Poziv na buđenje iz konzumerističkog sna

Prateći sukobe bračnog para dvoje umjetnika, ali i sunovrat njihovog odnosa, predstava “Serdarski triton”, koja je umjetnički doktorski projekat Jovane Bojović, postavlja pitanje kompromisa, kako u umjetnosti, tako i u životu. Komad je premijerno izveden u ponedjeljak veče u Podgorici, u sali Dodest Kulturno-informativnog centra “Budo Tomović”, koji je koproducent predstave zajedno sa Kraljevskim pozorištem Zetski dom.

Autorka je, priznaje u razgovoru za Vijesti, pod utiscima premijere, izuzetno zadovoljna izvedbom.

“Snažni su utisci sa premijere predstave koja je nastala kao moj doktorski umjetnički projekat, a koji realizujem na Akademiji umetnosti Novi Sad. Prije svega mi je bilo interesantno da se istom temom i idejom bavim kroz različite medije, odnosno kroz medij pozorišta, medij filma i književnosti, to jest poezije. Nekako mi se čini da se savremena tema dobro uklopila u kompletnu ideju i zamisao, ali i da je to publika prepoznala, s obzirom na to da je akcenat i bio na publici, na interakciji. Negdje su se u samom početku zapitali zašto i kako predstava počinje čitanjem poezije, a rekla bih da su u krajnjem utisci svima bili pozitivni, da su se ljudi možda i prijatno iznenadili i da je to bilo nešto osvježavajuće za pozorište. Primijetila sam i da su svi prisutni u punoj sali Dodesta s pažnjom pratili radnju”, rekla je Bojović na početku razgovora.

Ona potpisuje tekst i režiju djela koje preispituje odnos savremenih umjetnika i kapitalističkog društvenog poretka, a koji u velikoj mjeri uslovljava njihov profesionalni, ali i privatni razvoj, navedeno je ranije u opisu.

U predstavi igraju Jovan Dabović, Sanja Vujisić, Đorđije Tatić, Marta Pićurić. Scenografiju potpisuje Tijana Todorović koja je radila i kostimografiju, zajedno sa rediteljkom Bojović.

Iako publika na premijeri često zna da bude suzdržana, ovoga puta to nije bio slučaj.

“Na samom početku su, primijetila bih, svi bili pomalo zatečeni jer predstava, kao što sam rekla, zahtijeva interakciju. Međutim, brzo su se nekako navikli na taj koncept i brzo im je postalo jasno u kom smjeru se predstava razvija, tako da su pratili radnju sa punom pažnjom. Tako je bilo sve do samog kraja i tog neobičnog završetka koji su lijepo prihvatili i shvatili. Ne želim da zvučim pretenciozno, ali mislim i da publiku treba edukovati i ne treba je potcjenjivati”, naglasila je Bojović.

Ona je dodala da je njena namjera bila da predstava, kao i sami dramski tekst, bude priča o dvoje umjetnika, njihovom bračnom odnosu.

“Više govori o sunovratu tog njihovog odnosa što zbog ličnih, intimnih sudbina, sukoba, karaktera i namjera, a što zbog kapitalističkog društvenog poretka u kome su se oni našli i u kome su prinuđeni da se suočavaju sa brojnim kompromisima kao umjetnici u profesiji, ali i kao obični ljudi koji se u svakodnevnom životu nalaze na različitim stranama i pred različitim situacijama”, objasnila je Bojović.

U razgovoru za Vijesti je kazala i da je bilo prilično izazovno raditi na ovom djelu i atipičnoj radnji.

“Čini mi se da se u našim domaćim dramskim tekstovima uglavnom bavimo običnim ljudima, što je za pohvalu, da ne budem pogrešno shvaćena. Bavimo se ljudima iz drugih profesija, a ponajmanje nama samima kao umjetnicima. Interesantno je i egzotično upravo to, ali je meni u ovom slučaju bilo upravo suprotno i htjela sam da se bavim ljudima iz svoje branše, odnosno nama. Umjetnici su zapravo vrlo obični ljudi, sa istim prohtjevima i problemima kao i svi drugi”, dodala je Bojović.

Često je pažnja javnosti, kako u regionu, tako još više u svijetu, usmjerena na javne ličnosti, ponajviše na dramske umjetnike, a onda i na bračne parove.

Da li je i koliko zbog tih reflektora umjetnicima teško/teže da izgrade međusobne odnose i da budu obični i opušteni ljudi, a onda i da opstanu u kapitalističkom poretku, materijalnom svijetu, konzumerističkom društvu, Bojović odgovara da je to danas posebno izraženo.

“Da, mislim da je to vrlo teško, pogotovo danas kada smo nekako svi na toj raskrsnici i promišljamo da li to što smo umjetnici i što se bavimo umjetnošću podrazumijeva i da budemo izolovani, da budemo sami. Pitanje je i da li umjetnost podrazumijeva da, žargonski rečeno, nismo materijalno obezbijeđeni, da nam materijalno ne bude na prvom mjestu, a koliko zapravo, iako smo umjetnici, prosto smo obični ljudi od krvi i mesa koji, kao i svi drugi, žive u materijalnom svijetu?

