Između nevolja i karnevala

Premijerom predstave Nadpop Kojović, po tekstu i u režiji Vide Ognjenović, Grad teatar je zaokružio dramski opus posvećen četvorici znamenitih budvanskih literarnih stvaralaca. Predstava je realizovana u saradnji sa Gradskim pozorištem iz Podgorice, a Nadpop Kojović će nakon Podgorice u julu imati svoju premijeru i u Budvi.

Nešto više od dva puna sata publika je imala priliku da se upozna sa jednom relativno nepoznatom, ali istinski intrigantnom ličnošću iz budvanske istorije. U prepunoj sali KIC-a “Budo Tomović” se nije osjećao zamor, a britki dijalozi su bili sjajan zamajac razigranom glumačkom ansamblu Gradskog pozorišta, predvođenog odličnim Nebojšom Dugalićem. Iako bi po koji lokalni akcenat izostao, Dugalić je ostajao u melodiji jezika, donoseći u dobroj mjeri sve ono što čitalac može pronaći u Kojovićevim Memoarima i Analima. Don Antun je inače bio uronjen u svakodnevicu Budve i u njene brojne probleme: gladi i nerodice, pljačke i sukobe u burnim vremenima i u rijetke trenutke karnevalskog opuštanja. Četrdeset godina je bez plate poučavao budvansku djecu, pa stigao i da bude i Ljubišin učitelj. Iako pop, bio je spreman da naoružan spasava nejač satjeranu na ostrvca ispred Petrovca u pohodu paše Bušatlije, da se kao sveštenik suprotstavi crkvenim stavovima, da bude član masonske lože i da decenijama organizuje kakav-takav kulturni život grada.

Kojović Vide Ognjenović (uz asistenciju Branke Knežević) na scenu izlazi kao fantazmagorija mladog naučnika Dušana, a dva vremenska plana skladno funkcionišu u scenografiji Vladislave Cunnington. Energija dramske zamisli bi svakako izostala bez podrške razigranog ansambla Gradskog pozorišta. Branka Femić Šćekić, Smiljana Martinović, Lara Dragović, Una Lučić, Itana Dragojević i Anđela Radović su najzaslužnije za neobuzdanu atmosferu karnevala i duhovite gradske scene. Mišo Obradović iz CNP-a je imao zanimljivo i pomalo ekscentrično glumačko tumačenje Kojovićevog vrsnika i čuvenog “hakera” onog vremena, Stjepana Zanovića. Uz dobru podršku glumaca Pavla Ilića, Davora Dragojevića, Pavla Popovića, Danila Čelebića (CNP), Vukana Pejovića i Ognjena Sekulića, scena je osobito u “karnevalskim” segmentima postajala mali likovni spektakl u kostimima Marije Papučevske. Dinamični scenski pokret je osmislila Sonja Vukićević, a kompoziciju potpisuje Damjan Jovičin. Izvjesno je da će do primjere na Gradu teatru predstava biti dodatno izglačana, a dramaturška rješenja još jasnije realizovana.

Kojovićev život i stvaralački opus su se uporno opirali “milosti uobličenja”. Njegova literarna zaostavština - prigodne pokladne lakrdije i mahom satirični, neveliki lirski opus - svakako jeste bio izazovan i trebalo ga je upotrijebiti, ali nije davao valjan okvir za mnogo značajnijeg Kojovića - pisca Memoara i Anala. Njegovi slikoviti i detaljni hroničarski zapisi su zapravo otkrivali svu teškoću političkih promjena i ličnu dramu jednog kritičkog uma u burnom vremenu.

Zadatak autorke je bio da u okvire jedne predstave “upakuje” život dug bezmalo čitav jedan vijek (1751 - 1846. godine). Dok je Francuska buržoaska revolucija zatirala stari svijet, a novi se s mukom rađao, malena Budva je svakih nekoliko mjeseci mijenjala uprave. Nakon više od tri vijeka mletačke vladavine brzo su se, smjenjivale austrijska, crnogorska, ruska, francuska uprava. Budva je bila u stalnom opsadnom stanju, a Kojovićeva reakcija je uvijek bila borba za autonomiju grada, za njegovu fizičku zaštitu, bez vjerske isključivosti ili navijačkih strasti.

