Dvojica ljudi iz Crne Gore se skućili na Skandinavskom poluostrvu: U Norveškoj dobiješ ono što ti pripada

Zemlja fjordova i jezera, koju nazivaju i zemljom polarnih noći, Norveška je od najsromašnije države na Skadinavskom poluostrvu u kojoj je nekada vladala i glad, postala jedna od najbogatijih država Evrope, a samim tim i najprimamljivija za rad i za život.

Visok standard, razvijena ekonomija i socijalna politika napravili su od ove države “sigurnu luku” za sve one koji su bili spremni da napuste rodno mjesto i potraže sreću u ovim hladnim predjelima na sjeveru Evrope.

Tim putem su prije gotovo deceniju krenuli i dvojica inženjera iz Crne Gore, Boško Janjušević i Dino Rastoder.

Čini se da nije bilo teško odabrati lokaciju van Balkana na kojoj bi gradili svoju i budućnost svoje porodice, ali bilo je potrebno i da se kockice poslože da bi se krenulo u priču koja bi im donijela bolji život.

“Splet raznih okolnosti doveo je do mogućnosti za zaposlenjem u jednoj uspešnoj kompaniji iz Osla. Nije bilo nekog dugog i strateškog planiranja, više stvari se posložilo i odlučio sam da probam. Od odluke da pošaljem prvi CV do preseljenja prošlo je manje od dva mjeseca. Ovo sigurno ne treba uzeti kao pravilo, bio je to izuzetak da tako brzo se stvari poslože. Obično je proces traženja posla malo duži, i naravno zavisi od situacije na tržištu rada i uslova za različite profesije. Kao programer bilo je jednostavno doći do posla i znanje iz Crne Gore je vrlo relevantno i lako prenosivo na ovo tržište”, prenosi svoje iskustvo rođeni Podgoričanin Dino Rastoder koji je zaposlen u DNB banci, najvećoj finansijskoj instituciji u Norveškoj.

Za ovih deset godina nikada niko nije očekivao da radim van radnog vremena, vikendima, sa odmora i slično. Bilo je perioda kada se radilo prekovremeno, ali uvijek je to bilo planirano i to je bio moj izbor

Ni drugom sagovorniku “Vijesti”, građevinskom inženjeru Bošku Janjuševiću nije bilo teško da se odluči u kom pravcu da krene kada je odlučio da napusti Balkan.

“Ja sam imao priliku da nakratko posjetim Norvešku 2013. godine, kada je i počela moja misija traženja posla ovdje. Odabrao sam Norvešku zbog visokog standarda života, napredne socijalne politike, ekološke svijesti i prilika za lični i profesionalni razvoj. Bilo je potrebno dosta upornosti i odlučnosti dok sam tražio posao, ali se na kraju isplatilo. Prvo sam se zaposlio u jednoj naftnoj kompaniji u Kristijansandu, na jugu zemlje. Već nakon godinu, morao sam da tražim novi posao ili da napustim Norvešku. Novi posao dobio sam u kompaniji “Norsk Hydro”, koja je jedna od najvećih proizvođača aluminijuma u svijetu. Moja iskustva su do sada bila prilično pozitivna i ja sam zadovoljan svojim odabirom”, ističe Janjušević koji radi kao projekt menadžer srednjih i velikih investicionih ulaganja.

Uzajamno poštovanje

Na poslovni ambijent su se lako navikli jer su, kako kažu, prednosti u odnosu na naše prostore velike, a kao glavnu ističu poštovanje od strane kolega i nadređenih, bez obzira na kojoj se poziciji radnik nalazi u firmi.

“Moje iskustvo u Norveškoj vezano je i za manju kompaniju, ali i za jednu od najvećih. Mogu reći da glavni utisak iz ovih kompanija jeste uzajamno poštovanje. Bez obzira na kojoj si poziciji, sa kojim iskustvom dolaziš, uvijek ćeš biti saslušan i uvažen. Znanje i trud se izuzetno cijene. Kvalitetan odnos između posla i familije je iznad svega. Naravno da se ne treba zanositi da je sve idealno i savršeno. Normalno je da u svim kompanijama ima borbe za pozicije, borbe za pažnjom i dokazivanjem. Ali, za ovih deset godina nikada niko nije očekivao da radim van radnog vremena, vikendima, sa odmora i slično. Bilo je perioda kada se radilo prekovremeno, ali uvijek je to bilo planirano i to je bio moj izbor. Veliki projekti zahtijevaju požrtvovanost i veliki rad, ali su uvijek nagrađeni”, ističe Rastoder u razgovoru za “Vijesti”.

Prema njegovim riječima, za Norvešku je karakteristično funkcionisanje sistema u kojem nedostaje puno kvalitetnih radnika.

