Lalić naš nasušni - 110 godina od rođenja velikog pisca

Djelovao je skromno, a zračio autoritetom. Bio je čovjek visokih moralnih nazora, posvećenik svemu što je radio. Uspravan u životu, takav u djelu. U kazivanju koje slijedi, a koje sam odavno namjeravao da napišem, ima i ličnog, pa neka ne bude zamjereno... Smatrao sam da treba da bude zapisano.

Djelo kao potreba

Iako se ponekad učini da je zaboravljen, dođe vrijeme koje to demantuje, koje ga traži kao potrebu. U posljednjih nekoliko godina srećem ljude, moje prijatelje, i one koje vidim prvi put, a koji kažu: Čitaću Lalića. Te riječi zvuče obavezujuće. Iako sam ga čitao nekih sada dalekih godina, osjetio sam i ja potrebu, rekao sebi: Čitaću Lalića. Možda bi se to čitanje odužilo, ali kada sam pročitao da je u Podgorici objavljena CRNOGORSKA RAPSODIJA, u lijepom izdanju: Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje na drumove, odmah sam prišao čitanju. Četvrknjižje je zajedničko izdanje CID-a i Zavoda za udženike i nastavna sredstva Podgorice. Kao urednik se potpisuje Dragan K. Vukčević, predsjednik CANU. Zreli Lalić, zenit sami, dar čitaocima, izdavački podvig, prvorazredni događaj danas u kulturi Crne Gore.

Netačna sintagma da je partizanski pisac

Obična ideloško - politička floskula, narativ lansiran od onih koji su htjeli da omalovže značaj ovog pisca i njegovog djela. Tako govore oni koji nijesu čitali Lalića. Navodno, daje prednost partizanima, prikazuje ih dobre i u lijepim bojama, a četnike crnim i najcrnjim, što nije istina. Lalić je u prvom ciklusu svojih romana, pisac velike teme, građanski, dvije sukobljene strane pod okupatorom. Najgore što može da se desi jednoj zemlji i narodu.

Velika tema je našla velikog pisca. Lalić je obrađuje dubinski s univerzalnim porukama - da se takvi sukobi ne ponove. U tim sukobima više smo međusobno stradali, nego od sukoba s neprijateljem. O čemu najbolje govore dva stiha, vjerovatno potekla iz tog sukoba:

Nema borbe, nema rata,

Dok ne krene brat na brata.

Nikome naklonjen, bio je pravedan. A može li drugačije veliki pisac? Pisao je o zlu, i onom ljudskomu u zlu. I nečovječnom svakako. To je vertikala njegovih djela. Lalić nije pisac ni jedne ni druge strane, on je univerzalan, pisac svih. Pisac koji nije nikoga štedio, a uzdizao je velike primjere ma na kojoj strani bili. Uostalom, pisac ovakvog formata, jedino tako može. Čovjekova sudbina u kovitalcu nevremena - univerzalna je tema. Njegova tema! Otkivao je zlo i dobro u čovjeku, ne bojeći literaturu ideološkim razlikama, već opštom tragedijom i moralnim obrascima. Onim dokle čovjek može pasti i dokle se može uzidći.

Poznanstvo

Lalića sam upoznao ranih osamdesetih, kada sam došao u Herceg Novi i počeo da radim u Radio Herceg Novom, tada kao mladi novinar. Lalić je uveliko živio u ovom gradu. Nijesam baš siguran kako se desilo to poznastvo, a ni vrijeme i okolnosti pod kojima se desilo. Moglo je to biti posredstvom Dušana Kostića, sa kojim sam se često viđao i kod kojeg sam stanovao neko vrijeme. Kostić je često dolazio kod Lalića, pa je sigurno neki od tih dolazaka i meni otvorio put. Bio je to za mene veliki događaj. Profesor Miloš Vulević, koji mi je u ivangradsoj gimnaziji predvao književnost, a kasnije bio blizak sa Lalićem, nije se držao školskog programa, činio je po svom nahođenju, pa nam je najviše predavao Krležu i Lalića. Od tada sam zavolio Lalića, a Krležu ne baš, bio mi je težak za čitanje i razumijevanje. Dolazio sam od ovaca, mlad i bez neke naobrazbe, nije čudo što nijesam priljubio Krležu, a jesam Lalića.

