Zašto autokrate poput Sadama zbunjuju predsjednike SAD

Amerika je napravila najgoru spoljnopolitičku grešku u eri nakon Hladnog rata kada je napala Irak 2003. da razoruža Sadama Huseina od navodnog oružja za masovno uništenje. Rat koji je uslijedio imao je strašnu cijenu u životima i resursima Iračana i Amerikanaca i takođe je ojačao Iran, podstičući regionalne posredničke sukobe zbog kojih se Vašington zaglavio na Bliskom istoku, kao što je Bajdenova administracija ponovo otkrila na bolan način.

U vrijeme kada su Sjedinjene Države identifikovale diktature u Kini i Rusiji kao najveći izazov nacionalne bezbjednosti te države i kada izolovani i ekscentrični sjevernokorejski lider posjeduje nuklearno oružje i interkontinentalne rakete, Sadamov slučaj nudi rijetku, dobro dokumentovanu analizu o tome zašto autokrate često zbunjuju američke analitičare i predsjednike.

Kako se američka invazija na Irak mogla izbjeći? Veći dio naše post hok istrage usredsređen je na lažne i manipulisane obavještajne podatke o iračkom oružju za masovno uništenje, odluke predsjednika Džordža V. Buša, “prodaju” rata javnosti i saučesništvo medija. Drugo centralno pitanje je rijetko istraživano: Zašto je Sadam žrtvovao svoju dugu vladavinu - i na kraju svoj život - stvarajući utisak da posjeduje opasno oružje kada ga zapravo nije imao?

Postoji odgovor na ovo pitanje. Sadam je snimao svoje privatne liderske razgovore jednako revnosno kao Ričard Nikson. On je ostavio za sobom oko dvije hiljade sati snimljenih razgovora kao i obimni arhiv sastanaka i predsjedničkih zapisa. Taj materijal dokumentuje razmišljanje iračkog lidera u ključnim momentima njegovog dugotrajnog sukoba sa Vašingtonom, uključujući njegove privatne reakcije na 11. septembar i na planove Bušove administracije da ga zbaci.

Materijal takođe pojašnjava komplikovanu temu zašto on nije mogao da ubijedi inspektore UN, razne špijunske agencije i mnoge svjetske lidere da ne posjeduje oružje za masovno uništenje.

Na snimcima, dok grmi o svjetskim dešavanjima, a njegove kolege se rijetko usuđuju da ga prekinu, Sadam može djelovati kao impresivno lukav i pronicljiv. U oktobru 2001, nekoliko dana pošto je Buš objavio rat predvođen SAD protiv Al kaide i talibana, Sadam je pitao svoj kabinet: Ako Amerika uspostavi novu vladu u Kabulu prema svojim željama, mislite li da će to okončati probleme avganistanskog naroda? Neće. To će stvoriti još više uzroka za takozvani terorizam umjesto da ga eliminiše”.

Suočen sa američkim neprijateljstvom, on je vrdao i pretvarao se, pri čemu su ga motivisala dva cilja iznad svega: da ostane na vlasti i da postigne slavu u arapskom svijetu, po mogućnosti udarom na Izrael.

Sadam je gajio duboko rasistička uvjerenja o Jevrejima i zbunjivao se složenim teorijama zavjere o američkoj i izraelskoj moći na Bliskom istoku. Vjerovao je da su uzastopni predsjednici SAD-a, pod uticajem cionizma, tajno i stalno kovali zavjeru sa radikalnim ajatolasima Irana kako bi oslabili Irak. Zavjera Iran-kontra iz 1980-ih, kada su Amerika i Izrael nakratko udružili snage da prodaju oružje režimu ajatolaha Ruholaha Homeinija, učvrstila je uvjerenja iračkog lidera u godinama koje su dolazile. Nije mu palo na pamet da je Iran-kontra bila oblik lakomislene nesposobnosti u američkoj spoljnoj politici.

Razlozi zbog kojih Sadam nije razjasnio da nije imao oružje za masovno uništenje u periodu uoči 2003. ukorijenjeni su u njegovom tragičnom, višedecenijskom sukobu sa Vašingtonom: njegova potajna, nepovjerljiva saradnja sa CIA tokom 1980-ih; Zalivski rat 1990. i 1991. godine; borba pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija oko razoružanja Iraka koja je uslijedila; i vrhunac konfrontacije nakon 11. septembra.

