Mačizam "britkih sablji" ispred Ustava: Žene u politici ravnopravne samo na papiru

Ukoliko se učešće žena u politici nastavi dosadašnjom dinamikom, Ustavom zagarantovana ravnopravnost muškaraca i žena u Crnoj Gori neće biti ostvarena u ovom vijeku, ni u političkoj ni u ekonomskoj sferi.

To je za “Vijesti” kazala istraživačica i bivša poslanica Snežana Jonica, sublimirajući dosadašnje podatke o zastupljenosti žena u politici.

“Na ravnopravnost u politici čekaćemo još 91 godinu, odnosno, dočekaće je naše praunuke tek 2115. godine. Ekonomska ravnopravnost međutim nije izgledna ni u sljedećem vijeku jer će se na nju ovim tempom čekati još 253 godine, odnosno, do 2277. godine”, kazala je Jonica.

Aktuelni sastav Vlade ima samo četiri žene ministarke, uz rekordan broj potpredsjednika Vlade među kojima nije nijedna žena, dok postojeći skupštinski saziv ima svega 22 poslanice.

Samo je dva puta žena izabrana na čelo Skupštine Crne Gore, dok se na čelu Vlade i na poziciji predsjednika države nikada nije našla. U proteklih 80 godina bilo je najviše 24 žene u Skupštini, najviše četiri žene u Vladi i samo jedna kandidatkinja za predsjednicu države.

Poražavajući podaci opominju

Jonica je, prezentujući nedavno objavljene podatke iz studije UNDP o 80 godina političke istorije žena u Crnoj Gori, kazala da je od 1945. godine do prošle godine u Skupštinu Crne Gore izabrano ukupno 2.319 poslanika i poslanica. Od toga je bilo ukupno 2.074 muškaraca i 246 žena ili samo 10,61 odsto.

Naglasila je da su tokom čitavog tog perioda žene činile više od 50 odsto stanovništva u Crnoj Gori i više od polovine biračkog tijela. U istraživanom periodu samo 26 žena su bile članice Vlade, uz naglasak da su neke od njih bile ministarke u više od jednog mandata.

“Zaključak je jasan. Iako su žene u Crnoj Gori stekle pravo glasa prije skoro 80 godina one se još uvijek bore za potpuno ostvarenje tog prava”, ocijenila je Jonica.

Istakla je da su na aktivno biračko pravo - pravo da biraju, žene podsticane i animirane od prvog dana, ali su zato svakodnevno i na svakom koraku sputavane u ostvarenju pasivnog biračkog prava - prava da budu birane.

Andrić: Od žene se očekuje da bude posmatrač

Poslanice u aktuelnom sazivu Skupštine, koje su prvi put u skupštinskim klupama, potvrđuju da ni njima, a ni njihovim koleginicama, nije lako da se izbore za svoje pozicije u dominantno muškoj sferi.

Predsjednica skupštinskog Odbora za rodnu ravnopravnost Jelenka Andrić (PES) kazala je da se od žene u crnogorskoj politici ne očekuje da “aktivno učestvuje u boju”, nego da bude posmatrač:

“Vidjeli ste na posljednjoj sjednici parlamenta na Cetinju mnogo agresivnosti i mačizma, pa je pitanje da li se u tradicionalnoj i patrijarhalnoj Crnoj Gori, u takvoj atmosferi, žene mogu uopšte interesovati za politiku”.

Andrić je kazala da “busanje u prsa junačka” nalazi svoj simbolički izraz u toj ratničkoj i zapaljivoj retorici.

“A pošto je naša javna scena dominantno obilježena takvim pristupom, jednostavno se zaključuje da je politika muški posao. Osim toga, a možda upravo zbog toga, žena je u politici često izložena govoru mržnje, mizoginiji i seksističkim komentarima”, kazala je Andrić.

Istakla je da se sa svim tim teško nositi, tako da se žene vjerovatno zbog toga ne usuđuju na politički angažman.

Poslanica Demokrata Anđela Vojinović kaže da nije jednostavno biti žena u Crnoj Gori, a još manje ako se bavite politikom ili nekim drugim javnim poslom.

