I reklama za igre na sreću vodi u zavisnost

Student iz Crne Gore napustio je nedavno Kliniku za bolesti zavisnosti u Beogradu, gdje je boravio zbog zavisnosti od patološkog kockanja.

Taj pacijent jedan je od nekolicine koji zbog istog problema, i jer nemaju takvu podršku u Crnoj Gori, zatraže pomoć na Klinici Instituta za mentalno zdravlje.

“Iz Crne Gore kod nas dođe otprilike jedan pacijent mjesečno”, kaže za “Vijesti” načelnik Klinike, prim. dr Ivica Mladenović, specijalista psihijatrije i supspecijalista bolesti zavisnosti.

I među pacijentima koji se na tretmane upućuju iz Crne Gore, ali i domaćim, onima koji zbog zavisnosti od kockanja na Kliniku dolaze iz Srbije, većinu čine mladi od 18 do 30 godina.

A to su godine, kaže sagovornik “Vijesti”, vrlo podložne za uticaje, pa i one koje dolaze kroz sredstva javnog informisanja, sa ekrana, bilborda. I još ih pritom šalju poznata lica.

Mladenović ne negira da reklamiranje može da utiče na razvoj zavisnosti od kockanja.

“Postoji veza. Imamo dva nivoa, nivo problematičnog kockanja i zavisnosti. I jedno i drugo jako je povezano sa ovim. Ako reklamirate nešto, i ako to nešto ide kroz legitimnu reklamu na bilbordima, u medijima, još ako to rade osobe koje su dosta poznate i neka su vrsta idola, osobe za identifikaciju mladih, a nažalost vrlo to često rade sportisti, više je nego jasno da smo u potencijalno velikom problemu. Dakle, i te kako utiče”, kaže Mladenović.

Umjetnici, glumci, sportisti, influenseri...

Kad je vidjela da u oglašavanju igara na sreću učestvuje i jedna spisateljica i profesorica, Gorana Pavićević Ćetković, kao “zabrinuti roditelj”, u septembru prošle godine elektronskom poštom obratila se na adrese više resora - prosvjete, kulture i medija, Zavoda za školstvo. Poruku je tada poslala i “Vijestima”.

“Nisam sigurna da ste upoznati sa kompletnim djelovanjem, kao i uticajem na naše najmlađe, kroz medijski i svaki drugi način, naše pjesnikinje”, navela je ona, pored ostalog, te u nastavku poruke iznijela neslaganje zbog toga što je jedna crnogorska pjesnikinja, ujedno i profesorica, zaštitno lice jedne od kladionica koje posluju u Crnoj Gori.

Prije te poruke, Gorana je o poslovanju kladionica, načinu kako se reklamiraju, objavljivala na društvenoj mreži Instagram. U njenim objavama, ukazivala je na to da reklame za kladionice snimaju sportisti, glumci, influenseri, blogeri, da su neki među njima “ambasadori” kladionica, da kompanije koje organizuju igre na sreću nekad sponzorišu zdravstvene, ali i ustanove dječje i socijalne zaštite…

“Moj jedini motiv je pomoć mladima u prevenciji te bolesti zavisnosti”, odgovorila je na upit “Vijesti” o razlozima da objavljuje takvu vrstu sadržaja.

Umjetnicima, glumcima, sportistima, influenserima, blogerima… koji oglašavaju klađenje, kaže, pored ostalog zamjera, jer to “vrlo često čine bez ikakvih obilježja da te igre nisu namijenjene maloljetnim licima”.

Ministarstvo: Neophodna javna debata

Iz Ministarstva kulture i medija Crne Gore kažu da zakonska ograničenja reklamiranja igara “na sreću postoje, da su definisana kroz više propisa”, ali i da propisivanje striktnijih ograničenja prilikom oglašavanja igara na sreću “nije predviđeno međunarodnim standardima”.