Smatram da je normalno da imamo određene potrebe, kao što ih i svi drugi imaju. U tome leži ideja same predstava - da je potrebno naći određeni kompromis, nekakvu zlatnu sredinu, jer nije dobro ni biti u potpunosti izolovan, niti biti u stalnoj egzistencijalnoj borbi. Sa druge strane, smatram da ne bi trebalo praviti kompromise samo zarad nečeg materijalističkog koje može ugušiti sopstvenu suštinu”, poručuje Bojović.

Globalno stanje je takvo da individue nerijetko bivaju uvučene u sistem koji funkcioniše po mjeri kapitalizma i konzumerizma, čemu se i sami (ne)svjesno prepuštaju.

“Možda nismo do kraja ni svjesni šta nam se dešava i zbog čega. Čini mi se da smo na neke stvari jednostavno naviknuti, uzimamo ih zdravo za gotovo, kao da upadamo u neku vrstu konzumerističkog sna iz kojeg ne možemo da se probudimo. Tako je ova predstava na svojevrstan način i poziv na buđenje iz tog sna. Zarad toga se dešava i ta interakcija sa publikom, gdje poručujemo: probudite se”, kaže Bojović.

Ona dodaje da svoj poziv doživljava kao određeni zadatak i podsticaj da djeluje, uz veliku odgovornost koju umjetnost nosi. Tome je doprinio i projekat koji je njen doktorski rad, ali i lični odnos prema publici.

“Mislim da je tu veliki izazov, u smislu da je ovo i doktorski projekat, pa je samim tim i moja odgovornost bila veća. Taj zadatak i nastavak obrazovanja sam doživjela kao jedan istraživački, stvaralački rad koji ima svoju težinu, ali je prije svega umjetnički i stvaralački doktorat iza kojeg stoji veliki istraživački rad i preispitivanje.

Odgovornost je i dalje velika, što zbog publike i zbog profesora, cijele situacije i okolnosti koje su mi bile jako važne, ali mi je takođe bilo važno i da se publika prepozna u predstavi i spozna ideje koje sam htjela da prenesem”, ističe autorka predstave “Serdarski triton”, a u tome je, nesumnjivo, i uspjela.

Jovana Bojović rođena je 1989. godine u Podgorici. Diplomirala je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, a master akademske studije dramaturgije završila na istom fakultetu u Beogradu.

Autorka je više nagrađenih i realizovanih dramskih tekstova. Objavila je više knjiga poezije, a njene drame i poezija prevođeni su na engleski, italijanski, norveški, poljski i grčki jezik. Docentkinja je na predmetu Filmski i televizijski scenario i prodekanka za nastavu na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Uporedo žiriranje i kreiranje

Za manje od mjesec dana Jovana Bojović bila je angažovana na sopstvenom autorskom umjetničkom projektu, ali i kao predsjednica žirija Manifestacije kamernih dramskih ostvarenja koja je realizovana od petog do 12. februara u Podgorici.

“Biti u žiriju festivala Makado za mene je samo po sebi bilo uzbudljivo i interesantno. Svake večeri publika je imala priliku da pogleda jako interesantne predstave u kojima smo uživali i mi iz žirija. To je bilo jedno zahtjevno iskustvo sa puno odgovornosti, ali i radosti i uživanja. Uporedo sa time, tekao je i proces pripreme predstave ‘Serdarski triton’, tako da je sve bilo veoma uzbudljivo i izazovno, ali i inspirativno, sa kreativnim nabojem koji me i dalje drži”, rekla je Bojović Vijestima.

Institucionalne podrške često fali

S obzirom na to da je “Serdarski triton” doktorski projekat, za Bojović je posebno značajno to što je predstava dobila koprodukcijsku podršku, pritom veoma značajnih institucija kulture - KIC-a “Budo Tomović” i Kraljevskog pozorišta sa Cetinja.

“Smatram da je institucionalna podrška izuzetno važna. Moram priznati da sam i sama svjesna situacije da je vrlo često fali i da se umjetnici nekako bore za svoj prostor. Ja moram reći da sam u ovom slučaju zaista naišla na institucionalnu podršku i KIC-a ‘Budo Tomović’ i cijele ekipe koja tamo radi, ali prvenstveno Obrada Nenezića, a tako je i u slučaju Zetskog doma, odnosno umjetničke direktorice Stele Mišković i direktora Luke Radovića. Svi oni su podržali projekat, bili su vrlo dobronamjerni i konstruktivni i na ličnom i institucionalnom osjećaju odgovornosti i svjesnosti da je važno podržati doktorske umjetničke projekte iz ove oblasti, zato što zapravo iz oblasti dramskih umjetnosti i umjetničkog doktorata nije ni bilo”, konstatuje Bojović.

( Jelena Kontić )