Tih ranih osamdesetih sam odlazio kod Lalića. Nekoliko spona nas je vezivalo. Zavičajna, literarna i moja znatiželja, da se približim velikom piscu, da ga gledam i slušam izbliza. Lalićevu rodnu Trepča i moje Kralje ne dijeli velika razdaljina, možda penaestak kilometara. I ta linija nije bila beznačjna u našoj relaciji. Genius loci ili duh podneblja je isti, a on i te kako ima značaja u formiranju naših ličnosti, pa i prijateljstava i bliskosti. Mislim da je i to imalo udjela u našem zbližavanju.

Zanimljivi detalji

Znam za neke zanimljive detalje iz života velikog pisca. Bio je ranoranilac. U šest je počinjao jutarnju šetnju hercegnovskim šetalištem Pet Danica. Pretpostvaljam da je prijepodnevni radni dan počianjao u sedam, a sasvim sigurno znam da je trajao do 11 časova, pošto su tada otvarana vrata njegove kuće za prijatelje, posjetioce, znatiželjnike... a njih je uvijek bilo. Tih godina Lalić bijaše veoma popularan. Možda je taj susret u 11 mogao trajati sat iili sat i po. Gotovo redovno, istina ne baš svakodnevno, kad njega su odlazila dva Dušana, Kostić i Mašović. Ovaj drugi je bio Lalićev zemljak iz Trešnjeva, koje se graniči sa Trepčom, u poznijim godinama je počeo da se bavi slikanjem, pa je rodnom Trešnjevu ostavio vrijednu kolekciju slika. Dolazio je Radonja Vešović, takođe zemljak, sa Marsenića rijeke, Stevan Raičković, Zuko Džumhur, novski slikari: Aco Prijić, Vojo Stanić i drugi. Dolazio je i Radovan Zogović, koji bi ostao po nekoliko dana. Ali ja Zogovića nijesam upoznao u Herceg Novom, već u Podgorici, prije mog dolaska u Novi. Upoznao me Jevrem Brković i to poznanstvo smatram velikim događajem u mom životu. Zapravo, događajima smatram poznanstva sa obojicom. Čuo sam, a ne mogu tačno da potvrdim, da Lalić nije predavao knjige izdvaču prije nego ih pročita Zogović.

U Novom i danas živi priča, kako se Lalić jednom srio sa Andrićem, kuće su im bile udaljene oko petsto metara, pa su se spontano zaputili u šetnju, a nijesu ništa razgovarali. Na kraju je jedan rekao: Ala se siti naćutasmo. Ne znam koji tačno, jedan ili drugi, svjedno je. Te riječi idu uz obojicu. Po prirodi šutljici.

Nijesu kod Lalića dolazili samo pisci i slikari, već ljudi koji to nijesu bili, a voljeli su društvo slikara i pisaca. Takav je svakako bio Ilija Zeković, Lalićev zemljak iz Slatine, kod Andrijevice. Mihaila i Iliju je dijelilo malo prostorno rastojanje, nepun kilometar, Mihailo je živio na Toploj, blizu mora, a Ilija u Igalu. U ljudskom i prijateljskom smislu su bili sasvim blizu. Ilija je bio brižljiv i učinjen čovjek. Uvijek spreman da pomogne umjetnicima, u smislu prevoza do aerdroma, dobavke nekih svakodnevnih svari, ili u poslovima u kojima se oni nijesu baš snalazili.

Bio je pažljiv prema svima. Želim da podsjetim na pažnju koju je iskazivao prema Desanki Maksimović, dok se liječila u Institu Dr Simo Milošević. Zavaljujući Ilijinoj inicijativi u parku Igalo podignute su spomen biste Laliću i Desanki. Išao sam ovih dana do parka i vidio oba spomenika. Spomenici ostaju kad ljudi odu.

Ja nijesam Lalić

Jednom je Ilija vozio Mihaila u Titograd na neki sastanak. Poslije obavljenog posla svratili u restoran hotela Crna Gora na ručak. Restoran prepun, a nakon što su ušli i razgledali gdje da nađu mjesto, mnogi su se okrenuli... Salom se pronio šapat, Lalić, Lalić... Kada ih je konobar ugledao, brzo se potrudio da nađe sto i da ih smjesti. Sjeli su i naručili jelo. Jelo je stiglo, Ilija brzo kreće, a Lalić zastao, ne uzima pribor, ne kreće sa jelom.