Kazali su i da tokom izrade novog seta medijskih zakona, nijedna od brojnih incijativa koje su prihvatili, nije bila posvećena tom pitanju. Kako su dodali, u Zakon o audiovizuelnim medijskim uslugama (AVMU) biće u potpunosti transponovana Direktiva EU o AVMS u kojoj su precizno definisana i pitanja oglašavanja u medijima.

Direktivom su propisana ograničenja koja se odnose na reklamiranje alkoholnih pića na način koji podstiče maloljetnike na upotrebu istih, cigareta i drugih duvanskih proizvoda i ljekova koji nisu prepisani na recept. Posebno je zabranjeno oglašavanje koje može prouzrokovati fizičku, psihičku ili moralnu štetu maloljetnicima, i ne smije im se preporučivati kupovina proizvoda ili usluge iskorištavanjem njihovog neiskustva i lakovjernosti, niti ih direktno podsticati da uvjere roditelje i druge osobe da kupuju ili koriste proizvode koji se oglašavaju…

Ali, Direktiva ne prepoznaje i oblast igara na sreću kao nešto što je potrebno posebno definisati, već generalno propisuje zaštitu maloljetnika.

Iz resora koji vodi Tamara Vujović kazali su i da je pitanje uticaja kockanja na mentalno zdravlje maloljetnika tema “koja zaslužuje široku javnu debatu i sveobuhvatnu analizu”.

“Koja bi pokazala da li je potrebno ići u pravcu daljeg ograničavanja oglašavanja igara na sreću u medijima ili čak njihove potpune zabrane reklamiranja. Jasno je da ne postoji jednostavno rješenje zbog činjenice da se mladi uglavnom informišu preko društvenih mreža, pa se onda postavlja pitanje efekata takvih ograničenja. To već znači da nijedno nacionalno zakonodavstvo nije u stanju da samo u potpunosti riješi ovaj i slične probleme”, rekli su “Vijestima”.

Da li regulativu koče interesi

Načelnik Klinike za bolesti zavisnosti iz Beograda saglasan je da je oglašavanje igara na sreću globalno loše regulisano.

“Radi se o izuzetno velikim parama i, u principu, svi se ustežu da to na neki način koriguju. Svi dobijaju, i država kroz poreze, i priređivači, na kraju krajeva, i igrači kroz zabavu, ali igrači su mnogo više na gubitku. Postoje države koje imaju nešto više regulisano, neke koje imaju zabranjene neke igre na sreću… Recimo, rulet je zabranjen u nekim zemljama kao najadiktivnija igra… To ne bi smjelo da se reklamira, to u principu svi znaju. Jako je veliki, poguban uticaj tih reklama…”, kazao je on.

Da bi zakonom trebalo zabraniti reklamiranje kockanja, ranije su ukazivali iz NVO “Juventas”.

“Kockanje ima visok potencijal za razvoj zavisnosti, i treba zabraniti njegovo reklamiranje u cilju da se mladima učini manje pristupačnim i privlačnim”, kazala je Marija Mijović iz te nevladine organizacije za Agenciju Mina u oktobru 2020. godine.

Države koje su, ipak, ograničile oglašavanje igara na sreću

Neke države Evropske unije, međutim, već su na neki način regulisale oglašavanje igara na sreću.

Francuska je u junu prošle godine zabranila influenserima da reklamiraju kockanje. U Belgiji je negdje u isto vrijeme zabranjeno oglašavanje kockanja na televiziji, radiju, u bioskopima, magazinima, novinama i na javnim mjestima, a plan je da takvom zabranom budu obuhvaćeni i internet sajtovi, te da se reklamiranje zabrani i na društvenim mrežama.

Dogodine, Belgija će uvesti dodatnu zabranu reklamiranja na stadionima, a od 2028. kockarskim kompanijama, kako je planirano, biće zabranjeno da sponzorišu profesionalne sportske klubove.

