Ivan Novak, jedan od osnivača grupe Lajbah za "Vijesti": Osim slobode, individualizam je najveća laž kapitalizma

Oni koji odluče da se bave umjetničkom djelatnošću moraju biti spremni na žrtvu za “više i plemenitije ciljeve”. Umjetnost nije samo igra i zabava, ona je i rat, a u rat se mora ući pripremljen i sa spoznajom da možete biti i gadno poraženi. Zato je pobjeda, ako je osvojite, slađa i opravdanija.

To u razgovoru za “Vijesti” poručuje Ivan Novak, umjetnički direktor i jedan od osnivača kultne slovenačke grupe “Lajbah”. Upravo je “Lajbah” nad-umjetnost, pokazalo se tokom njihovog višedecenijskog postojanja, dosljednog, uticajnog, autentičnog, pozicionirajući se kao jedan od politički najprovokativnijih i najangažovanijih bendova nekadašnje velike Jugoslavije, a zatim i regiona i svijeta.

Novak je početkom februara boravio u Crnoj Gori kao gost Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore koji je u saradnji sa Muzičkim centrom organizao njegovo predavanje. Govorio je na temu “Laibach kao Gesamtkunstwerk”, podsjetio na početke i razvoj benda kao kolektiva, otkrio da postoji mogućnost da od mjesta gdje je njihov nastup bio zabranjen nastane muzej posvećen upravo “Lajbahu”, komentarisao umjetnički, društveno-politički, ali i opšti značaj benda kroz vrijeme... Sa njim je, tom prilikom, razgovarala kustoskinja Natalija Đuranović koja je istakla da je “Lajbah” uvijek bio ispred svog vremena, a u svom višedecenijskom trajanju napravio je veliki iskorak u razmišljanju i percepciji svijeta kojim smo okruženi.

“Uvijek su bili ispred vremena i nisu bili shvaćeni. Svježi i moderni, vole savremeni trenutak i reaguju na njega. Lajbah je u svom višedecenijskom trajanju napravio veliki iskorak u razmišljanju i percepciji svijeta kojim smo okruženi. Još od 1980. godine kad je osnovan, izaziva brojne kontroverze zbog parodiranja militarističke, nacionalističke, i totalitarističke ikonografije, te je u socijalističkoj Jugoslaviji bio cenzurisan što je dovelo do inostranih turneja”, istakla je kustoskinja Đuranović.

Za četiri decenije postojanja, održali su više od hiljadu koncerata širom svijeta, bili su zabranjeni u Jugoslaviji osamdesetih godina, pod optužbom da su koketirali sa fašizmom. O njima su snimljeni brojni filmovi, emisije, pisane knjige i doktorske disertacije.

Muzej savremene umjetnosti Crne Gore najavio je krajem godine i veliku izložbu “Lajbaha” koji je poznat po svom vizuelnom identitetu i likovnim radovima, a Novak je u razgovoru za “Vijesti” najavio i potencijalni koncert u Podgorici tokom godine.

O umjetnosti i izrazu “Lajbaha”, aktuelnim regionalnim i globalnim okolnostima, Jugoslaviji, cenzuri i tzv. kensl kulturi, muzici, gostovanju u Crnoj Gori, Ivan Novak više govori u intervjuu za “Vijesti”.

U Podgorici ste održali predavanje “Laibach kao ‘Gesamtkunstwerk’”, što bi značilo apsolutna/totalna umjetnost koja povezuje sve umjetničke forme ili ima tendencije ka tome. S obzirom na to da grupa “Lajbah” nosi i snažnu političku dimenziju, kako biste opisali filozofiju djelovanja “Lajbaha” u toj simbiozi i kontekstu (savremene) umjetničke scene i društveno političkog angažmana?

Svaka je umjetnost podvrgnuta političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije. Govoriti političkim jezikom znači razotkriti i priznati sveprisutnost politike. Naš rad je industrijski, a jezik je politički. Drugim riječima: svaka je umjetnost društveno i politički obilježena i definisana, osim “Laibacha” (koji je u tom pogledu nedokučiv).

U kontekstu termina “Gesamtkunstwerk”, kako gledate na savremenu tehnologiju, vještačku inteligenciju i ima li to i kakvu ulogu u Vašem i radu Lajbaha danas?

Mnogo je sličnosti u samom principu i metodi rada između “Lajbaha” i vještačke inteligencije i ne bismo imali ništa protiv da je možemo u tom smislu bolje koristiti i iskoristiti. Vještačka inteligencija je u osnovi anonimni kolektivni autor koji svoje ideje crpi iz kolektivne memorije - baš kao što to čini “Lajbah”. Donedavno smo bili skeptični prema njoj jer smo vjerovali da nema smisla za paradoks i humor, no u posljednje vrijeme dokazuje suprotno - praktikuje i jedno i drugo, i to vrlo duhovito te smrtno ozbiljno, baš kao što to rade najveći majstori tog umijeća.

