Na lomači fašizma

Decenijama živimo sa pokušajima da se zapletu, zaoštre i užare svakodnevni odnosi i u regionu i u Crnoj Gori. U klimi netrpeljivosti, preziranja, nipodaštavanja, mržnje, kao i najave novih progona i pogroma, vatra ekstremizma na javnoj sceni prvo pokušava da proguta njenu kritiku!

Tako je u duhu desničarskog populizma koji luta Evropom i Amerikom i sudsko vijeće Novske komunitadi proglasilo i osudilo na spaljivanje lutku koja podsjeća na međunarodno afirmisanog pisca i to zbog njegovih “uvreda koje je nanio gradu i njegovim stanovnicima”. Može li grad “večitog zelenila, sunca i brojnih skalinada”, kako ga je opisao Andrić u “Znakovima pored puta”, da bude uvrijeđen?

Odgovor na ovo pitanje možemo naći u konstataciji Mihajla Lalića: “Uvijek se neko nađe pogođen. Uvijek ima onih koje istina o njima i njihovima vrijeđa, pa progone nju i njene zagovornike... I da nije njih, bilo bi srditih - još uvijek kod nas ima neumornih pristalica zataškavanja, prikrivanja, pritisaka na savjest i prisilnog zaborava”. Zato pravo pitanje glasi - ko se skriva iza pučke presude “produkljanskom Grku”? Vjerovatno neko ili neki kojima je nepojmiva zamisao da s vremena na vrijeme treba pogledati na svoj grad očima izvanjca i pritom uočiti šta treba u njemu promijeniti, srušiti, prefarbati ili sagraditi. I ne samo to!

Frustriranim feštađunima iz Novog nijesu samo sporni antifašistički i antiklerikalni stavovi književnika koji je dobio Trinaestojulsku nagradu, već su i te kako svjesni okolnosti da se kroz navodnu palanačku spontanost, koja je u ovom slučaju i te kako pripremana, namjerno provocira ili reakcija nadležnih organa ili kreira socijalni milje u kome se prećutno odobrava javno iskazivanje mržnje. Tu krinku najbolje uočavamo u dualizmu izjave ministarke kulture i medija Tamare Vujović po kojoj nijesu znali koja će lutka biti spaljena, kao i to da nijesu bili sigurni da li bi njihovo eventualno postupanje o zabrani spaljivanja spornog karnevala bilo protumačeno kao cenzura ili zabrana slobode govora, odnosno slobode izražavanja.

Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u članu 10, stav 2, predviđa da sloboda izražavanja nije apsolutno pravo i da kao takva može biti ograničena i uslovljena, dok njena zloupotreba treba biti podvrgnuta kažnjavanju. Praksa Evropskog suda za ljudska prava, koja je i obavezujuća za naš pravosudni sistema, utvrdila je da korišćenje ovog prava povlači za sobom određene dužnosti i odgovornosti, kao i to da se može podvrgnuti određenim ograničenjima ili sankcijama propisanim zakonom po raznim osnovama, između ostalog i zbog zaštite ugleda ili prava drugih!

Ne treba biti pretjerano pametan pa izvesti zaključak da sami tekst karnevalske presude predstavlja školski primjer govora mržnje, kao i to da je sama završna veče hercegnovskog karnevala za neke od njenih organizatora imala neku drugu dimenziju. Nadajmo se da među kreatorima ove karnevalske paljevine, čiji smrad ćemo osjećati izvjesno vrijeme, nema onih koji su ili pripremali ili su demonstrirali poziv na nasilje koje bi određeni dio društva ili odobrio ili mu se ne bi protivio. U ovakvim dešavanjima najviše treba da nas zabrine spoznaja da ima onih koji priželjkuju stvarne lomače!

Takođe, dati događaj možda najmanje treba kritikovati zbog kršenja ustaljenosti, po kojoj se na karnevalskoj lomači nije našla mračna prikaza nekog od političkih lidera, niti zbog banalizacije predsjednika Opštine Herceg Novi Stevana Katića da je sam događaj bio “samo duh i šarm Mediterana”. Očigledno je da on i njemu slični u svemu što je izazvala nedavna karnevalska noć ne žele uočiti nespornu aluziju, dok nam njegov verbalizam uštogljeno nameće “da ljudi ne razumiju naše fešte i karnevale” iako sam događaj nije imao nikakve sličnosti sa mediteranskom otvorenošću i gostoljubivošću.

Pošto se đavo krije u sitnicama, a prepoznaje u namjerama, onda Katiću zaista treba povjerovati da je odabir “neke interesantne ličnosti” za karnevalskog lutka veoma izvjesno bio na fonu određenog ekskluziviteta. Ako ništa drugo, onda barem zbog okolnosti jer je njegovim izborom od završnice jedne tradicionalne i zabavne manifestacije napravljen prvoklasni politički skandal koji će se još dugo prolamati.

Za sami kraj, nameće se pitanje kako je moguće da prilikom svetkovina neki, nazovi naši građani imaju poriv za ičim drugim, osim za uživanjem i druženjem, a kamoli za mržnjom i nasiljem? Kada razmišljamo o odgovoru na ovu misteriju onda se povodimo mišlju Hermana Broha da je najstrašnije osjećanje mučnine pred ljudima i njihovom tupošću.

“Nema ničega istinitijeg od slike mučnine koja čovjeka guši i ništa čovjeka ne guši više od prizora ljudske niskosti”, poručuje Broh u jednom od svojih pisama o hitlerovskoj Njemačkoj.

( Neđeljko Necko Đurović )