Šta je? - pita Ilija. - Što me jedeš?

Kako? - odgovara Mihailo, zbunjen. - Vidi koliko me ljudi gleda.

- E vidiš, ja nijesam Lalić, pa nemam tih problema - kaže Ilija i nastavlja sa ručkom. Mihailo nije okusio. Ustao je gladan.

Nije odlazio u kafane a jeste u bioskop

Nije volio obavezujuća druženja. Rado je primao goste i nije dao da se ljudi ogovaraju u njegovoj kući. Bio sam prisutan kada je jednom prijatelju rekao da napusti kuću, ukoliko nastavi dalje s lošom pričom o ljudima koji nijesu prisutni. Bio je u svemu istinski posvećenik. Riječi ponajviše!

Samo je tako moglo da nastane djelo tog obima i formata, visokih književnih, estetskih i etičkih vrijednosti. I da dosgene dubine i visine ljudskog postojanja. Kako je pisao tako je živio. Bio je čovjek svih ljudskih kvaliteta. Veliko djelo traži takovoga. Samo takav i sa takvom posvećenošću može stvoriti djelo kakvo je stvorio Lalić.

Išao je u bioskop i gledao filmove. Sretao sam ga na putu prema hercegnovskom kinu. A to svjedoči i dnevnik Prutom po vodi. Godina 1975.11.jun - Beograd: “Po podne sam gledao Felinijev film Sjećam se: od srca sam se nasmijao nekoliko puta. To je realizam istinitiji od našeg deformisanog politikom i ideologijom.”

Lalićevi gosti

U svemu je bio nesebičan. Kada bih navratio, a to su uglavno bili kasni popodnevni sati, uvijek i prvo rekao bi supruzi Mileni: Daj Mirašu da jede. Crnogorski običaj, da se onom ko dođe u kuću ponudi što se ima, pa makar ukućani ostali gladni. Iako nijesam bio gladan, prijala ta brižnost, pogotovo što dolazi od Lalića, koji u to vrijeme ni sa čim nije oskudijevao. A bio je štedljiv u papiru. No, o tome ću kasnije.

U kući na Toploj, na prizemlju, bio je manji stan. Rado ga je otvarao za prijatelje da prenoće ili poduže proborave. Bez naknade naravno! Znam da su, između ostalih, u tom stanu boravili: blagorodan čovjek, prozni pisac Đuro Damjanović, za čije proze Ćopić nije štedio riječi hvale, te pjesnik Krstivoje Ilić. Obojicu sam poznavao i sretao se sa njima u vrijeme tih boravaka. Jednom šetam Igalom sa Krstivojem, pitam ga: Viđaš li Lalića?

Izbjegavam da ga viđam - reče, na moje čuđenje: kako to, u kući je, prirodno je da se sretnu.

Izbjegavam susrete, ne bih da mu dosađujem - kaže mi Krstivoje. A i na kraju, nakon što proboravim neko vrijeme, a trudim se da i to bude što kraće, ne idem da se pozdravim, ključ ostavim na mjesto gdje ključ od tog dijela kuće stoji. Ne bih ni sa tim pozdravom da mu dosadim.

Skromni čovjek, a veliki pjesnik Krsivoje Ilić, govorio mi je: Dnevno mi treba, litar mlijeka, kilogram hljeba i dvije jabuke, samo da gledam more i da čitam Pindara i Rilkea. Najbliži su mi u ovom ambijentu i najbolje ih razumijem.

Koliko malo, a koliko mnogo, Pindar i Rilke i more.

Boraveći kod Lalića u Novom, Đuro mi je napisao i ditramb i naslovio ga mojim imenom i prezimenom, kasnije će ga objaviti u knjizi Ditirambi. Osjećam potrebu da ovdje otvorim prostor za tu veselu pjesmu, te na taj način oživim i pjesmu i sjećanje na Đura i one dane i godine:

Sanja li mu lepi snovi,

Idi Miraš u H. Novi.