“Ponekad imate osjećaj da se borite sa jednom ogromnom vjetrenjačom koja predstavlja cijeli sistem u Crnoj Gori. Ali to ne znači da nismo borbene i da nismo uvijek, pa i onda kad je najteže, pronalazile svoje ‘štitove i mačeve’ da se borimo za naš položaj u društvu”, kazala je Vojinović.

Vojinović je ocijenila da se posljednjih decenija mnogo radilo i uradilo na osnaživanju žena Crnoj Gori, što je dovelo do njihovog većeg angažmana u političkom životu.

“Otvorile smo vrata, dakako, ali još uvijek nedovoljno. I ta se vrata nerijetko otvaraju brzinom puža, ali bitno je da se nikada ne vrate unazad. Taj proces, koji i dalje traje, iziskuje mnogo veće društvene napore od samog propisivanja kvota, i pokazuje da je, zapravo, najsloženije izmijeniti društvenu svijest”.

Vojinović je kazala da pored svih prava za koja su se tokom proteklih decenija izborile, ženinu najveću prepreku predstavljaju i dalje predrasude i iskrivljene slike i shvatanja o njihovim sposobnostima i njihovom položaju u društvu, kao i nedostatak nezavisnosti u ekonomskom smislu.

“Na svakom koraku bivaju obeshrabrene da se bave politikom i da dođu do pozicije”, ocijenila je Vojinović.

Sa tim je saglasna i saradnica na programima u Centru za građansko obrazovanje (CGO) Maja Marinović, navodeći da se plasiraju društveni narativi koji imaju odvraćajući efekat na participaciju žena u politici:

“To dodatno osnažuju i napadi na političarke i aktivistkinje u javnom prostoru, koje su česte mete kroz neprimjerene komentare i kolumne, a osim malicioznog i uvredljivog sadržaja to nekad ima i elemente govora mržnje”.

Marinović je kazala da su potpuno drugačiji parametri u odnosu na žene i muškarce u javnom prostoru. Ženama se, kako je kazala, ne oprašta ni najmanja greška, ulazi se u komentarisanje izgleda, a javni stavovi žena umjesto argumentovanog odgovora prate mizogini i seksistički komentari.

“Posljedično, mnogo je kvalitetnih žena koje odlučuju zbog toga da ostanu izvan javnog prostora, čime se sužavaju mogućnosti za brži napredak u različitim oblastima”, ocijenila je Marinović.

Do političke arene - tri faze pune prepreka

Jonica objašnjava da put koji vodi do odluke da se kandidujete na izborima ima tri faze, a svaka od njih je puna prepreka za žene. U prvoj fazi, objašnjava, žene moraju prije svega da izaberu sebe tj. da donesu odluku da se kandiduju, u drugoj njih mora da izabere partija, a u trećoj birači.

Naglasila je da u velikom broju političkih sistema, a posebno u Crnoj Gori, upravo taj prvi korak od osobe koja ispunjava uslove za kandidovanje do lične odluke o kandidovanju već dovodi do značajne disproporcije u broju muškaraca i žena koji su odlučili da se kandiduju:

“Zato se često kao argument protiv kvota i opravdanje za podzastupljenost žena na političkim položajima koristi teza - da žene nisu zainteresovane da se bave politikom, što nije tačno već je uzročno posledično vezano sa ostalim fazama ovog procesa”.

Ona je naglasila da glasnogovornici tih teza nikada nisu pomenuli da je mogući razlog osim niza prepreka i to što istraživanja pokazuju da je devet od deset političarki u Crnoj Gori diskriminisano samo zbog toga što su žene, a da je sedam od deset žena u politici iskusilo neki oblik nasilja.

Drugi korak, kako objašnjava, uključuje važnu ulogu partijskih čuvara kapija, ili takozvanih “gatekeepers-a”:

“Nekada su to posebni partijski organi, a najčešće su to rukovodstva partija, koji odlučuju o tome koje će pojedince i pojedinke iz strukture onih koji su odlučili da se kandiduju predložiti kao svoje partijske kandidate, odnosno kandidatkinje na partijskim izbornim listama”.