“Onda se svi bore za dobrog radnika i poštuju doprinos koji isti ostvaruje. Samo poslovanje je u potpunosti zasnovano na to ko može da ostvari bolji proizvod ili uslugu, dakle ko može da pobijedi u realnoj tržišnoj utakmici. Dok u Crnoj Gori je većina poslova u sprezi sa nekim nepoznatim tržišnim faktorima, na primjer prijateljstva, kumovi, partija i slično”, ističe Rastoder.

I uravnoteženost između poslovog i privatnog života je ono što razlikuje poslovni ambijent u Noreškoj od onog u Crnoj Gori.

“Razlike u poslovanju uključuju veću transparentnost, manju agresivnost, efikasnije procedure, veći fokus na radnička prava i zdravlje, te bolju ravnotežu između poslovnih obaveza i privatnog života. Od samog razgovora za posao nailazite na veliku profesionalnost. Već se tada može primijetiti da se cijene isključivo ljudske i profesionalne karakteristike. Poslovni ambijent u Norveškoj je transparentan, podržava ravnotežu između posla i privatnog života, te naglašava timski rad i inovacije”, kaže Janjušević.

S obzirom na prethodno dugogodišnje stanje u državi, kao i trenutno stanje bez naznaka da može doći do nekih značajnih promjena, naši dugoročni porodični planovi nijesu vezani za Crnu Goru. Ako se povratak nekada i desi, to bi isključivo bilo iz privatnih razloga

Prilagođavanje samom načinu života na Skandinavskom poluostrvu takođe nije išlo teško jer je i tu mnogo benefita odmah izašlo na površinu i čini se da upravo te povlastice veoma efikasno ublažavaju nostalgiju za rodnim mjestom.

“Život u Norveškoj karakteriše visoki standard, sigurnost, pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju, te veći fokus na kvalitetu života u odnosu na Crnu Goru i Balkan. Razlike uključuju manju birokratiju, veću ekološku osviješćenost i zainteresovanost za boravak u prirodi”, naglašava Janjušević.

Život u novoj kulturi prepun je i novih iskustava, ali i izazova.

“U Norveškoj ono što ti pripada to i dobiješ, dok na Balkanu to skoro pa da zavisi od toga koliko imaš sreće. Uvijek ponavljam da je dovoljno stresno da poslije deset godina nikad nisi siguran da si pravilno izgovorio ulicu u kojoj živiš. Da počnemo od toga pa sve ostalo. Puno zavisi od osobe, navika i potreba. Neko se lakše pronađe ovdje, a neko teže. Ja sam pronašao puno stvari koje mi prijaju. Od prirode, sistema, grada, ljudi, navika, hrane. Ali, sve to sam više ili manje imao i u Crnoj Gori. Plus, bio sam siguran kako se izgovara ulica u kojoj živim”, kaže Rastoder.

Nikad ne reci nikad

Za Norvežane Rastoder kaže da su vrlo iskreni ljudi, znatiželjni i otvoreni.

“Neko bi rekao hladni, bez temperamenta i slične učestale karakteristike. Vjerovatno za nas bi isto tako rekli da smo bučni, agresivni, lijeni. Ni jedno ni drugo nije istina. Različite kulture komuniciraju na različite načine. Život u multikulturalnoj državi te nauči da obratiš mnogo više pažnje na to. Nauči te kako komunicira jedan Norvežanin, kako jedan Indijac, a kako jedan Portugalac”, naglašava on.

Voljeli bi da pomognu i doprinosu Crnoj Gori znanjem, ali o povratku, rođeni Nikšićanin, koji je poslovnu karijeru prije odlaska na Skandinavsko poluostrvo gradio u Beogradu, sada ne razmišlja.

“S obzirom na prethodno dugogodišnje stanje u državi, kao i trenutno stanje bez naznaka da može doći do nekih značajnih promjena, naši dugoročni porodični planovi nijesu vezani za Crnu Goru. Ako se povratak nekada i desi, to bi isključivo bilo iz privatnih razloga”, kaže Janjušević.

Što se tiče poratka u Crnu Goru, Rastoder kaže - nikad ne reci nikad.

“Da budem iskren, ovdje sam našao način života koji meni odgovara trenutno i nema nekog velikog podsticaja zašto bi razmišljao o povratku. Iz Crne Gore najviše mi nedostaju familija i prijatelji. Na moju sreću ovdje imam i puno dobrih prijatelja iz Crne Gore koji su doselili u poslednjih deset godina. To puno olakšava boravak”, ističe on.

I ako su oni u pečalbu krenuli prije deset godina u hladnu Skandinaviju i s obzirom na to da imaju dosta pozitivnih iskustava, kažu da bi ipak željeli da se stvore uslovi da mladi iz Crne Gore dolaze u Norvešku isključivo da vide “Aurora Borealis”, ili se dogovore o nekom velikom ugovoru za proizvod ili uslugu koji prave u Crnoj Gori, a nikako da se sele.

( Branko Čupić )