Vida Ognjenović ostaje vjerna Kojovićevim zapisima i uspijeva da ih “ulije” u pregnantne dijaloge i agone. Njen junak objašnjava mladom Dušanu da ne treba da mu se divi, pa kaže: “Jes, ali plemenske bune su ođe narodni običaj, ko svadbe i pokajanja. Nas obuzme čamotinja kad je mir, pa kidišemo za oči jedni drugima. Eto tu ti piše da su tada okolna plemena napala grad da nas opljačkaju, a da bi to brže išlo, riješili da pobiju sve budvanske katolike, a da počnu od nadpopa Kojovića… Eto ti, giovinotto, kako je ođe jeftina ljudska glava... Prokletstvo maloga mjesta, a ti oćeš da sam ja heroj, da se ne odvajam od puške!”

Nakon sjajnih dramskih tekstova i režija predstava Kanjoš Macedonović i Don Krsto, Vida Ognjenović je uspjela da riješi problem balansa između Kojovićevih literarnih uradaka i njegovih mnogo boljih hronika. U postmodernističkom maniru je orkestrirala fakte i fikciju, karnevalske oduške i duboko tragično prokletstvo života u malom mjestu (tada Budvi, danas i Crnoj Gori, pa i velikom globalnom selu). Neko bi u ovakvom dramskom postupku prepoznao svojevrsni autorkin manirizam, viđen već i u njenom Don Krstu. Čini se ipak da je upravo ovakav dramaturški pristup bio optimalni način da se prizovu duh vremena i raskošna ličnost budvanskog kanonika.

Po mnogo čemu, okolnosti Kojovićevog života odražavaju i naše vrijeme, pa je utoliko smislenije dramsko rješenje ukrštanja vremenskih planova. Osuđen na prokletstvo malog grada, Kojović se divi Napoleonu i Stjepanu Zanoviću i njihovoj meteorskoj snazi. (Valja ipak istaći da je Don Antun ponajviše cijenio političku figuru i ličnost crnogorskog mitropolita Petra Prvog i nazivao ga uvijek Kavalirom.) Kojović neće stići da sazna kako izgleda revolucionarni teror u Francuskoj i kako se velike ideje ruše u igrama moći. Opčinjen idejom slobode, neće saznati da se ta sloboda neće odnositi na žene. Neće čuti ni za Povelju o pravima žene i građanke Olimpije de Guž, a još bi mu teže bilo da shvati da je De Gužova giljotinirana zbog napada na režim Revolucionarne vlade.

Antun Kojović je, u prvom redu kao literata prigodnih sadržaja, izrazito sklon stereotipima o ženama (iako ćesto podsjeća da je u pitanju šala). Autorka dramskog teksta je očito ostala pri svjedočanstvima da je Kanonikovo teško iskustvo sa sestrom Katarinom bilo razlog što se u njegovim Smiješnim razgovorima i karnevalskim pjesmama žene čak češće od muškaraca prikazuju kao pijanice, spletkašice i varljive vidarice. Tačno je da je autorka mogla izvući u prvi plan i zapise u kojima Kojović pominje žensku solidarnost i hrabrost, najzad žene su i njega samog spasile od smrti.

Vida Ognjenović se opredijelila za drugačiju rediteljsku intervenciju bez koje bi tekst svakako bio na gubitku. Naime, nakon scene u kojoj crkveni autoriteti zabranjuju Kojoviću da organizuje proslavu u čast Napoleona, on to ipak radi u okviru karnevala. Scena u kojoj se jedna od žena pojavljuje u kostimu malenog Napoleona je svojevrsni autorkin komentar na napoleonske figure svih vremena iza kojih po pravilu stoje revolucionarni teror, patnje i ratovi, Olimpije de Guž i i brojne smrti.

Dramski tekst je pružao osnovu za još više takvih intervencija, a za očekivati je da će dodatni rad na predstavi izvući sve njegove potencijale. No, možda je poetska pravda upravo u tome što Kojovića u Budvu trećeg milenijuma dovodi ne samo jedna spisateljica, već i žena koja polaže autentično i pravo i ima integritet u političkom i društvenom angažovanju u svojoj sredini i vremenu.

Sve to navodi na zaključak da Grad teatar, u saradnji sa Gradskim pozorištem Podgorice, na obećavajući način najavljuje svoju novu festivalsku sezonu.

( Božena Jelušić )