Jonica kaže da iskustva govore da je upravo to ključni trenutak koji je od značajnog uticaja ne samo na tu konkretnu listu nego i na sva buduća kandidovanja, jer značajno opredjeljuje buduće donošenje odluka o tome da li se treba opet kandidovati ili ikad više kandidovati.

Napominje da se to smatra ključnim trenutkom u kojem žene u potpunosti gube korak s muškarcima i kada se stvara suštinska nesrazmjera:

“Zašto je to tako? Odgovor je lak ako shvatamo ko se nalazi na pozicijama ‘partijskih čuvara kapija’, odnosno, u rukovodstvima političkih partija, ako smo svjesni činjenice na koji način i gdje se donose odluke o tome koga treba ‘progurati’, a koga ‘skrajnuti’, ako znamo koji se argumenti koriste za uklanjanje, a koji za pozicioniranje, te kako su postavljeni kriterijumi”.

Ona je kazala da je interesantno da se donosioci odluka u partijama sjete “kvaliteta” kao bitnog kriterijuma, samo kada se odlučuje o kandidaturi žene, a taj kriterijum previde kad “puste” u igru odnosno političku arenu stotine muškaraca, pri čemu dodatno i ako se negdje pomene kad se govori o muškarcima riječ “kvalitet” nema isto značenje kao kad se govori o ženama. Naglasila je da postoje i i interni kriterujumi muških rukovodstava partija o tome kakve karakteristike mora da ima žena čiju kandidaturu hoće da podrže.

“Zvanično, ništa od ovog ne postoji. Nezvanično upravo su ovo samo neka od pitanja koja ogoljavaju razloge zbog kojih malo žena prođe ovu drugu fazu, a nakon svega što prežive tokom tog postupka mnoge od njih se više nikad ni ne kandiduju”, kazala je Jonica. Ona je istakla da treća faza predstavlja odlučivanje birača:

“Uticaj ove faze značajno zavisi i od izbornog sistema, odnosno, od toga da li birači glasaju za kandidate ili za liste, jer ukoliko birač glasa za listu što je slučaj u Crnoj Gori, samo redosljed na listi i ukupan broj osvojenih mandata opredjeljuje to koliko će žena u konačnom biti izabrano. To nas opet vraća na prethodnu fazu, a to je faza nominovanja kandidata od strane partija, utvrđivanje redosleda na listi i kreiranje strukture izbornih lista”, kazala je Jonica.

Maja Marinović je naglasila da je broj žena u politici direktno vezan za same političke partije koje u dijelu efektivnijeg uključenja žena ne pokazuju adekvatnu otvorenost.

Ona je kazala da će pomaka biti kroz fer pružanje šanse i prostora za pokazivanje potencijala koje žene nesumnjivo imaju. Neophodna je, kaže, i eliminacija faktora koji koče napredak žena u ovoj sferi, poput razbijanja tradicionalnih rodnih uloga koje i lideri treba da promovišu i za koje treba da se zalažu kroz svoje djelovanje.

“Neophodno je i uvođenje mjera koje olakšavaju postizanje ravnoteže između posla i porodice, ali i suzbijanje i strogo kažnjavanje govora mržnje u realnom i online prostoru”.

Kvote - ključni faktor

Iako su većina u crnogorskom društvu, žene su prinuđene da svoje Ustavom propisane jednake mogućnosti i ravnopravnost sa muškarcima ostvaruju preko mehanizama koji se obično koriste za manjinske strukture - preko afirmativne akcije.

Prije više od deceniju prvi put su u izborni zakon uvedene kvote za manje zastupljeni pol. Zakonom je predviđeno da najmanje 30 procenata i jedno od četiri mjesta na izbornim listama pripadne ženama, a godinama se traži i dalje unapređenje ovog zakonskog akta kroz uvođenje norme o učešću najmanje 40 odsto žena na listama.