Nedugo nakon Zalivskog rata, on je tajno naredio uništenje njegovog hemijskog i biološkog oružja, kao što su zahtijevali Vašington i Ujedinjene nacije. On se nadao da će ova akcija omogućiti Iraku da prođe inspekcije razoružanja, ali je prikrio šta je uradio i iznova lagao inspektore. On nije rekao istinu sopstvenim generalima strahujući da bi mogao prizvati unutrašnje ili spoljne napade.

Njegova odluka da se povinuje međunarodnim zahtjevima ali da o tome laže inspektore UN prkosila je logici Zapada. Ali Sadam nije želio da se izloži javnom poniženju, prije svega zato što je mislio da to ne bi uspjelo. “Jedna od grešaka koje neki ljudi prave je kada neprijatelj odluči da ti naudi, ti vjeruješ da postoji šansa da smanjiš štetu djelovanjem na određeni način”, rekao je jednom kolegi. U stvari, rekao je, “Šteta neće biti manja”.

Sadam je vjerovao da je CIA gotovo svevideća pa je, naročito nakon 11. septembra, kada ga je Buš optužio da krije oružje za masovno uništenje, pretpostavio da ta agencija već zna da on nema opasno oružje i da su te optužbe samo izgovor za invaziju.

Da je CIA u stanju da napravi toliku analitičku grešku da omane povodom iračkog oružja za masovno uništenje nije bio dio njegovog svjetonazora.

Skoro je nemoguće razumjeti ili uticati na druge ljude, a da ne odustanete od osuđivanja i nastojite da vidite svijet iz njihove perspektive

Dok sam istraživao Sadamov sukob s Amerikom, tužio sam Pentagon, i uz pomoć Komiteta novinara za zaštitu medija, dobio sam gomilu njegovih snimaka i dosijea, uključujući neke koji nikada nisu bili objavljeni. Oni su se ispostavili kao neprocjenjivi za moj projekat knjige, ali je nezgodno što sam morao proći kroz takve probleme. Očigledno je u interesu Sjedinjenih Država da cijela arhiva bude dostupna istraživačima, kako bi se američka javnost i njihova vlada mogli informisati o Sadamovoj diktaturi.

Moj rad se tiče pozadine invazije iz 2003. godine, uglavnom iz perspektive iračkog lidera. Ipak, nisam mogao da ne razmišljam o tome kako su američki donosioci odluka mogli bolje postupiti i kakve lekcije njihovi neuspjesi nude danas. Sadam nije bio prvi masovni ubica o kojem sam detaljno pisao, ali sam se podsjetio koliko teško i neugodno može biti potpuno saosjećati sa nekim ko se ponaša i misli na način koji smatrate užasnim.

Ipak, skoro je nemoguće razumjeti ili uticati na druge ljude, a da ne odustanete od osuđivanja i nastojite da vidite svijet iz njihove perspektive. Kao pisac, imao sam način da humanizujem Sadama, a da ne uljepšavam predstavu o njemu. Takođe sam mogao da pojmim koliko bi teško bilo nekom izabranom američkom predsjedniku da to pokuša.

Podsticaji konkurentske demokratske politike nagrađuju demonizaciju neprijatelja i nude malo zasluga za duboko promišljanje o tiraninu ili za odbijanje konvencionalne mudrosti o njegovim motivima. U teoriji, nestranački obavještajni analitičari u CIA i drugim agencijama trebalo bi da su u stanju da slobodno razmišljaju i savjetuju o karakteru i motivima najopasnijih američkih protivnika.

U stvarnosti, karijerni analitičari prečesto podliježu grupnom razmišljanju koje reciklira preovlađujuće političko ili javno mišljenje. To svakako pomaže da se objasni pogrešna procjena obavještajne zajednice o Sadamovom oružju za masovno uništenje.

Domaći politički podsticaji takođe obeshrabruju predsjednike da razgovaraju sa neprijateljskim autokratama, između ostalog zato što bi to moglo da potkopa ekonomske sankcije koje Sjedinjene Države pokušavaju da sprovedu. “Da me štampa ne sputava, podigao bih slušalicu i nazvao tog kučkinog sina”, rekao je predsjednik Bil Klinton premijeru Britanije Toniju Bleru privatno 1998. godine, razgovarajući o Sadamu. “Ali to je tako teška odluka u Americi. Ne mogu to da uradim.”

Zaista, nakon ranog perioda 1991. godine, koliko je poznato, nijedan značajniji američki zvaničnik nikada nije direktno razgovarao sa Sadamom ili njegovim najvišim izaslanicima. Tek nakon njegovog hapšenja u decembru 2003, kada je dijelio cigare sa raznim isljednicima CIA i FBI u zatvoru kod Bagdada, počeo je da nudi uvide koji su pomogli da se objasne pogrešna procjena Amerike o njemu.

