Ženski papa

Prema predviđanjima Svjetskog ekonomskog foruma, rodna ravnopravnost, gledano kroz zarade, zdravlje, obrazovanje i politički uticaj, biće dostignuta tek u narednom vijeku. Zašto smo dakle "cijeli vijek" daleko od ravnopravnosti i zašto dopuštamo da buduća pokoljenja po tom pitanju i na ovo naše vrijeme gledaju kao na mračno doba?

Za to postoji više razloga, ali jedan, iako često prikriven, sigurno dominira. To je patrijarhat.

Patrijarhat kao društveno stanje i patrijarhalnost kao stanje svijesti još uvijek predstavljaju dominirajuće obrasce funkcionisanja i raspodjele uloga u društvu, samim tim i u politici, kao sferi koja usmjerava njegov razvoj. Nije onda teško zaključiti da je odgovor na postavljeno pitanje sadržan u vrijednosnom "vaganju" patrijarhata s jedne, i ideja ravnopravnosti i jednakih šansi za sve, sa druge strane tasa.

Patrijarhat je ne samo etiološka osnova dominacije muškaraca nad ženama u porodici i društvu, već i glavni oslonac i inspiracija autokratskom i totalitarnom poretku, bez obzira da li takva sinteza proizilazi iz ideoloških, vjerskih ili strukturnih sedimenata društva.

Očekivano, u savremenim uslovima najčešće djeluju tzv. disimilovane forme patrijarhata; iza fiktivne ravnopravnosti, čak i kada je ona "pokrivena" kvalifikovanom rodnom zastupljenošću, paradoksalno se još uvijek krije tradicionalni poredak. "Mehanizam" djeluje tako što u kvantitativnom smislu manje-više zaista obezbjeđuje reprezentativnost, dok istovremeno kroz drugačije apostrofiranje mjesta i značaja istih društvenih uloga, u zavisnosti od toga obavlja li ih muškarac ili žena, kvalitativno razdvaja njihov smisao i domašaj; poput vampira Lestata patrijarhat opet dolazi do daha, hraneći se umjesto stvorenjima iz močvare, našom uobraziljom.

U takvoj projekciji žena može biti članica vlade ili parlamenta, ili čak predsjednica parlamenta, šefica države ili vlade, ali pod uslovom da je delegira partijski šef - naravno muškarac, što njen uticaj na donošenje odluka čini simboličnim ili nepostojećim. Ipak, kako istinska ravnopravnost, koja stoji naspram otvorene ili prikrivene dominacije bilo koga, u ime bilo čega, ne može biti proizvod nekog oktroisanog čina, već, po svojoj prirodi - i kao filozofski konstrukt koji se temelji na razumu, i kao ideja škole prirodnog prava, ona tek biva izvojevana u epskoj bici čovjeka za sopstvenu ljudskost.

Ključni proboj ideje ravnopravnosti svih ljudi i svih društvenih grupa desio se sa probojem svijesti da izbori ne legitimišu demokratiju ako pravo da na njima učestvuju, i kao birači i kao birani, nemaju baš svi.

Politika i političko učešće žena, naravno, postoji i nezavisno od demokratije, ali ako nema demokratije, učešće žena i bilo koje društvene grupe u javnoj sferi, umjesto od kulture izgrađene na osnovu opšteg vrijednosnog konsenzusa, zavisiće od ćudljive volje pojedinca. Jednom "darovano pravo" može biti oduzeto, često bez otpora, ali ono izvojevano se brani do posljednjeg daha.

Uz to, demokratski poredak istorijski predstavlja samo polazište za izgradnju kulture ravnopravnosti. Kanađanke su tako tek učešćem iz pozadine u ratu protiv nacizma, time što su predstavljale glavninu radne snage u ratnoj industriji, prokrčile put sopstvenoj emancipaciji, iz čega možemo zaključiti da je taj put neraskidivo povezan sa ekonomskom nezavisnošću.

Dobijanje mogućnosti za ekonomsko osamostaljivanje, osim ako nije izazvano kao u prethodnom primjeru u okolnostima društvene nužde, vraća nas na staru dilemu kauzalnosti o kokoški i jajetu, odnosno na pitanje da li ekonomsko osamostaljivanje prethodi rodnoj emancipaciji ili se tek sa određenim nivoom emancipacije otvara put ekonomskom osamostaljivanju?

U Finskoj, recimo, koja je paradigma prosperitetne građanske demokratije, funkcionalnog obrazovnog sistema, ravnopravnost žena je nešto što se u javnom diskursu ne dovodi u pitanje, ali žene i dalje imaju manje plate od muškaraca. Određeni poslovi, poput brige o djeci i starijim osobama, održavanje higijene i sl. i u Finskoj se računaju kao ženski, i oni po difoltu spadaju u one lošije plaćene. Ovakvo tradicionalno razvrstavanje poslova na muške i ženske predstavlja izgovor za perpetuaciju rodne neravnopravnosti.

