BALKAN
Milanović, Plenković i otvaranje pregovora BiH s EU
Rasprava unutar hrvatskog državnog vrha povodom preporuke Evropske komisije za otvaranje pregovora s BiH rijetko je bizaran momenat u bizarnostima ionako prepunom političkom životu Hrvatske i kompletnog postjugoslovenskog prostora
Rasprava koja se u hrvatskoj politici, preciznije unutar državnog vrha, povela povodom preporuke Europske komisije za otvaranje pregovora s Bosnom i Hercegovinom, a u koju se dva dana kasnije uključio mostarski gradonačelnik Mario Kordić, predstavlja rijetko bizaran moment u bizarnostima ionako prepunom političkom životu Hrvatske i kompletnog postjugoslavenskog prostora.
Za one koji nisu pratili, premijer Plenković je slavodobitno objavio vijest kao da je on osobno najzaslužniji za tu činjenicu, potom ga je predsjednik Milanović napao da se hvali potpunim debaklom jer će se otvoriti pregovori bez da je riješeno hrvatsko pitanje i na taj način nametnuti građanska država, da bi onda Mario Kordić, na susretu sa Zvonkom Milasom, ključnim čovjekom hrvatske Vlade za dijasporu, rekao kako se to ništa ne bi dogodilo bez angažmana Hrvatske.
Drugim riječima, hrvatska desnica, u koju bez obzira na socijaldemokratsku prošlost svakako spada i Zoran Milanović, prvo se ne uspijeva dogovoriti je li otvaranje pregovora Bosne i Hercegovine s Europskom unijom uopće dobra stvar ili nije, a potom se ponaša kao da je ekskluzivno nadležna i za vanjsku politiku EU i za unutrašnje odnose u BiH.
Usput, a vrijedi da se i to zabilježi, gotovo identične rezerve kao i Milanović, samo s bojaznima o dijametralnom krajnjem ishodu pregovora, ima i bošnjačka desnica, uvjerena da ovo pogoduje srpskim i hrvatskim secesionističkim politikama.
I tako smo, nakon tko zna koliko godina i u momentu kad su svi digli ruke od te ideje, konačno dočekali nekakvu realniju perspektivu ulaska u Europsku uniju, nominalno jedini zajednički cilj što građana, što političkih elita, ali i svih država regije, da bi na kraju ispalo da su, s izuzetkom Andreja Plenkovića, tu vijest brojni drugi na političkoj sceni dočekali s ozlojeđenošću. Da nam je ovo netko pričao još samo prije nekoliko godina, pomislili bismo da priča potpune besmislice. No, okolnosti se mijenjaju, politike se, uslijed tih novonastalih okolnosti također mijenjaju i, ako ništa drugo, na ovom pitanju je realno srušena teorija o tome kako se u Bosni i Hercegovini radi o močvari koju ništa ne može uzburkati.
Da se ne lažemo, ovo otvaranje europske perspektive ne bi se desilo nikad da Rusija nije napala Ukrajinu, da Europa nije osvijestila realnu mogućnost da bi mogla ostati prepuštena sama sebi, s iznova samoizoliranim SAD-om i da nije zahvaljujući tim okolnostima odlučila jednostavno geopolitički kompletirati Europsku uniju i pripremiti se za novo doba. I jedino što bi politici u Bosni i Hercegovini, kakvog god predznaka bila, trebalo biti stalo u ovoj situaciji jeste da tu priliku na najbolji mogući način iskoristi.
Ovo se može činiti kao rečenica puna floskula, bez ikakvog stvarnog sadržaja, no konkretno bi trebalo prestati manipulirati nacionalnim strahovima da će ovakav razvoj događaja trajno zacementirati međunacionalne i ustavne odnose u zemlji.
Jer to se neće dogoditi, ponajprije zato što se sve na svijetu mijenja pa tako i unutrašnji politički odnosi, i to uglavnom onda kada se počne događati ozbiljan raskorak između onoga što je zapisano i stvarnog stanja stvari. Potom i zbog toga što realno politiku unutar Europske unije, kakva god da će ona biti u budućnosti, radikalno desna, konzervativna ili liberalna, mirotvorna ili spremna na rat, unutrašnji odnosi u BiH neće pretjerano zanimati ukoliko ona bude slijedila vanjsku politiku Europske unije, a na koncu i zato što prije i poslije svega opet ostajemo sami jedni s drugima i državnim parlamentom koji sami biramo i kroz koji moraju proći sve odluke.
Nesreća je pa i ozbiljna nepravda to što ovakav paralizirajući dejtonski Ustav u kojem živimo još doista odražava stanje stvari na terenu, što ljudi teško prihvaćaju, ali naprosto jeste tako.
Dodatna je nesreća što Hrvatska koja ima kakav-takav utjecaj unutar Europske unije razmišlja isključivo o hrvatskom pitanju u BiH i o ničemu drugom, kraj svih geografskih, ekonomskih i društvenih veza između ovih dviju zemalja.
I na koncu, možda je i najveća nesreća s treće strane u rekonceptualizaciji politike Srbije kroz formulu tzv. srpskog sveta.
I u svemu tome jedina suvisla alternativa jeste Europska unija i ništa drugo. Možda to neki i shvate u međuvremenu.
( Dragan Markovina )