Zemlja izgovora

Na svakom koraku i gdje god da se čovjek okrene može da konstatuje isto, da se nalazi u “zemlji propuštenih šansi”. Pisao sam o moru prethodne nedjelje. Može da se piše o prirodi uopšteno, na primjer, samo o tome koliko od shutter stock-a može da se zaradi ako bi se ljudi i institucije aktivirale da zajednički ponude svijetu fotografije iz Crne Gore. Da ne govorimo o lokacijama za snimanje filmova, serija i spotova. Radi se na tome, ali rade pojedinci koji onima koji odlučuju kao da pričaju u prazno. Izgovaraju se opšta mjesta, a naša mjesta su sve, osim opšta mjesta.

Tek što se tiče tvrđava i ponude koja može oko tih objekata da se kreira, tu smo šampioni proputešnih prilika. Dovoljno je da pogledamo Lesendro, Kosmač, Žabljak Crnojevića, dvore Balšića i Godinje, pa da shvatimo što imamo, a što bi mogli da imamo. Sve navedeno je samo djelić šire slike, a nalazi se u jednom nevelikom krugu.

Ako bi na poligraf stavili građane Podgorice i pitali što treba neko da posjeti, sigurno da bi među top odgovorima bio i Delta City, odnosno Big. Rame uz rame sa Cijevnom, Dukljom, Ribnicom i Goricom. Ako ne i ispred njih.

Mnogim planinarima i ljubiteljima prirode koji žive van Crne Gore, kad se kažu dvije riječi Durmitor i Prokletije, zjenice im se odmah rašire. Dobro bi bilo sprovesti anketu među građanima većih gradova Crne Gore, pitati ih što znaju o Durmitoru i Prokletijama i koliko puta su ih posjetili. Bili bi začuđeni, ne samo negativnim odgovorima, nego vjerovatno i začuđenošću upitanika samim pitanjem, odnosno, otkud sad to pitanje?!

Prečesto čovjek vidi nešto lijepo i kaže “šteta”. Jedna riječ, velika, šteta. Nakon toga uslijedi naš najveći kapacitet, izgovor. Toga ima na pretek, u svakom smislu, u svakom sektoru, u mnogim ljudima. Nađe se uvijek i krivac, bilo da je to pojedinac, vrijeme, okolnosti, okupator, domaći izdajnik ili mentalitet, ali nikad nije kriv onaj upitani, nikad ono ja ili mi.

Pjesnik Radoman Kanjevac ima jednu istovremeno lijepu i tačnu pjesmu u kojoj se nalaze stihovi koji mogu takođe opisati i Crnu Goru: Zato je svaka pesma u mojoj zemlji/Iskrena ispovest idiota/Ostavljenog - zato što voli da bude ostavljen/Takav je mentalitet/Sve drugo osim poraza je neuspeh/Atak na identitet./Biti na vreme ostavljen smatra se najvećim uspehom/U zemlji koja je najviše ostavljenih ljudi dala.

Patentirali smo samosažaljenje. Pružanje izgovora postao je hobi. Prva lopta, najčešća komanda i impuls. Rečenica se već započne, a samo se na kraju doda institucija ili ličnost. Nekad je to političar, roditelji, a nekad i sistem. Nekad s pravom sistem, onaj prethodni ili onaj prije prethodnog, ili pak onaj prvi. Ali neko drugi je za sve kriv. Taj drugi je uvijek prisutan, makar kao idealan krivac, jer je nužan za izgovor.

Ljudi vole tog drugog jer da ga nema, ne bi imalo na koga sve da se svali. On je tu da bi podržao postojanje izgovora. Bez njega posla nema, nema leba, bez njega morali bi se pogledati u ogledalo.

Ali u vrijeme velikog apsurda moglo bi sve da se proda, u vrijeme kad sve može da se upakuje, možda i mi da upakujemo izgovor.

Dobro došli u Crnu Goru, zemlju izgovora. Imate problem? Mi nudimo izgovor. Rješenje naravno da nemamo. Uzmite neki izgovor sa bogatog menija. Prijatan izgovor.

( Đuro Radosavović )