U Holandiji od 1. jula kockarske kompanije neće moći da budu sponzori nekog šou programa i događaja, a takvom zabranom, kako se očekuje, sljedećeg ljeta biće obuhvaćene i obrazovne institucije i sportski klubovi.

Sve te zabrane dio su mjera koje su pojedine države uvele ili planiraju, kako bi od kocke zaštitile mlade, djecu i grupe za koje se procjenjuje da su u riziku.

IJZ: U 2020. za novac se kockao svaki treći učenik

Prema podacima Instituta za javno zdravlje iz 2020, tokom 12 mjeseci, za novac se kockao svaki treći učenik, odnosno svaki drugi dječak.

Prilikom kockanja za novac, najveći procenat njih, čak 75 odsto, igrao je u kladionicama, odnosno kladio se na sport ili životinje.

Isto istraživanje pokazalo je da je kod čak 35 odsto učenika utvrđen ekscesivni obrazac kockanja, a problematično kockanje identifikovano je tada kod osam odsto učenika.

IJZ je do sada sproveo četiri ciklusa sličnih istraživanja, a peti ciklus Evropskog školskog istraživanja o upotrebi alkohola i drugih droga među učenicima koji u godini sprovođenja istraživanja navršavaju 16 godina, biće sproveden ove godine.

Lider Albanskog foruma i potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj tokom predizborne kampanje proše godine govorio je da će insistirati na zatvaranju kladionica i kazina.

Potpredsjednik Vlade Momo Koprivica, koji je na čelu Koordinacionog tijela za zaštitu i unapređenje javnog interesa u oblasti priređivanja igara na sreću, rekao je u ponedjeljak da su sve opcije “legitimne i regularne”, ali da je na prvom mjestu što bolje urediti oblast priređivanja igara na sreću.

Klinika u Srbiji adresa za pomoć

Sagovornik “Vijesti” sa Klinike za bolesti zavisnosti u Beogradu, podsjetio je na to da Crna Gora nema mjesto gdje bi mlada osoba, ako je u problemu zavisnosti, mogla da bude tretirana.

“U kontaktu sam sa svim kolegama iz okolnih zemalja, i ne postoji ni u Crnoj Gori specijalizovana ustanova, ni dovoljno dobar program, da bi se liječio ovaj problem”, kazao je on.

Mladenović je kazao i da je na Institutu liječenje za pacijente iz Crne Gore u Srbiji besplatno, ali je ograničeno na mjesec.

Kazao je i da ipak uspiju da se dogovore da se tretman produži na još oko mjesec, jer njihov program traje dva do tri.

“Glavna klijentela koja dolazi na liječenje, a oni su i najugroženiji, jesu mladi od 18 do 30 godina”, kazao je on.

Rekao je i da je procenat uspjeha visok, 66 odsto, uz uključenje oba roditelja. Ali, u tome vidi i izazov za one koji dolaze iz Crne Gore, jer bi svi članovi porodice trebalo da dobiju uput za dnevnu bolnicu, morali bi da uzmu stan u Beogradu, što je, kaže, na tri mjeseca jako skupo:

“Ako je neka korist, onda je to da je u tom uzrastu izuzetno dobar uspjeh. Ali, problem je što su to adolescenti, od one pozne adolescencije od 18 do 25 godina, koji su vrlo prijemčivi za uticaje koje daju sredstva javnog informisanja, za poruke koje daju poznata lica, sa bilborda, sa ekrana… Nažalost, opet se vraćamo na onaj poguban uticaj reklama, upravo na te mlade ljude, koji su gro onih koji dolaze na liječenje”.

“Nema reklamiranja i tačka”

Iz Udruženja “Roditelji”, uz raniju poruku da se kladionice moraju udaljiti od mjesta poput škola, poručili su i da “nema reklamiranja i tačka”.

Prema podacima koje je Uprava za igre na sreću objavila 15. januara, u Crnoj Gori aktivno je 999 kladionica i 153 automat kluba.