Sadam je želio da izbjegne nuklearni sukob, a najvažnija lekcija iz njegovog primjera može biti da se čak i bezobzirni diktator može odvratiti od agresije ako jasno shvati da može izgubiti život, nasljeđe ili vlast

Kao što je jedan od Sadamovih pomoćnika jednom rekao, citirajući arapsku poslovicu: “U priči jednog lažova promaknu vam mnoge istine.” Najbolji način da se to izbjegne je kroz periodične privatne razgovore. Takav kontakt sa Sadamom prije 2003. mogao je da otkrije da je, kako je dostigao svoje šezdesete godine, izgubio veliki dio svog prethodnog interesovanja za vojne poslove i postao opsjednut pisanjem romana.

U njegovim brojnim kontradiktornostima i nedosljednostima, Sadam nije bio neobičan diktator. Važne karakteristike njegove vladavine često se nalaze u autokratijama - paranoja u vezi sa prijetnjama vlasti vođe, nepouzdane informacije koje pružaju servilni i prestrašeni pomoćnici i nesposobnost da se u potpunosti pronikne u namjere protivnika.

Kao i Vladimir Putin i Kim Džong Un danas, Sadam je uznemirio svijet nepromišljenim izjavama o nuklearnom ratu. Tokom sukoba oko Kuvajta, bio je toliko uvjeren da predstoji atomski udar Izraela ili Amerike da je naredio planove za evakuaciju stanovništva Bagdada na selo. Njegovo razmišljanje je čak uzdrmalo i njegovog nemilosrdnog rođaka Ali Hasana al-Madžida, poznatog kao “hemijski Ali”, koji je kasnije obješen zbog uloge u ubijanju gasom kurdskih civila tokom 1980-ih. “Ova cijela pompa oko posljedica nuklearnog i atomskog napada... plaši djecu”, žalio se tokom jednog snimljenog sastanka.

Na šta je Sadam uzviknuo: “Šta smo mi, gomila djece? Obratite pažnju na civilnu odbranu!”

Ipak, irački lider je želio da izbjegne nuklearni sukob. Najvažnija lekcija iz njegovog primjera može biti da se čak i bezobzirni diktator može odvratiti od agresije ako jasno shvati da može izgubiti život, nasljeđe ili vlast.

Važne karakteristike Sadamove vladavine često se nalaze u autokratijama - paranoja u vezi sa prijetnjama vlasti vođe, nepouzdane informacije koje pružaju servilni i prestrašeni pomoćnici i nesposobnost da se u potpunosti pronikne u namjere protivnika

Prevaren od strane Sadama i zaveden lošim savjetima arapskih saveznika, predsjednik Džordž H.V. Buš nije uspio da pošalje jasnu poruku odvraćanja iračkom lideru prije nego što je Irak izvršio invaziju na Kuvajt u avgustu 1990. Predsjednik je ispravio tu grešku početkom 1991, dok se pripremao da naredi snagama na čelu sa SAD da istjeraju iračke trupe iz tog emirata. On je poslao državnog sekretara Džejmsa Bejkera da prenese glavnom Sadamovom izaslaniku da će SAD, ako Irak napadne američke trupe hemijskim oružjem, srušiti njegovu vladu.

Bejker nije pomenuo nuklearno oružje, ali je irački lider već vjerovao da Amerika neće oklijevati da baci atomske bombe. Kako se rat približavao, on je rasporedio hemijsko oružje da napadne američke i savezničke vojnike, ali je oklijevao u trenutku odluke i nije upotrijebio gas. Nekoliko mjeseci kasnije, uništio je to oružje. Odvraćanje je djelovalo.

To možda neće uvijek uspjeti. Slučaj Sadama Huseina je paradoks. On je bio dovoljno nepredvidiv da nije bilo mudro kockati se sa američkom bezbjednošću nagađanjem o njegovim namjerama. Bolja politika bi bila da se djelovalo na osnovu iračkih kapaciteta i da su poslate jasne i ubjedljive poruke odvraćanja. Ipak, na kraju, Amerika je napravila duboko pogrešnu procjenu kapaciteta njegovog oružja za masovno uništenje jer nije uspjela da shvati ko je on zapravo.

Stiv Kol je urednik u “Ekonomistu” i autor knjige “Ahilova zamka: Sadam Husein, CIA i porijeklo američke invazije na Irak”

Članak je preuzet iz “Njujork tajmsa”

Priredila: A. Šofranac

( Stiv Kol )