje dolaze ostaje da čuvaju zaostavštinu Gorana Bulajića jer ostavio je dosta toga za čuvanje, sjećanje i trajanje.

Projekciji filma prisustvovala je porodica Gorana Bulajića, njegove kćerke, brat i snaha, prijatelji, poštovaoci njega i njegovog djela, kao i predsjednici Opštine i Skupštine Opštine Nikšić, Marko Kovačević i Nemanja Vuković.

Nakon filma prikazan je TV film „Viljuška se drži u lijevu ruku”, koji je Bulajić režirao I na koji je posebno bio ponosan, dok će večeras biti izvedena predstava „Narodni poslanik”, koju je po tekstu Branislava Nušića, adaptirao i režirao.

Bulajić je bio sinonim za pozorište i njegovim odlaskom pozorišni svijet Nikšića, Crne Gore i regiona, izgubio je mnogo.

Režirao je oko 70 predstava u teatrima Crne Gore, Srbije, Makedonije i Bosne i Hercegovine.

Na Televiziji Crne Gore režirao je TV-drame: „Krstitelj“, „Viljuška se drži u lijevu ruku“, „Tri priče“, „Kod advokata“, „Oče“, „Laku noć“, dokumentarno-igranu seriju „Glasonoše“, TV film „Ad honorem“ i seriju „Poetski teatar CNP“. Autor je dramskog teksta "Presuda" i koautor drame "Pomiluj me, grešnog, gospode", kao i brojnih tekstova iz oblasti teatrologije i scenarija kojim su obilježeni značajni istorijski događaji. Dobitnik je više strukovnih i društvenih priznanja.

Radio je kao rukovodilac Dramskog studija u Nikšiću, bio odgovorni urednik Umjetničkog progama Televizije Crne Gore, direktor Dječijeg pozorišta u Podgorici, predsjednik Upravnog odbora RTCG-a, predavač na Filozofskom fakultetu, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu, umjetnički direktor Međunarodnog festivala glumca u Nikšiću. Od 1999. bio je profesionalno angažovan kao dramaturg u Crnogorskom narodnom pozorištu.

Pozorište je bilo njegov način života, a on se potrudio da svoju životnu i profesionalnu ulogu odigra upečatljivo, gordo i dostojanstveno. Nije mislio da pozorište može da promijeni svijet, ali je bio siguran u to da može da utiče na sve koji žive pozorište - bilo na sceni, iza kulisa, ili u publici.

( Svetlana Mandić )