Jonica je naglasila da su kvote upravo ključni faktor za povećanje broja žena, jer obezbjeđuju da žene budu kandidovane u određenom procentu i redosljedu, te obavezuju partije da voljno ili nevoljno imaju odgovarajući broj žena na odgovarajućim mjestima na listi.

“Upravo se uvođenjem kvota ogoljuje stvarna pozadina ‘nezainteresovanosti’ žena, odnosno potpuna netačnost teze koju plasiraju protivnici kvota da nema dovoljno žena odnosno ‘kvalitetnih žena’ koje žele da se bave politikom”.

Istakla je da onog trenutka kada se partija suoči sa zakonskom obavezom da mora da ima određeni broj žena na određenim mjestima, prestaje ta argumentacija, jer suočene sa rizikom odbijanja liste sve partije uspiju da pronađu dovoljan broj “kvalitetnih žena”, što su nedavno prije toga označavali kao nemoguću misiju.

“Zato je povećanje zakonskih kvota na izbornim listama na 40 odsto praćeno i imperativnom normom o redosledu po kojem bi među svaka tri kandidata na listi bila najmanje jedna žena jedan od neophodnih koraka na putu ka ravnopravnosti”, ocijenila je Jonica.

Maja Marinović ukazuje da su analize iz 2021. godine pokazale da su zemlje sa kvotom u prosjeku birale oko 30 odsto žena, dok su one bez kvota birale nesto manje od 20 odsto.

“Naš primjer opominje da za istinsku ravnopravnost nije dovoljan samo zakonski okvir, već nam je potrebna politička volja kako bi se taj zakon primijenio u duhu u kojem je iniciran od strane onih koji su istinski zalažu za rodnu ravnopravnost”, kazala je Marinović.

Ona je naglasila da je ironija da da uprkos napretku koji su žene ostvarile u brojnim oblastima, one i dalje bore u onim koje muškarci drže kao tradicionalno svoje.

“Na primjer, žene u strankama u odnosu na muške lidere ne dobijaju stvarnu moć donošenja odluka, uprkos njihovim kvalifikacijama i vještinama. Zato od političkih stranaka koje su sada osnov problema, kad je ova problematika u pitanju, moraju krenuti promjene”, istakla je Marinović.

Jelenka Andrić je kazala da je baza iz koje se regrutuju političari i političarke dominantno muška, tako da je to ključni razlog zašto ih nema na višim ljestvicama politike. Istakla je da je neophodno da postoje zakonske kvote, ali da je podjednako važno raditi na ekonomskom osnaživanju žena i edukaciji o rodnoj ravnopravnosti.

“Kada god govorim o tome, pomislim na zvanične podatke o nasilju u porodici i nedovoljnoj svijesti o reproduktivnom zdravlju. To su neke elementarnije stvari a značajno kaskamo za razvijenim državama. Sve ovo o čemu govorim je podjednako važno kao i pomenute kvote. Kroz sve to se potvrđuje ličnost žene i njena vrijednost, a iz toga vjerujem i veće interesovanje žene za učešće u političkom životu”, kazala je Andrić.

Simuliranje rodne ravnopravnosti

Anđela Vojinović je ocijenila da sa svih međunarodnih adresa stižu nedvosmislene poruke da žene nijesu dovoljno zastupljene na visokim položajima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti u Crnoj Gori.

“Nedemokratski disproporcionalno malo učešće žena u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti svjedoči da mi još uvijek simuliramo rodnu ravnopravnost”, kazala je Vojinović.

Ona je naglasila da uvijek podržava svaki način i mehanizam za povećanje učešća žena u političkom životu Crne Gore i da kvote zaista jesu važan instrument za osiguranje političke participacije žena.

“Kao što je podjednako važno dobiti rasporedno ‘visoka’ mjesta na listi, koja će omogućiti ‘siguran prolaz’ do skupštinskih klupa. U suprotnom, povećanje kvota može biti obična varka na bazi koje opet neće biti žena na važnim mjestima odlučivanja”, zaključila je Vojinović.

( Željka Vučinić )