Arhangelski psalmi zemlji Vasojevoj

(Nastavak iz prošlog broja)

Odlasci u Vasojeviće

Mihailo Lalić je odlazio u Vasojeviće, u rodnu Trepču i druge krajeve. Za vrijeme tih borakava smjestio bi se u andrijevički hotel Komovi. Te zavičajne boravke, odlaske u planine, a volio je planinske česme, katune, bilje, opisao je Miloš Vulević u dragocjenoj knjizi Lelejske česme Mihaila Lalića. Vulević je u vrijeme tih boravaka najčešće bio sa Lalićem i sve je dokumentarno, a i lirski opisao u ovoj knjizi. Treba neizostavno pomenuti i Sloba Stojanovića, koji je Lalića vozio gdje god je poželio i Mija Dubaka, iz tog vremena predsjednika Opštine Ivangrad, koji je prema Laliću bio predusretljiv, što Vulević naglašava u knjizi, koja je dragocjeno svjedočanstvo. Ko voli Lalićevo djelo - treba da pročita ovu knjigu. Vulević je probudio kod mene ljubav za književnost, rekao sam već da mi je bio profesor. Pratio je modernu literaturu. Od njega sam prvi put čuo i u njegovim rukama vidio knjigu Refuz mrtvak Vidosava Stevanovića, koja u onim godinama bijaše prvorazredni književni događaj u Jugoslaviji. Profesor mi je tada dao Sedam lirskih krugova Momčila Nastasijevića i rekao: Čitaj ovu knjigu! Bio sam đak trećeg razreda gimnazije.

Evo kraćeg pasaža, kojim počinje Vulevićeva knjiga: “Od Komova do Bjelasice proputovao sam sa Lalićem sve vasojevićke katune, planinske kose, borovnjake, šume i vode, pored kojih smo se češće odmarali pričajući o svemu i svačemu, a najviše o našem zajedničkom zavičaju, ljudima i događajima. Za mnoge planinske česme znao je gdje se nalaze, kako su je nazivali i kakva je za piće. Zastao bi pored svake i dugo bi je posmatrao, a onda se umivao, pio iz pregršti, ne bez određenog ceremonijala u pokretima. Ponekad da ga ne opomenem, ostao bi čitav dan, zbog čega smo se, više puta, kasno u noći vraćali u grad.” Dok obilaze zavičajne predjele, Miloš još zapisuje: “Najzad je krenuo, ali češće zaostaje da još jednom čuje žubor rijeke Međe kroz zla i oskudna proljeća, iskonska i svevremena, taj njen žubor je opjevao - to su arhangelski psalmi zemlji Vasojevoj, od kada se tako nazivala.”

Epistolae seničes (staračke poslanice)

Ovo je knjiga nedovršenih Lalićevih memoara, koju je priredio Branko Popović, nakon piščeve smrti. Knjigu mi je poklonio Jevrem Brković u Podgorici, ispod posvete stoji datum 8. IX 2016. godina. Mnogo u ovoj knjizi ima detalja iz pišečvog, ne bar u djetinjstvu i ranoj mladosti, lakog života. Poseban utisak je na mene ostavila priča Razgovor s mjakom. Poželio sam da bude objavljena uz ovaj tekst.

Razgovor s majkom

“U sjećanju mi se zadržao jedan jedini razgovor s majkom, pa i taj je bio opterećen raspravom o riječima.

Bilo je proljeće, ali ja tada nijesam znao da se taj suncem obasjani prostor tako zove. Bio je rat, ali je meni to strašno vrijeme izgledalo sasvim normalno - pošto sam u njemu rođen. Imao sam tri godine, i nešto više, ali se nijesam uznosio tim imanjem koje će se neprestano uvećavati dok dostigne do izvjesne završne tačke. Otac mi je bio u zarobljeništvu i dva strica u logoru, ali ja tada nijesam znao šta znače riječi otac, stričevi, zarobljeništvo.

Sjećam se samo da je majka kopala u bašti. Kasnije iskustvo mi došaptava da je to činila sa namjerom da tu zasadi luk, paprike ili neke slične biljke. Naokolo su stajala visoka stabla ranih šljiva kao neki radoznali i ćutljivi posmatrači. Tamo gdje majka motikom udari i odsiječe grudvu zemlje stvarao se glatak zasjek kao poliran. Odnekud mi je došla misao da je taj zasjek ono što odrasli nazivaju “stopa”. Htio sam ipak da provjerim, te upitah majku:

“Je li to stopa?”

“Ne, stopa je nešto drugo.”

“Kako može da bude drugo, kad je ovo?”

Htio sam da kažem, a možda sam na neki način i iskazao, da raspored glasova “stopa” ponajbolje odgovara slici zasjeka što ostaje iza motike. Majka mi je objašnjavala kakva sve značenja ima riječ stopa, ali ja sam ostao pri svome i čini mi se da sam se nadao da će moje tumačenje biti kasnije opšteprihvaćeno.

Bilo je, kasnije, između proljeća i jeseni, među nama razgovora, vjerovatno i značajniijih od ovoga, koji bi se zadržali u sjećanju da nijesu izgorjeli u temperaturi epidemije španskog gripa. Kad sam se najzad probudio iz nesvjestice s košmarima, vidio sam da je moja majka sasvim nestala iz svijeta.

Ponekad se i sad pitam kako sam se pomirio s tim gubitkom, i vidim da me ni godine, ni iskustvo, ni mnoge knjige pročitane, s tim nijesu pomirile. Prije tri godine, sijed, umoran, kad sam se opet prisjetio onog kratkog razgovora, učinilo mi se da je u bašti, gdje je majka tada kopala, ostao trag, stopa ili ulegnuće koje bi moglo pomoći da odredim tačno mjesto gdje smo stajali, da obnovim uspomenu, da je proširim i produbim, te da dokučim šta smo dalje razgovarali, da odatle nastavim razgovor.

Znao sam da je nemoguće, a ipak sam otputovao i stigao. Našao sam zapuštenu baštu, u njoj stabla ranih šljiva prorijeđena, zapuštena, podivljala i već neplodna. Gledala su me kao ćutljivi posmatrači. Ništa više nijesu znala reći - ni ta stabla, ni zemlja, ni trava.

Uzalud sam putovao.”

Pod snažnim sam utiskom ove priče. Nikako da me mine tuga. Pročitao sam Zatočnike, dovršavam Ratnu sreću, a uporedo čitam dnevnik Prutom po vodi... Vratiću se Lelejskoj gori, i tako, dok iznova pročitam kompletnog Lalića.

(Februar 2024.)

( Miraš Martinović )