Jasno je da prenaglašavanje značaja bioloških razlika, anatomskih ili drugih prirodnih specifičnosti, odnosno njihova apsolutizacija i automatsko transponovanje na društvenu sferu, predstavlja izraz rasima, seksizma i drugih oblika diskriminacije i netrpeljivosti. Takođe je jasno i to da do afirmacije različitosti dolazi tek u ambijentu ravnopravnosti, ali i da stereotipi o rodnim ulogama proističu upravo iz pogrešnih i zlonamjernih interpretacija prirodne raznolikosti.

Žene u politici predmet su negativnih i pozitivnih stereotipa, pa su nekadašnje istaknute državnice, poput Tansu Čiler, Margaret Tačer, Benazir Buto, Indire Gandi i Golde Meir ili one kakva je danas Ursula Von der Lajen ili donedavno bila Angela Merkel, stereotipno prikazivane kao "jake" žene, jer se podrazumijeva da žena u politici može ostvariti nešto samo ukoliko posjeduje određene tradicionalno "muške" osobine.

Druga krajnost u percepciji žena u politici je da one politiku čine "ženstvenijom", tj. humanijom, manje agresivnom, praktičnijom… Takva podjela na "žensku" i "mušku" politiku svodi ovu prvu na infantilnu pojavu, koja u najboljem slučaju služi kao blagi korektiv onoj "pravoj" ("muškoj") politici u kojoj žene, kada se sticajem okolnosti nađu tamo, bivaju često omalovažavane i diskreditovane na rodnoj osnovi, kako od strane svojih kolega, tako i od nemalog dijela javnosti - muške, ali, paradoksalno, i ženske.

Tradicija učešća žena u politici na prostoru Crnu Goru nije slavna; ona zapravo u potpunosti korespondira sa njihovim položajem u crnogorskom društvu kroz istoriju. U tom kontekstu treba sagledavati i izuzetke, koji ipak samo potvrđuju pravilo, poput onog koji je navodio Rovinski da su Crnogorke u periodima ratova zauzimale značajnu ulogu u takozvanoj ratnoj diplomatiji. Kako se ni savremena crnogorska politička scena nije suštinski odmakla od svojih patrijarhalnih korijena, u cilju prevazilaženja stereotipa i osnaživanja žena da na sveobuhvatan način učestvuju u politici, što je ne samo ženski nego i ukupni javni interes, pokazuje se neophodnim preduzimanje određenih afirmativnih akcija. Sljedstveno tome, iskustva širom svijeta pokazuju da su žene više nego ranije uključene u politički život i da njihova uloga u politici postaje sve značajnija. Međutim, na tom planu prisutna su i dalje brojna ograničenja.

Tako su, u odnosu na zemlje sa proporcionalnim izbornim sistemom, u zemljama sa većinskim sistemom, kao što su SAD, Velika Britanija i Francuska, žene manje zastupljene kako u izvršnoj tako i u zakonodavnoj vlasti. S obzirom na to da birači glasaju za pojedinačne kandidate, a ne za partijske liste, kvote je moguće odrediti samo u okviru procesa kandidovanja na unutarpartijskim izborima.

Ovo pokazuje da i u zemljama razvijene demokratije traje borba sa patrijarhalnim nasljeđem i da mjere za osnaživanje učešća žena u politici idu ruku pod ruku sa razvojem ukupne društvene svijesti. Prednost većinskog izbornog sistema u ovom kontekstu je u tome što je partijsko liderstvo - tradicionalno u rukama muškaraca, slabije izraženo nego u proporcionalnom sistemu, što otvara mogućnost svakom kandidatu, bez obzira na rodnu pripadnost, da ispolji sopstvenu inicijativu i liderski potencijal i tako ostvari realan uticaj na donošenje političkih odluka.

U zemljama u kojima je na snazi proporcionalni sistem - među kojima je Crna Gora, postoji mogućnost definisanja obaveznih kvota rodne zastupljenosti. Nametanje kvota neće trajno riješiti ovaj problem rodne neravnopravnosti, ali to jeste način da se stvari pokrenu u željenom pravcu. Ne treba gubiti iz vida da je ugledanje na uzor, u ovom slučaju pozitivan primjer, posmatrano sa sociopsihološkog stanovišta, jedan od značajnijih faktora uticaja. To potvrđuje i istraživanje (WFD, 2021) o ženskom političkom aktivizmu u Crnoj Gori, prema kome 40,1% ispitanica smatra da bi povećanje broja žena na odlučujućim pozicijama motivisalo žene da "uđu" u politiku.

Ono što je ključno, bez obzira na izborni sistem, jeste kontinuirano podsticanje društvenog ambijenta koji će učešće žena u politici ili bilo kojoj drugoj javnoj djelatnosti tretirati podjednako kao i učešće muškaraca.

U takvom svijetu biće zanimljivo iščekivati na Trgu Svetog Marka da li će prokuljati dim plave ili roze boje.

Mada i to sa bojama djeluje stereotipno...

Autor je advokat

( Radovan Bato Furtula )