Jeste slana voda da je,

Idi tamo šta te staje.

Kad istinu pesnik kaže,

Tada uvek vreme laže.

Sunce možda ne izlazi

Na istoku već zalazi.

Imao si dobre volje,

Na jugu je uvek bolje.

Nema više šta da biraš,

Otišao je na jug Miaš.

I tako ga lepi snovi,

Odvedoše u H. Novi.

Otišli su prije koju godinu, Đuro i Krstovoje i ini. I Marko Vešović, Lalić ga je posebno cijenio.

Raičković o Laliću

Rapsod koji epski pjeva, koji razgolićuje i produbljuje, koji istovremeno gleda sa distance i sa lica mjesta, što je najbolje sagledavanje i saznanje. Jednom mi je u Herceg Novom, u stanu gdje je boravio veći dio godine, gdje je napisao knjigu Monolog na Topli, Stevo Raičković rekao: Kada bi se iz Lalićeva djela izvadili lirski pasaži bila bi to velika knjiga lirske poezije.

To se može odonosti na prvi Lalićev ciklus knjiga. Ciklus Crnogorska rapsodija, surova je stvarnost, istorija i goli život sa po kojim zrncem poezije, koliko da umekša tu stvarnost. Iako i u goloj stvarnosti ima poezije. Lalić silazi do najdubljih dubina iznosi priču o sudbini čovjeka i sudbini naroda. Rapsod homerovskog zahvata, sagledava mnoga vremena, prelamajući je u svom vremenu - fokusira prošle epohe, što ga čini epohalnim piscem. Poput Mana, Šolohova i Prusta. Kroz Lalićevu rapsodiju protiče duboka ponorna rijeka sa puno rukavaca - stoljeća koja se u nju slivaju. Dok je pisao, gledao je stvarnost oko sebe i slušao tu rijeku.

Lalić i Đilas

Đilas je stigao u Herceg Novi, sa svom stigmom koju je nosio, a to bi mogla biti sredina ili kraj šezdesetih, sa namjerom da kupi stan u ovom gradu. U to vrijeme, šetalištem, gradom i okolnim brdima, sa Đilasom šeta jedino Lalić. Jednom prilikom, pričao mi je, bili su u Sutorini, zaustavio se automobil, čovjek iz auta nudi da ih preveze do grada, na šta pristaju. Taj čovjek je bio Đorđe Radulović, visoki opštinski i partijski funkcioer. Pričajući mi ovo, Lalić je rekao: Đorđe sigurno nije znao ko je drugi čovjek koga vozi. Ja sam to Đorđu rekao nekoliko godina nakon Lalićeve priče, na šta se on nasmijao i odgovorio: Znao sam naravno. Đilas je bio prpoznatljiv lik, a naš idol i miljenik. Đorđe je bio tolerantan, atipičan i za ono vrijeme, lično hrabar. O njegovoj hrabrosti govori i ovaj gest. Tada je Đilas navrćao i kod Stanića, o čemu sam nedavno pisao u ART-u, povodom Vojovog stotog rođendana. Do kupovine stana nije došlo, Đilas se poslije kraćeg vremena vratio u Beograd, a Lalić nastavio da živi u Herceg Novom. Kada sam jednom bio kod Zogovića, ranih osamdesetih u Beogradu, rekao mi je: Da si došao prije pola sata, upoznao bi Đilasa. Dobro je što nijesam, pomislio sam. Bio sam kukavica, priznajem!

Tomas Man i štednja papira

Lalić je pisao na stolu koji je bio u obliku štafelaja. Pisao je stojeći, na stolu je stajao papir i grafitna olovka, gotovo potrošena. (Slično je pisao pjesnik Čarls Simić i govorio: Što je manja i istrošenija, olovka je inspirativnija!). Bio sam u prilici da kod Lalića vidim i sto i papir: papir ispisan na jednoj stranici nekim planovima i zaključcima, skupštinski materjal, ili materjal nekog drugog foruma iz ondašnjeg vremena, koji je ko zna kako dolazio do Lalića, a pisao je na njemu, pretpostavljam, zbog uštede. Papir je bio formata A-4, polovio ga je i na poleđini grafitnom olovkom ispsivao svoje knjige. Pisao je od ivice do ivice, bez margine. Nakon što bi tako ispisao roman, a to nije bio ni malo lak posao, nalivperom je prepisivao u sveske, ili čiste A-4 papire, lijepim rukopisom, a onda tako ispisan odlazio daktilografkinji na prekucavanje. Takav je bio postupak Lalićevog pisanja.

