Krivična prijava ili pranje od odgovornosti

Skoro smo pročitali u vijestima da je Crnogorski telekom pretrpio štetu u Herceg Novom, jer su mu "nesavjesni" investitori prekinuli veze optičkih vodova na nekoliko različitih mjesta. Nedavno sam pisao o rješenjima, koja su se trebala naći u nacrtu zakona o elektronskim komunikacijama, a koja bi obezbijedila da se ovakve štetne okolnosti ne dešavaju. Rješenja koja su ponuđena u nacrtu zakona, ne samo da ne zadovoljavaju očekivanja operatora, da im se to neće i ubuduće događati, nego je gotovo vjerovatno da će se opet dešavati. S druge strane, licemjerni su potezi Crnogorskog telekoma, izraženi kroz javna saopštenja i podnošenje krivičnih prijava, jer nijesu ništa učinili tokom javne rasprave da se utiče na tekst nacrta zakona. Ne samo da nijesu, nego su tokom okruglog stola i dostavljanjem pisanih komentara, hvalili na sva usta zakonopisce iz agencije. Uz to, u sličnoj situaciji, u januaru ove godine, kad im je prekinut optički vod prilikom radova na bulevaru, nijesu podnijeli krivičnu prijavu protiv opštine Tuzi. Možemo samo da pretpostavimo da nijesu htjeli da se zamjeraju resornom ministru, zašto nijesu imali razloga u Herceg Novom.

Na osnovu sopstvenog iskustva, prvo za što je trebalo da se izbore, jeste da se svojim lobiranjem kao industrija, ili kroz udruženja stranih investitora kao što je APK, izbore da se propiše koji državni organ je nosilac uređenja prostora za područje javnih mreža veza i pripadajuće infrastrukture. Drugo, trebalo je da se zauzmu da za jednostavne objekte veza ne treba građevinska dozvola, s obzirom na stepen složenosti građenja. Treće, trebalo je da se založe da se propiše što se smatra održavanjem objekata veza.

S druge strane, članovi radne grupe su zaboravili da propišu obavezu operatorima, odnosno ulagačima u infrastrukturu javnih mreža veza, njihovu izgradnju na trajno održiv način, osim tamo đe to stvarne i tehničke mogućnosti ne dopuštaju, npr., zbog zaštite okoline i ograničavanja nepotrebnih posezanja u prostor, javno zdravlje i javnu bezbjednost, time omogućavajući njihovu zajedničku upotrebu. To bi značilo, da bi "nesavjesnim" ulagačima bilo veoma teško da presjeku kabl, ako bi bageri prije toga naišli na poklopce od betonskih ploča kao zaštitu vodova.

Propisivanjem roka od 15 dana prije početka izrade projekta, ulagaču u infrastrukturu, da dostavi agenciji obavještenje o planiranoj izgradnji je stvarno jedna vrsta krajnje neznavenog ponašanja, imajuću u vidu u što se sve može izroditi postupak javne nabavke. Da, javne nabavke, jer su i operatori, kao akcionarska društva ili kao društva sa ograničenom odgovornošću osnovana od akcionarskih društava koji se kotiraju na tržištima akcija, obavezna da vrše javne nabavke u skladu sa svojim sopstvenim transparentnim postupcima. Mnogo je bilo prikladnije da su taj rok postavili na najmanje 60 dana prije izdavanja narudžbe za izradu projektne dokumentacije, koja je potrebna za dobijanje građevinske dozvole, (a ako građevinska dozvola nije potrebna, najmanje 90 dana prije predviđenog početka izvođenja građevinskih radova). To bi važilo ne samo za njih, nego i za ulagače u drugu infrastrukturu, kao što su u ovom slučaju putevi.

Ovaj slučaj u Herceg Novom se dešava i zato što je agencija, držeći se čvrsto načela nemiješanja u svoj posao, sebi propisala samo obavezu objave tog obavještenja na svojoj veb stranici. Na njihovoj stranici nema nikakvog obavještenja o trenutnim radovima u tom mjestu, ali zato postoji saopštenje medijima u kome se pojavljuju kao odvjetnici operatora. Naravno da ga nema, jer je i po postojećem Zakonu i po Nacrtu to nepostojeća obaveza za ulagače u opštinske i druge objekte.

Dakle, u Nacrtu se ogleda i licemjerje agencije, jer se u njemu moglo propisati da svi ulagači, a koji nijesu operatori, o radovima obavijeste vlasnika mreže ili operatora najmanje 30 dana prije predviđenog početka radova, te njegovom ovlašćenom licu omogućiti prisustvo i stručni nadzor nad izvođenjem radova. U suprotnom, ulagač odgovara vlasniku za moguću prouzrokovanu štetu. Ali on neće odgovarati za moguću štetu, niti snositi troškove zaštite, ako mreža i pripadajuća infrastruktura nijesu upisane u popis vodova u katastru, osim ako vlasnik mreže ne dokaže da je ulagač znao za postojanje mreže i da je prijedlog za upis u popis vodova već bio dostavljen katastru.

S obzirom na to da znamo kakvo je stanje u katastru i kolike su im mogućnosti za nabavku specijalizovanih softvera za popisivanje vodova širom Crne Gore, onda je trebalo propisati rješenje i za tu okolnost. Naime, ako u skladu sa propisom koji uređuje upis vodova u katastru podaci nijesu raspoloživi, a to je slučaj u Herceg Novom, onda je zakonom trebalo propisati da ulagač u infrastrukturu, može zahtijevati pristup tim podacima od operatora mreže i vice versa. Tu se može propisati razuman rok od 60 dana od prijema pismenog zahtjeva, ali i pregled na licu mjesta u roku od 30 dana, u prisustvu ovlašćenog lica.

Sve u svemu, mislim da će Crnogorskom telekomu, odnosno u ovom slučaju nadležnom tužilaštvu, biti teško dokazati nesavjesnost investitora, makar po Zakonu o elektronskim komunikacijama i Zakonu o putevima. Vjerovatno je i da su oni ovu krivičnu prijavu podnijeli i da bi se oprali od odgovornosti pred akcionarima, za gubitke od ovakvih šteta. Ali ovakve okolnosti će se dešavati i u budućnosti, posebno ako ostane ovakav tekst Nacrta zakona, koji je u velikoj mjeri obesmislio transpoziciju direktive u naš zakonodavni okvir.

Autor je ekspert za telekomunikacije i konsultant na izradi nacrta ZEK

( Srđan Mihaljević )