Unicef: Ključan je razvoj adekvatnih zakona i njihova primjena

Problem kockanja i mladih može se analizirati s dvije strane - potražnje i ponude, kaže vršiteljka dužnosti šefa predstavništva Unicefa u Crnoj Gori Sabina Žunić.

U vezi sa tim problemom, kaže da je bitno da se institucije bave znanjem, stavovima i ponašanjem mladih.

“Neophodno je na osnovu istraživanja sprovoditi sistemske kampanje podizanja svijesti roditelja i djece o rizicima kockanja onlajn i oflajn”, kazala je ona.

U tim kampanjama, kako je dodala, pored Instituta za javno zdravlje, domova zdravlja i Ministarstva zdravlja, treba da učestvuju osnovne i srednje škole, NVO koje se bave pravima djeteta, stručna udruženja psihologa i nastavnika, udruženja roditelja, škole roditeljstva, univerziteti i akademska zajednica, mediji i druge relevantne organizacije na lokalnom i nacionalnom nivou, kao i poznate ličnosti i donosioci odluka.

“Iskustva Unicefa širom svijeta ukazuju da ovakve kampanje mogu voditi ka značajnom smanjenju kockanja među mladima. Ključno je promovisati mentalno zdrav sistem vrijednosti u zemlji, a za to smo svi odgovorni - i institucije i građani, i porodice i pojedinci. Kroz kampanje podizanja svijesti o ovom problemu u društvu njegujemo zdrave vrijednosti i promovišemo kockanje kao društveno nepoželjno ponašanje. Time smanjujemo i vjerovatnoću da će javne ličnosti odabrati da promovišu kockanje ili druge nezdrave stilove života, jer će to negativno uticati na njihovu reputaciju”, rekla je Žunić.

Dodatno, kako je kazala, neophodno je i da se tim pitanjem država adekvatno bavi kroz stvaranje okruženja koje djeci i mladima onemogućava kockanje.

“Da bi se smanjila ponuda kockanja za djecu, ključan je razvoj adekvatnih zakona i podzakonske regulative i osiguravanje da se oni u praksi sprovode. Neophodno je utvrditi da li u postojećoj zakonskoj regulativi treba nešto mijenjati ili se treba više fokusirati na njenu bolju primjenu. Tu mislimo, na primjer, na slučajeve kada se djeca kockaju onlajn ili oflajn, iako je to zakonom zabranjeno”, kazala je Žunić.

Kako je rekla, neophodno je i raditi na tome da se širom zemlje obuči dovoljan broj stručnjaka koji će pružati adekvatnu podršku mladima koji kockaju i njihovim porodicama.

“Takođe, iskustva drugih država ukazuju da je neophodno pružati podršku roditeljima i porodicama kako bi odrasli po ovom pitanju bili dobar uzor djeci od ranog djetinjstva”, kazala je Žunić.

Maja Lješnjak: Razvijati preventivne programe

Asocijacija za demokratski prosperitet “Zid”, kroz Savjetovalište “Entera” od 2009. bavi se problemom kockanja, a od 2013. sprovode i specijalizovan savjetodavno-psihoterapijski tretman za osobe koje su zavisne od kockanja.

Psihološkinja Maja Lješnjak kazala je “Vijestima” da je minimalna starosna granica za tretman 17 godina.

“Godišnje proces tretmana prođe od 15 do 20 osoba, a sam ishod tretmana u velikoj mjeri zavisi od motivacije klijenta i njegove spremnosti na promjenu”, rekla je ona.

Zbog toga što država nema ustanovu koja radi sa djecom i mladima koji su zavisnici od kocke, Lješnjak je kazala da bi u tom pogledu državne institucije trebalo da se uključe u rad na razvijanju preventivnih programa.

“Programi bi bili implementirani u sistem obrazovanja, a koji bi podrazumijevali veću uključenost roditelja i nastavnika”, rekla je ona.

( Damira Kalač )