Perast i njegova ostrva
Perast je jedan od naših rijetkih primorskih gradova (ako ne i jedini) koji je uspio da u priličnoj mjeri (posebno u odnosu na ostatak obale) sačuva autentičnost i odupre se neplanskoj i pretjeranoj urbanizaciji. To su otkrili i turisti pa grad ni u jedno doba godine nije bez posjetilaca
Postoje neka mjesta koja sam mnogo puta posjetila, kojima sam se uvijek oduševljavala, a o kojima se nikad nisam usudila da ispričam priču, strepeći da tome nisam dorasla. Jedno od takvih mjesta je i Perast, meni najoriginalnije mjesto na našem dijelu obale Jadranskoga mora. Poslije dugo dvoumljenja, odlučih da ipak prenesem svoju impresiju ovog nekad moćnog grada, danas okupiranog turistima iz čitavog svijeta.
Perast je jedan od naših rijetkih primorskih gradova (ako ne i jedini) koji je uspio da u priličnoj mjeri (posebno u odnosu na ostatak obale) sačuva autentičnost i odupre se neplanskoj i pretjeranoj urbanizaciji. To su otkrili i turisti pa grad ni u jedno doba godine nije bez posjetilaca. Mnogo puta sam u prolazu ili namjerno boravila u ovom gradiću. U početku je bilo mnogo više zgrada koje treba da se renoviraju u odnosu na one koje već jesu. Sad je taj odnos, čini mi se, ravnopravniji. Mada, nije to lak zadatak. Na ovom prostoru je bilo 18 crkava i mnogo palata i drugih istorijskih građevina. Perast ima pomorsku istoriju sa kojom se ne može pohvaliti ni jedan naš primorski grad. Istorijski podaci kažu da je Perast imao brodogradilište u dugom periodu od 1336 do 1813. godine. Meni je taj podatak fascinantan. Takođe je imao i čuvenu Pomorsku školu u koju je čak i Rusija slala svoje kneževe na obuku kod Marka Martinovića, moreplovca, matematičara i nadasve pedagoga. Zahvaljujući čuvenju peraških pomoraca grad je imao najveći uspon tokom XII i XIII vijeka. Mnoge građevine i potiču iz tog perioda. Teško mi je da dok pišem o Perastu ne skačem s teme na temu pa bih prvo ispričala priču o njegovim ostrvima.
Crnogorska morska obala nema mnogo ostrva, a dva od njih su se smjestila upravo naspram Perasta. Pošto jug naše zemlje uglavnom obilazim van sezone, imala sam problem da zateknem brodić koji bi me povezao do ostrva Gospa od Škrpjela. Kad mi je jednom to i pošlo za rukom, crkva je, zbog malog broja posjetilaca bila zatvorena. Nekoliko godina unazad, međutim, uvijek se može naći neko da te poveze do tamo, a da li je crkva uvijek otvorena, ne znam.
Gospa od Škrpjela je vještačko ostrvo. Legenda kaže da je ostrvo nastalo krajem XV vijeka kada su mještani odlučili da na mjestu gdje se ono sada nalazi naprave crkvu. Tada se tu nalazio samo mali sprud (škrpjel) pa su oni svaki put u prolazu bacali kamenje dok se nije dobio prostor za izgradnju crkve. Samo kamenje bi bilo nedovoljno da sastavni dio ostrva ne čine i brojni jedrenjaci koji bi po završetku plovne karijere bili potapani na ovom mjestu kako bi potpomogli formiranju ostrva. Na ostrvu je izgrađena crkva koja nosi isti naziv kao i ostrvo. Gradila se i dograđivala skoro čitav vijek, a danas je svojevrsni muzej, a u širem smislu i galerija. Oslikao je Tripo Kokolja, peraški barokni slikar. Da bi se sve obišlo treba dosta vremena, a poželjno bi bilo da imate i vodiča koji bi vam ispričao nevjerovatne priče koje prate skoro svaki eksponat koji se u crkvi nalazi. Problem je što je prostor nevelik, a posjetilaca dosta pa ne možeš da se zadržiš koliko bi htio jer moraš da prepustiš mjesto ostalima. Na bočnim zidovima crkve se nalaze brojne srebrne pločice koje su pomorci ili njihovi najbliži poklanjali crkvi prije nego što se otisnu na pučinu, nadajući se zaštiti Gospe od Škrpjela. Takođe su i oni koji bi uspješno završili plovidbu donosili pločice u znak zahvalnosti što ih je Gospa sačuvala. Iako je crkva katolička, Gospi su se molbama i mislima obraćali mornari i njihovi voljeni bez obzira na vjeroispovijest. U crkvi postoje i arheološke zbirke, brojne slike i interesantne rukotvorine. Na mene je najveći utisak ostavio goblen izrađen od zlatnih niti isprepletanih sa kosom autorke, Peraštanke Jacinte Kunić, koja je čekajući povratak muža mornara, u periodu od 1803. do 1828. godine, vezla ovo nevjerovatno djelo. Kosa je vremenom postala sijeda, mornar se nije vratio, a vezilja nije uspjela da završi goblen.