“Lajbah” nije samo muzička grupa, već i simbol pokreta i bunta gdje je umjetnost sredstvo i poziv na preispitivanje raznih društvenih pitanja. Višedecenijskim prisustvom na svjetskoj sceni postali ste identitet za sebe koji budi duh kolektiva uz otklon od (masovne ili mejnstrim) identifikacije. Kako to opstaje u današnjim geopolitičkim dinamikama i savremenim tokovima, te kakva je uloga pojedinca kao individue u tome?

Osim slobode, individualizam je najveća laž kapitalizma. Kapitalizam je prevladao nad komunizmom samo zato što je zapravo kao kolektivni princip bio učinkovitiji od komunizma. Komunizam je kolektivizam propagirao programski, a u praksi on zaista nije bio funkcionalan. I “Lajbah” je programski kolektivistički, ali naš kolektivizam se ne temelji na laži o individualnoj slobodi. Sebe ne doživljavamo kao umjetnike, već kao “inženjere ljudskih duša” i naša “individualna sloboda” postoji samo u odricanju i podvrgavanju višem sistemu, grupi, kolektivu i kolektivnoj slobodi. Samo nezavisni duhovi, koji nisu opsjednuti individualizmom, sposobni su se slobodno podrediti takvoj kolektivnoj ideji.

Vjerujemo da je generalno ideologija individualizma, individualne slobode i važnosti pojedinca, uveliko precijenjena. Pogotovo u demokratskim sistemima kapitalističke tržišne ekonomije gdje ona postoji isključivo kao kolektivna laž. U stvarnosti, kapitalizam je u svojoj srži kolektivistički organizovano i orijentisano društvo, kojeg nadzire i usmjerava dobro zaštićena elita. Pojedinci koji se povremeno izdvoje iz te jednoznačne mase, postoje samo zato da ojačaju vjeru u djelovanje sveobuhvatnog kolektivističkog sistema, u kome je individualizam nagrada za ustrajanje, vjeru i rad. Borgovi i zombiji - konzumenti su danas metaforička istina tog tvrdog kapitalizma.

“Lajbah” preispituje nacionalni ponos, društvene norme, istoriju, pa i kolektivno sjećanje (ili zaborav), ali i različite ideologije i sisteme. Neka ranija tendencija “globalnog sela” (možda) je bio kosmopolitizam, pa ipak nacionalni ego i uvjerenje da su neki narodi “napredniji, demokratskiji, civilizovaniji”, a fakat je i moćniji, razbijaju iluzije o dostižnoj jednakosti... Šta Vi mislite o tome u kontekstu vremena u kojem živimo i kako gledate na odnos demokratije i totalitarizma (uprkos kojem je “Lajbah” i nastao)?

Demokratija neoliberalnog kapitalizma je potencirani totalitarizam, koji vješto njeguje i manipuliše već spomenutom iluzijom slobode. Ideja globalnog sela doista je postala meso, a svijet je sa tehnološkim sredstvima kolektivnog Gleichschaltunga (diktat prividno demokratskih i slobodarskih internetnih društvenih mreža, džepni komunikatori i kompjuteri, itd.) postao u intelektualnom i društvenom smislu zapravo više ‘selendra’ nego sofisticirano kosmopolitsko društvo. Ne zaboravimo: ‘Gleichschaltung’ je njemački izraz iz 1930-ih, koji se prevodi kao ‘koordinacija’, ‘sinhronizacija’, ‘konsolidacija’ ili još tačnije kao ‘nacifikacija’.

Sve nacije žele biti, i vjeruju da jesu, naprednije, demokratskije i civilizovanije od drugih nacija, ali u kontekstu tog i takvog globalnog sela one su samo primitivnije, nazadnije, manje demokratske i manje civilizovane. Velike nacije su, prema svojoj primarnoj filozofiji, uvijek bile dominantnije (i uglavnom agresivnije) od malih, tako da možemo očekivati bez nekih iluzija, da nikada neće biti istinske ravnopravnosti među narodima.

Pojam zabrane ili cenzure nije stran bio nekada, ali ni danas... Jasna zabrana sa kojom se “Lajbah” susreo na samom početku rada odnosila se na likovnu produkciju, zatim i na nastupe u SFRJ, a primjera pomjeranju granica uprkos svemu tome ima mnogo. Između ostalog, tu je činjenica da je “Lajbah” prvi bend sa Zapada koji je nastupio u Sjevernoj Koreji. Pa ipak, najavljeni koncert u Ukrajini, planiran u Kijevu na godišnjicu od vojne agresije je otkazan... Kako komentarišete te pojedinosti? Pored toga, kako gledate na politiku cenzure koja je iz zabrane prerasla u takozvano kenselovanje?

