STAV
Zeta i Podgorica - kao nokat i meso
Da mi imamo ozbiljnu političku elitu i Ustavni sud, ne bismo sad morali otvarati besmislenu priču o granicama u jednoj dolini. Umjesto da idemo svi zajedno naprijed, mi se dijelimo i raspravljamo o granicama sa strašću kao da je vrijeme Berlinskog kongresa
Razgraničenje Zete i Podgorice postalo je jedna od dežurnih tema. TV, novine, portali, emisije reportaže, ankete, kolumne… dnevna doza sjekiracije. Istorija, geografija, sociologija, demografija, katastar, ko je koja krvna grupa, što će presudit, đe će bit granica? Oće li pomoći arbitraža? Oće li sud biti nadležan? Ko će postavit te kiljane?
Svako se u sve razumije. Evo, jedan građanin kaže da nije u redu da neko živi u jednoj a da mu dio imovine ostane u drugoj opštini. Drugi kaže da se granice obično postavljaju po postojećim prirodnim ili vještačkim barijerama, rječnim tokovima, planinama i slično. Neki bi da ostanu u Podgorici, neki bi što prije preko te granice. Neki kažu da je Zeta bila do Ljubovića, znači i Zabjelo, da su ovce tu zimovale. Prostor planiran za kolektor otpadnih voda Podgorica bi dala Zeti. Aerodrom oće svi. Plantaže hoće, deponije neće. Kombinat aluminijuma hoće, rezervoar crvenog mulja neće. Adžove vrbe? Ne postoje. Stvarno, kako pomiriti sve te interese?
Svi imamo pravo da lupetamo do mile volje, osim onih u državnoj službi, političara i pravnika, koji imaju ne samo moralnu odgovornost.
Ali oni to ne shvataju, ne pada im na pamet da su i sami nečim ograničeni. Jer da su, kad su započeli ovu besmislenu diobu, vodili računa o propisima i imali legitiman cilj, danas bi znali i đe su te granice.
Jeste da je postalo previše naivno pozivati se na zakon, ali tako je najlakše objasniti o čemu se ovdje radi. Zakonom o teritorijalnoj organizaciji je propisano da se nove opštine formiraju “radi podsticanja ekonomskog razvoja određenog područja, pružanja višeg nivoa usluga, kao i efikasnijeg vršenja poslova u cilju zadovoljenja potreba lokalnog stanovništva i privrednih subjekata na području opštine”, pri čemu se cijene prirodna i geografska cjelovitost, fiskalni kapacitet, ekonomski potencijal i istorijska, kulturna i društvena obilježja područja i stanovništva.
Kriterijum političkih potreba neke vlasti i stvaranja uslova za bolji izborni rezultat nije propisan.
Dalje, istim zakonom je propisana procedura, koja počinje inicijativom potpisanom od strane najmanje 30% građana koji imaju biračko pravo sa područja za koje se zahtijeva teritorijalna promjena, ili od strane skupštine ili predsjednika opštine. Uz tu inicijativu se prilaže studija opravdanosti pa sve to ocjenjuje ministarstvo nadležno za lokalnu samoupravu. Na kraju se inicijativa, studija opravdanosti i mišljenje ministarstva stavljaju na uvid javnosti i raspisuje takozvani konsultativni referendum.
Mogućnost teritorijalne promjene bez sprovođenja ovog postupka zakonom nije propisana. Ima li potrebe reći da od ove procedure nije bilo ništa i da niko građane Zete ništa nije pitao.
Neka politička volja dala je sebi za pravo da, suprotno zakonu, bez sprovođenja referenduma, odluči što je za građane Zete i Podgorice bolje. Ovo bi se, vjerovatno, najpreciznije moglo podvesti pod totalitarizam, ali kao da bi i to nekoga dotaklo.
Ovo podsjećanje na početak priče o razgraničenju Zete i Podgorice služi da pomogne da se nađe konačno rješenje.
A jedino pravno i ljudsko rješenje bi bilo da Ustavni sud prioritetno uzme u razmatranje ustavnost izmjena Zakona o teritorijalnoj organizaciji i ukine ovaj tipični izraz samodrštva u režiji skupštinske većine, čija god ona bila. Ovakva neodgovornost mora biti sankcionisana, najprije od Ustavnog suda a zatim, sanjajmo, jednog dana i od strane tužilaštva i krivičnog suda. Tek kad se budu počeli kažnjavati, naši poslanici i ostali izabrani će shvatiti da su oni samo medij preko kog građani ostvaruju svoju suverenost, ali da ne odgovaraju samo pred građanima, koji su ih birali, kako vole da kažu, nego i pred zakonom. Dok političari to ne shvate, mnogo će vode proteći Moračom, a za to vrijeme, naše sudije, umjesto da svima održe makar jednu lekciju o toj suštinskoj ustavnosti, osluškuju puls uprave te neodgovorne elite i misle samo o svojim funkcijama i privilegijama, uključujući i to kako da zajebu jasne ustavne norme o prestanku im mandata.
Da mi imamo ozbiljnu političku elitu i Ustavni sud, ne bismo sad morali otvarati besmislenu priču o granicama u jednoj dolini, jedinstvenog stanovništva i istorije, geografski, pravno, ekonomski, kulturno… nedjeljivoj. Umjesto da idemo svi zajedno naprijed, ionako nas nema ni za jednu prosječnu lokalnu samoupravu, mi se dijelimo i raspravljamo o granicama sa strašću kao da je vrijeme Berlinskog kongresa ili kao da dižemo gvozdenu zavjesu. Sad, kad se cijela Crna Gora seli u Podgoricu, neko daje sebi za pravo da, radi izbornih kalkulacija i fotelja, izbacuje Zetu iz Podgorice. Zetu, koja je istu tu Podgoricu prehranila, izgradila, naselila, tu kolijevku crnogorske državnosti i jezika, a da njene građane ništa ne pita.
Sve se ovo odnosi i na Tuzi i Malesiju, kao takođe neizmjerno značajan dio podgoričkog, titogradskog i crnogorskog identiteta.
Nije kasno da se nešto učini, da se vrati ono vrijeme kad je čitava ova dolina disala jednim plućima, kad su se čitave generacije poznavale i družile. Ustavni sud je na potezu, ali vrijeme mu ističe i uskoro mu pada zastavica.
Autor je bivši pravnik
( Predrag Mugoša )