Dok sam jednom gledao taj sto - štafleaj i na njemu ispisane papire, Lalić je pogledao na police bogate bibioteke, upirući prst u dvije debele knjige. Vidiš ove dvije knjige, obratio mi se, umrijeću, a neću ih pročiti. Bio je to dvotomni roman Josif i njegova braća Tomasa Mana. Tada je Lalić bio u zrelim godinama, ne znam da li ga je kasnije pročitao. Ne znam zašto, ali sam osjetio važnost ovog detalja, pa ga i zapisujem. Možda i zbog toga što volim Tomasa Mana i sve što je napisao.

Lelejska gora

Posebno snažan utisak na mene je imala i ima Lelejska gora. Smatram da je to jedan od najboljih romana južnoslovenskih književnosti. U njemu je Lalić otišao i sa one druge - metafizičke i osjenjene strane, u cartsvo đavola, u snovidovno, tražeči čovjeka.

Kupio sam primjerak te knjige, mislim da je izdanje izdavačke kuće Rad iz Beograda, pa sam knjigu odnio sa željom da mi napiše posvetu. Dvoumio se, bilo mu je neprijatno, ja kupio knjigu, a on da je potpiše, neke ranije mi je poklonio sa posvetom.

No, napisao je nekoliko riječi, što je za mene bilo važno! Odvažio sam se da kažem kako je to njegovo najbolje djelo, na šta se on osmjehnuo i rekao: To je zato što si ti pjesnik, a ta knjiga ima dosta lirskih pasaža. Tada mi je i rekao da je Lelejsku goru zašpočeo jednoga ljeta u Ljibaštici ispod Komova. Znam te gore i nekako mi je prirodno šta je baš tu započeo. Drago mi je što mogu da zapišem taj podatak. Može biti jednom nekome interesantan.

Dvije kuće

Dvije kuće, u Herceg Novom i rodnoj Trepči. One u Herceg Novom nema, i ona je zauvijek zatvorena, a ona u Trpeči nikada nije otvorena, nakon što je sagrađena da bude Lalićev spomen dom. Izbio je sudski spor između dvije opštine: Berana i Andrijevice, s dilemom kome teritorijalno pripada. Suđenje je trajalo nekoliko godina, sudski pripala Andrijevici, ali nije stvaljena u funkciju zbog koje je građena. Ova hercegnovska nova, na mjestu stare, privatno je vlasništvo, stečeno legalnom prodajom Lalićeve porodice. Kada sam devedesetih, a nakon piščeve smrti, pozvao njegovu suprugu Milenu i pitao: Zar to neće biti spomen kuća, rekla mi je da se obraćala tadašnjem crnogorskom rukovodstvu, nudeći da je otkupe. Nije dobila odgovor! Kome je u tom trenutku bio važan Lalić, njegova djela, rukopisi, arhiva, biblioteka... Kapije kroz koju je prolazio odavno nema, otvorena je kapija vječnosti, iz koje nam dolazi veliki pisac. U Herceg Novom zatvorena, ona u Trepči nikada zvanično otvorena. A za njenu gradnju, mislim da je novac dalo Ministarstvo kulture Crne Gore.

No, nadam se da ćemo je ovog proljeća otvoriti - promocijom knjiga koje sam pomenuo na početku, za taj i druge kulturne sadržaje. Najbolji ključ za ulazak u ovu kuću upravo je pišečevo djelo. Njegovo djelo - njegov je dom!

On je djelom popločao puteve, otvorio ulice, postavio znakove pored puta... Obilježja koja ne daju da zalutamo. Svaki narod, treba da slijedi svog velikog pisca. Onoga koji mu je obezbijedio dugo trajanje. U jednoj prilici, veliki njemački pisac je rekao: Njemačka je tamo gdje je Tomas Man. I bila je!

(Februar, 2024; kraj naredne subote)

( Miraš Martinović )