Svakako nam je žao što je došlo do ove zabrane koncerta u Kijevu jer smo mi bili potpuno iskreni u svojoj namjeri i solidarnoj podršci ukrajinskom narodu, ali očito smo potcijenili identitetski problem te države, pa je koncert doslovno otkazan zbog nesporazuma. No, nadamo se, da ćemo u Ukrajini svejedno nastupiti odmah, čim situacija za to bude sazrela.

Cenzura nam je zapravo uvijek bila inspirativna, pa tako i danas kad cenzure generalno ima više nego u nekadašnjoj Jugoslaviji. Istina, prijašnji sistem bio je sklon ukidanjima i zabranama, ali tada se uglavnom znalo zašto se nešto ukida ili zabranjuje. Danas te sistem ispljune kao nepodobnog nekakvim perfidnim demokratskim diskursom ili ti jednostavno onemogući funkcionisanje samo tržište sa svojim netolerantnim kapitalističkim mehanizmima. U oba slučaja riječ je o podvrgavanju (dominantnoj, totalitarnoj) ideologiji, s tim da ona sebe naravno predstavlja kao tolerantnu i pravednu. No, “Lajbah” zapravo nije moguće cenzurirati, iako se to jeste puno puta pokušavalo u različitim sistemima i kontekstima. Svaka cenzura naime otvara mogućnost za kreiranje novog ‘skrivenog’ stilskog jezika, bogatog suptilnim, duhovitim i uznemiravajućim metaforama, zato o cenzuri donekle imamo i dobro mišljenje.

U tom kontekstu smatramo da je sve ovo u vezi sa fenomenom “kensl kulture” zapravo doista vrlo inspirativno. Oni koji se odluče baviti umjetničkom djelatnošću moraju, pak, biti spremni na žrtvu za “više i plemenite ciljeve”. Umjetnost nije samo igra i zabava, ona je i rat, a u rat se mora ući pripremljen i sa spoznajom da možete biti i gadno poraženi. Zato je pobjeda, ako je osvojite, utoliko slađa i opravdanija. Vrlo nam je zabavno da se taj fenomen kulture otkazivanja sada događa i na demokratskom i tolerantnom Zapadu, a ne samo u Sjevernoj Koreji, Iranu, i - recimo - u Rusiji. Na Zapadu sada generalno postoji nekoliko sofisticiranih, ali i brutalnih načina da se onesposobi “problematični” umjetnik. Ali, sve to treba umjetnosti samo da pruži dodatni smisao i poticaj. Najdosadnija i najnezanimljivija umjetnost je ona koja je prihvaćena opštim konsenzusom ili koju preferira i promoviše neka elitistička umjetnička, galerijska ili muzejska scena. Kada sami naiđemo na kulturu otkaza - otkazujemo je, zaobilazimo je i napadnemo s leđa. Uostalom, umjetnost je za nas još uvijek fanatizam koji zahtijeva diplomatiju.

Govoreći o ratovima, pa i “borbi za ljepotu svijeta”, s obzirom na to da ste ranije kazali da je svaka umjetnost podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije, može li umjetnost “pobijediti” i doprinijeti toj (ne)dostižnoj ljepoti?

Opšte govoreći, ne želimo pretjerano precjenjivati i uzdizati umjetnost, ali estetsko i etičko - dvije bitne komponente ove djelatnosti - i dalje su jedini smisao našeg života u svakom pogledu. Ako život nema te kvalitetne nadogradnje i taj cilj, onda je prazan i besmislen. Borba za ‘ljepotu svijeta’ nije - i ne može biti - ikada dobijena, ali je zapravo jedina vrijedna te borbe.

Kada je u pitanju Jugoslavija koju smo spominjali, kako komentarišete aktuelne politike i narative koji dominiraju zemljama koje su je činile (sa potencijalnim izuzećem Slovenije)? S obzirom na to da nerijetko govorite o “novoj političkoj realnosti” i “nad-identifikaciji”, kako biste to primijenili na ovom prostoru?

