Nikolić: O zlu se ne može i ne smije ćutati

U Nikšiću je predstavljena zbirka kratkih priča “Posijecite visoko drveće” Nikole Nikolića, knjiga u kojoj je autor, pričajući o ratovima, diktaturama, genocidima, vješto okrenuo objektiv ka pojedincu, kako je zapisala književnica Lana Bastašić, izbjegavajući da teške svjetske događaje pretvori u suvu statistiku.

Književnik Faruk Šehić je istakao da većina priča, “nakon završetaka, imaju faktografska objašnjenja bazirana na istorijskim činjenicama, čime autor želi od zaborava otrgnuti stradanje i patnju ljudi što biva potisnuto pred sve novim i luđim svjetskim događajima”, dok kritičar Uroš Đurković navodi da Nikolić precizno dočarava pejzažne patnje, a susret sa pričama u njegovoj zbirci je “suočavanje sa uznemirujućim pokušajima ponavljanja zla, kao i dokaz koliko kultura zaborava može da boli”.

U razgovoru sa književnikom, kome je knjiga “Posijecite visoko drveće” peta koju je objavio, moderator Darko Nikolić, naveo je da autor u pričama, koje su se geopolitički raširile svuda po svijetu, skreće pažnju na ono ustoličeno, legalizovano zlo, o “bezdanu ničim odvojenom od nas samih”.

U knjizi, koja sadrži 17 priča - 15 novih, i dvije iz prethodne zbirke koje su “apdejtovane i poboljšane”, “Atakama” i “Naša vječna zemlja”, autor nas vodi od Prljavog rata argentinske vojne hunte, preko Peršunskog pokolja u režiji dominikanskog diktatora Truhilja, genocida u Ruandi, Potovih Polja smrti, do indijskog kastinskog sistema i australijskog rata protiv emua. Svaka priča se bavi nekom drugom zemljom, istorijskim razdobljem i društveno-političkim kontekstom, a Crna Gora je u dvijema priča - osvajanje Skadra i porodična priča iz Golije, o sudbini jednog Italijana koji je ratovao na strani Hrvata u ratu u Bosni i Hercegovini.

“Ne mogu se kritikovati tuđi zločini, ako sa svojima nijeste raščistili. Ne možete, ako ste prljavi od glave do peta, pričati kako je neko drugi prljav. Ne treba zaboraviti da na teritoriji Crne Gore nije bilo rata, ali je bilo ratnih zločina, što je mnogim ljudima sa strane djeluje neobično. Neki od njih nikada nijesu ni bili procesuirani”, kazao je Nikolić.

Prema njegovim riječima, iako pojedini pisci smatraju da uvijek treba pisati samo o ličnom iskustvu, on je stava da treba pisati i o onome što čovjek nije doživio, što je pokušao da spozna tzv. alternativnim iskustvom, tražeći, kako je kazao, pravu perspektivu iz koje će sve to rekonstruisati i na pravi način prikazati.

Iako je, kako je istakao, imao dovoljno materijala da napiše priče koje se tiču samo prostora bivše Jugoslavije, želio je da ode dalje, jer “zlo je univerzalna tema koja unižava i dehumanizuje čovjeka” bilo gdje da se on nalazi - u Južnoj Americi, Aziji, Africi, Australiji, Evropi...

“Neki me novinar skoro pitao kao da li sam ovom zbirkom iscrpio tu vrstu teme. Smatram da nijesam, jer sve te tiranije, svi ti genocidi i užasi koji se događaju i danas postoje, čak i na mikroplanu, u svakodnevnim međuljudskim, u familijarnim odnosima.

Tako da je zapravo zlo nepresušna tema i tužno je to, ali pisci koje ta vrsta teme zanima imaju zaista uvijek o čemu da pišu”, istakao je Nikolić koji je zbirku djelimično pisao tokom rezidencijalnog boravka u Splitu, a rad na njoj, sa pauzama, je trajao oko četiri godine.

“Stvari o kojima pišete nijesu za svakog čitaoca. Neke od priča, npr. ‘Pred licem države’ ili ‘Holodomor. Slučaj iz Parhomivke’, sadrže scene koje se teško brišu iz pamćenja”, kazao je moderator večeri koju je organizovala JU Narodna biblioteka “Njegoš”, u saradnji sa Opštinom Nikšić.

Prema riječima Nikolića, pokušao je da objasni užase rata i stradanja onih “običnih” malih ljudi, da knjigom skrene pažnju na zlo koje je teško iskorijeniti, ali ne treba odustajati od toga, a upravo faktografski podaci o broju poginulih, koje je dao nakon priča, govore o zastrašujućim podacima koje su genocidi i represije o kojima je pisao, iznjedrili.

Darko Nikolić je istakao da autor knjige “Posijecite visoko drveće”, je poput Emila Zole, glasno i jasno poručio: “Optužujem”.

“Smatram da je banalno i nepotrebno pričati o veselim stvarima, o onome što je razotkriveno. Treba pričati o mraku od koga se slabo šta vidi. To je meni uvijek bila inspiracija. I na kraju kraja kažem sebi da na taj način dajem, makar i sićušni doprinos čovječanstvu jer ukazujem na neke negativne stvari, kako ne smije da bude i kako bi možda trebalo da ne bude. Često navedem Zolu kao primjer, kako književnici mogu biti uticajni. To su, nažalost, sporadične incidentne situacije, ali to malo znači mnogo. To se pamti, o tome se priča, pa se često sjetim i Danila Kiša i njegovih polemičkih tekstova poslije knjige ‘Čas anatomije’, koja je bila reakcija na tuđe, pakosne zamisli, i to je pravi primjer kako umjetnik može biti hrabar, intelektualno angažovan, kako se bori za pravednu stvar i kako koristeći alat kojim najbolje vlada, a on je briljantno vladao jezikom, može s lakoćom raskrinkati one koji pokušavaju da napakuju zlo”, zaključio je Nikolić.

A knjiga “Posijecite visoko drveće”, koju autor nije “pisao da bi olakšao sebi”, ali jeste dovoljno “duboko kopao” da bi razobličio viziju užasa, stavlja nam do znanja da svako ima pravo na izbor - da priča, ili da ćuti, i da ćutanjem gubimo sebe, kao i da ne treba da zaboravimo da se dva puta rađamo - prvi put rođenjem, drugi put iskušenjem.

“Niče kaže da ‘ako dovoljno dugo gledaš u bezdan, bezdan počinje da gleda u tebe’. Rekao bih da mi ne samo da dovoljno dugo gledamo u naš bezdan, već i predugo i prečesto, a on nam uzvraća pogled snažno, nijemo i optužujuće”, kazao je moderator večeri.

“Nada ove knjige leži u njenom pozivu na empatiju i podsjećanju da je stradanje jednoga, bez obzira na kilometre udaljenosti, uvijek stradanje svih”, zapisala je književnica Lana Bastašić.

( Svetlana Mandić )