Ne plijene pažnju posjetilaca samo detalji koji su smješteni u crkvi već i oni na njoj i oko nje. Mala kamena zgrada preko puta crkve se zove Pomirdbena dvorana. Vjekovima unazad u njoj su se mirile zavađene strane. Tik uz crkvu, sa zapadne strane, prislonjen uz crkvu, smjestio se veoma upadljiv i možda najčešće fotografisan detalj: kameni sto, čiju ploču na leđima drže dva kolosa.
Na udaljenosti od oko 115 metara od ostrva Gospa od Škrpjela nalazi se drugo peraško ostrvo, Sveti Đorđe. Ono je prirodnog porijekla. Na njemu je smješten Benediktanski manastir iz XII vijeka, kao i lokalno groblje. Turisti nemaju pristup ovom ostrvu.
Perast je najljepši kad se gleda s mora. Tad se najbolje uočavaju brojni zvonici crkava i palate, kao i okolne planine koje značajno doprinose ljepoti samog mjesta.
Prepuni utisaka iz crkve-muzeja-galerije, krenuli smo sa ostrva u po ko zna koji obilazak gradića. Mada, koliko ga god puta obišli, on nikada nije isti. U međuvremenu se uvijek još nešto obnovi i promijeni. Prva stanica je trg nedaleko od obale na kojem se nalaze biste tri najčuvenija Peraštanina: pomorca, pedagoga i slikara. Tu su biste admirala Matije Zmajevića, Marka Martinovića i Tripa Kokolje. Savremenici su ih s pravom izdvojili kao one koji su svojim djelima najviše doprinijeli da Perast, zahvaljujući svojoj istoriji postane: gradić muzej.
Šetnja kroz peraške ulice u pozadini trga za mene je predstavljalo pravo uživanje. Volim ovaj stil uskih uličica oivičenih kamenim palatama. Jedino što je teško napraviti dobru fotografiju (jer je sve preblizu), pa tako i ilustrovati šta se sve može vidjeti. Pošto još nije sve renovirano, a veliko je pitanje kad će i da li će biti, turista može da se zbuni jer stigne u dvorište privatne kuće. Domaćini su na to vjerovatno navikli. Neki vid signalizacija ipak ne bi bio viška. U svakom slučaju, ako vas put nanese u Perast, prošetajte uz brdo Sveti Ilija u čijem je podnožju i na padinama izgrađen Perast.
Ne vodeći računa o značaju pejzažne arhitekture u pozadini iza ostrva je sagrađeno naselje koje u velikoj mjeri ruži jedan od najljepših pogleda koji su se sa našeg dijela jadranske obale može vidjeti: pogled na peraška ostrva. Dok se penješ uz uličice Perasta još jedan zadatak za fotografe je izbjegavanje tog naselja.
Običaj bacanja kamena radi proširenja ostrva očuvao se do današnjih dana. Svake godine, 22. jula, prije zalaska sunca, kolona povezanih okićenih barki nosi kamenje do Gospe od Škrpjela. Ovaj tradicionalni običaj koji se, kažu, nikad nije prekidao tokom oko 500 godina od kad je nastao, naziva se Fašinada. Interesantno je da i posle toliko godina u barkama mogu biti samo muškarci.
Mnogi bolji poznavaoci istorije i kulture , kako Perasta, tako i njegovih ostrva, sigurno će konstatovati da sam propustila da spomenem brojne detalje koji su značajni za ovaj prostor. Nije mi ni bila namjera da iznosim sve te, moram priznati, zadivljujuće podatke, već da ovom pričom podstaknem sve one koji još nisu upoznali Perast i ostrvo Gospa od Škrpjela, to učine čim im se za to pruži prilika.
( Jasna Gajević )