U bivšoj Jugoslaviji imali smo nominalnu demokratiju, samoupravljanje, nesvrstanost i tako dalje, pa nam se to nije sviđalo, jer je trebalo po džins odlaziti najmanje do Trsta. Nakon raspada Jugoslavije u sve te minijaturne države, nastale na njezinoj teritoriji, stigla je i zvanična demokratija, demokratija tržišne ekonomije koja bi trebalo da zadovolji sve osnovne i nadstandardne potrebe svojih vjernika, ako se sa njom samo uspješno “nad-identifikuju”. Da li je to zaista donijelo srećniji život narodima ovih zemalja - to je pitanje koje zahtijeva posebno razmatranje. U političkom smislu, sve su te države sada neke nebitne male zemlje bez specifične teže i opredjeljenja, koje samo prividno vladaju same sobom, a političke (pa i ekonomske) odluke stvaraju se zapravo u nekim trećim zemljama. I osamostaljenje Slovenije je, na primjer, donekle bio kolektivan herojski čin, ali to se herojstvo ubrzo izgubilo u konkretnim ekonomskim i političkim problemima, kojima se ne vidi kraja, a zemlja je u međuvremenu praktično ostala bez vlastitog vlasništva. Jugoslavija u ekonomskom smislu možda zaista nije značila baš bogznašto ali je zato dobro funkcionisala kao socijalna država, a u međunarodnim odnosima bila je pravi politički div. Zbog toga nam je u principu žao, da je ta zemlja raspala, iako nam je jasno da konfuzna, kakva je postala nakon Titove smrti, sa svim strvinarima koji su se okupili oko njegovog (i njezinog) leša, jednostavno više nije mogla opstati u istoj konstelaciji kao prije, a za novu paradigmu nije bila spremna. U svakom pogledu mi navijamo za više političke mudrosti i povezanosti između naroda i država, koje su nastale na području bivše Jugoslavije, jer nas jedne druge više stvari spaja nego razdvaja i sramotno je da je nakon raspada te zajedničke zemlje došlo do rata i da tenzije međusobnih mržnji još uvijek postoje.

Krajem novembra izložba likovnih radova “Lajbaha” biće realizovana u Podgorici, u organizaciji Muzeja savremene umjetnosti Crne Gore. Šta postavka obuhvata, hoće li biti tu i ranije zabranjivanih djela i ima li možda naznaka nekom ponovnom koncertu?

Na izložbi ćemo uglavnom predstaviti produkciju “Lajbahovih” plakata od 1980. godine naovamo, odnosno i plakate koji su u vrijeme nastanka bili zabranjeni ili su izazvali burne reakcije. Osim njih, biće izloženi i svi spotovi koje je grupa ikada snimila. Dogovaramo se i o mogućem koncertu u Podgorici koji će se vjerovatno održati mjesec ili dva prije same izložbe.

Apokaliptični izlazak sunca

Pjesmu “Vor Sonnen-Aufgang” crnogorski književnik, filmski i književni kritičar Aleksandar Bečanović proglasio je “najvećom pop pjesmom XXI vijeka”. Kako to doživljavajte?

Teško je komentarisati ovakvu, svakako laskavu, izjavu crnogorskog književnika o pjesmi "Vor Sonnen-Aufgang”. Riječ je o pjesmi koja je dio našeg albuma “Also Sprach Zarathustra” (“Tako je govorio Zaratustra”), gdje se muzika koju smo pripremili za pozorišnu izvedbu ovog poznatog djela Fridriha Ničea temelji na njegovoj meditaciji o izlasku sunca, a u prenesenom značenju zapravo govori o eksploziji atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju.

U kojim pravcima se muzika, umjetnost i stvaraoci danas kreću?

Čini nam se da se danas sva muzika, umjetnost i stvaraoci sve više kreću u smjeru tog apokaliptičnog izlaska sunca.

Ništa bitno se nije promijenilo

Način djelovanja Lajbaha definisan je kroz Vaš program još 1982. godine. Da li se i koliko to promijenilo tokom vremena i šta biste evidentirali kao pogon Lajbaha tada, a kakva je situacija danas?

“10 točaka konvencije” iz 1982. je naš programski manifest, i kao takav još uvijek obavezujući i jednako relevantan kao i za vreme nastanka. Po tom pitanju nije se ništa bitno promijenilo u našem načinu razmišljanja i djelovanja od tada pa do danas. Tih 10 tačaka apliciramo i po potrebi prilagođavamo današnjem vremenu koliko god je to potrebno i moguće. Još uvijek se prvenstveno bavimo analizom odnosa između ideologije i kulture u svim pojavnim oblicima, i to je Laibachu uvijek bio glavni pogon djelovanja. A pošto je Laibach danas već i dio istorije, inspirišemo se pomalo već i samima sobom.

Cenzura nam je zapravo uvijek bila inspirativna, pa tako i danas kad cenzure generalno ima više nego u nekadašnjoj Jugoslaviji. Istina, prijašnji sistem bio je sklon ukidanjima i zabranama, ali tada se uglavnom znalo zašto se nešto ukida ili zabranjuje. Danas te sistem ispljune kao nepodobnog nekakvim perfidnim demokratskim diskursom ili ti jednostavno samo tržište onemogući funkcionisanje svojim netolerantnim kapitalističkim mehanizmima.

( Jelena Kontić )