INTERVJU Danijel Cerović: Teško je kapitalnom djelu dati svoj pečat

Jedno od najznačajnijih djela za gitaru i orkestar u latinoameričkoj muzici “Concierto del Sur” ili “Concerto of the South” Manuela Marije Ponsea večeras će na Velikoj sceni Muzičkog centra Crne Gore izvesti gitarista Danijel Cerović uz pratnju Crnogorskog simfonijskog orkestra “CSOmbrero”, a pod dirigentskom upravom Migela Romea. Pored ovog djela biće izvedena i svita iz Trorogog šešira Manuela del Falja.

Meksički kompozitor Ponse bio je poznat po svojoj sposobnosti da integriše elemente meksičke folklorne muzike i popularnih melodija u svoja djela, a “Concierto del Sur” napiso 1941. godine za čuvenog španskog gitaristu Andreasa Segoviju.

Koncert se sastoji od tri dijela: Allegro moderato, Andante i Allegro moderato e festivo. Svaki dio nosi svoju posebnu atmosferu i tehničke izazove za gitaristu, dok orkestarska pratnja pruža bogatu pozadinu koja dopunjuje virtuoznost soliste. O večerašnjim koncertu za Vijesti priča Danijel Cerović...

“Concierto del Sur” se smatra jednim od vrhunaca gitarističke literature i omiljenim djelom među gitaristima i ljubiteljima klasične muzike širom svijeta. Tokom svoje karijere imali ste priliku da svirate Ponseova djela, ali ne i ovaj koncert. Zašto ste baš ovo djelo izabrali?

“Odabrao sam ga zato što mislim da je muzika jako dobra i što sam se tu nekako pronašao. Drugi je razlog, imao sam priliku to da radim malo sa studentima. Ranije ga nisam svirao, dakle ovo je za mene premijerno. To je ujedno za mene dodatna odgovornost, jer nije dio mog repertoara odranije, nego sam ciljano želio da pripremim nešto što nisam radio do sada. To je bio jedan od motiva. Muzika mi je bila prijemčiva i zanimljiva, neka Ponseova djela sam svirao i ranije, ona su dio nekog standardnog našeg repertoara, a kako ovo nisam nikad, mislio sam da bi bilo dobro da to uradim i da će možda mnogo više pozitivnog efekta imati da odsviram taj koncert koji ovdje nikad nije bio izveden ranije, nego da se ponovo vraćam svom repertoaru, odnosno koncertu Rodriga koji se često izvodi i koji je najpopularnije djelo djelo za gitaru, posebno taj drugi stav. Moj umjetnički izbor i put je da volim da se bavim nekom muzikom koja možda nije toliko dostupna, a mislim da je jednako vrijedna. Prosto zbog nekog marketinga ili generalnog stava jer se ljudi vežu za neku melodiju i onda žele uvijek i isključivo samo to da slušaju. Šteta je da se još dobre muzike ne čuje”, poručuje u razgovoru za Vijesti Cerović.

Ponse je bio pijanista, ali spada među najznačajnije kompozitore za gitara u 20. vijeku. Samim tim je savremeni kompozitor, ali jesu li njegova djela i koliko savremena, te koliko je pišući za instrument koji svirate znao da se prilagodi istom, jer svakako da klavir ima mnogo više mogućnosti od gitare?

Što se tiče savremenosti, njegovo stvaralaštvo je vezano za prvu polovinu 20. vijeka. Zato tu teško možemo govoriti o nekoj savremenosti. To je davno prošlo vrijeme iz konteksta umjetnosti koja se nakon toga razvijala u bezbroj pravaca. Danas mi teško možemo reći šta je to nekakav trenutni pravac u klasičnoj muzici. Jednostavno, to više i ne postoji. Ali on je komponovao u tradiciji neoromantičnog i neoklasičnog muzičkog izražavanja koje je kombinovao sa elementima folklora kako Meksika i Latinske Amerike, tako i Španije. To je prostor koji je vrlo zanimljiv za istraživanje zato što je to folklor koji je globalno prepoznatljiv i prijemčiv, a to je bio jedan jako zgodan teren za njega kao kompozitora.

To što on nije bio gitarista, to možda samo doprinosi da je njegova muzička imaginacija i njegov stvaralački intelekt još više došao do izražaja, ne obazirujući se na granice koje svaki instrument ima. Tako da, ja sam u njegovim djelima našao nešto vrlo posebno, nešto što nije idiomatski gitaristički, nego prosto je univerzalno muzički. Sva ta djela možemo povezati sa gitarom zbog tih folklornih elemenata i prirode te muzike koja je vrlo često i romantična i poetična. Zaista je to jedan zgodan spoj i mislim, pa je ta muzika što se tiče gitarističkog repertoara važan dio. Inače, sav taj repertoar nastao u saradnji sa Andresom Segovijom, koji je tih godina bio superstar klasične muzike. I ne samo klasične muzike, već i načina života i estetike životne. Segovija je imao jedno vrlo istaknuto mjesto da promoviše gitaru, klasičnu muziku, pa naravno i sebe i svoju zemlju. Tih godina naravno kao velika zvijezda uspio je da privuče jedan veliki broj kvalitetnih kompozitora koji su mu posvetili svoja djela i sa kojima je direktno sarađivao. Ovaj koncert je imao barem dvije verzije. Dok sam pripremao ovo djelo malo sam istraživao i došao do pisama između njih dvojice i komunikacije koja je bila vezana za ovaj koncert. Ponse mu je isporučio svoju verziju, taj manuskript koji je Segovija mijenjao i prilagođavao sebi i instrumentu, te raznim okolnostima. Uvijek mi je to bilo interesantno - da vidim kako je tekao taj proces. Naravno, svaka od tih verzija uglavnom su se završavale tako što bi intervencije kompozitor odobrio. Međutim, moja neka priroda i umjetnička crta je da se više bavim izvorom. To me interesovalo. Analizirao sam zašto i kako su pravili promjene, tako da u stvari ta verzija je na neki način jedna hibridna verzija, zato što je Segovija naravno puno lijepih rješenja, ali ih je prilagodio sebi i svom umjetničkom personalitiju. Bio je fantastičan umjetnik, a njegova energija i kreacija bila nekad i iznad samog kompozitora i stvaralačkog procesa. Kompozitori su se u velikoj većini slučajeva prilagođavali tim njegovim zamislima i idejama. Uvijek u tim situacijama pomišljam šta bi bilo kad bi ostala ta prvobitna, esencijalna verzija, taj prvi rukopis kako je to kompozitor jedan doživio i kako je to želio da prenese. Šta bi bilo kad bismo mogli to da čujemo i doživimo. To takođe bio jedan od motiva zašto sam se bavio ovim koncertom. Na kraju sam napravio neku svoju verziju koja je takođe bila bazirana na tom manuskriptu, ali i na nekim rješenjima od Segovije pošto ih jako cijenim. Veliki broj tih rješenja su uspjela rješenja.

Kad imamo jednog tako velikog kompozitora i jednog tako velikog izvođača koji je uticao da se ovaj koncert promijeni, koliko je teško takvom djelu teško dati svoj pečat?

Uvijek je teško dati svoj pečat. Ne znamo mi ni šta je to “pečat” do kraja. Da li je to potreba umjetnika da iz korijena mijenja neke od glavnih aspekata djela da bi izrazio nešto posebno, dakle da li se ta posebnost i lični pečat nameće isključivo zbog tog nekog prestiža i originalnosti, ili to nastaje kao potreba da se zadre što dublje do prirode te muzike, do esencije, do korijena. Mene je ovo drugo uvijek više privlačilo. Veliki kompozitori su uglavnom ljudi vrlo visokog ličnog i umjetničkog intelekta i obrazovanja. Ako mi sad želimo da preispitujemo iz korijena njihove želje i ideje, onda vjerovatno dolazi do nekog disbalansa. Kao što je rekao jednom pijanista Danijel Barenbojm ”kad hoćete da izvedete neko Bahovo djelo, koji je sam po sebi uzvišena figura svjetske umjetnosti i kulture uopšte, onda biste trebali da se potrudite da u nekom segmentu budete na nekakvom sličnom nivou razumijevanja, poimanja. Što se dara tiče to teško”. Postoje ta dva načina da se da nekakav lični pečat, tako da ja uvijek pokušavam koliko god mogu, koliko mi je to dostupno i kolika mi je mogućnost da tražim smisao te muzike, a ne van toga.

Kao neko ko voli više ta izvorna djela i ne voli da ih mijenja, smatrate li da je mijenjanje istih, posebno onih koje su iza sebe ostavili veliki kompozitori, na neki način skrnavljanje?

Zavisi kako se izvedu. Ranije sam bio nekako još možda oštriji po tom pitanju, ali danas uviđam, čitajući ta razna teoretska djela iz doba, recimo, barokne muzike, renesansne ili klasične muzike, da je to kao nekakav nacrt. Tada se djela nijesu pisala sa toliko znakova kao danas kada se zapisuje. Jedan od glavnih razloga je što nije bilo dovoljno papira u tom periodu. Onda su kompozitori nabacivali ono što je glavno - neke lukove, note, a onda bi izvođač to da bi izveo tako što će dodati stilski nešto svoje u skladu sa vremenom i prirodom te muzike. Tu postoji bezbroj načina da se priđe toj muzici. Nikad ne govorim da je taj moj jedini i da na taj način treba da se radi. Danas kad je to sve uznapredovalo i kako smo u prilici da vidimo razne umjetnike, kompozitore putem platformi, društvenih mreža, i raznih drugih kanala vidimo da ljudi širom svijeta imaju nekakav poseban odnos prema muzici, da pokušavaju da izvuku nekakav svoj maksimum i pronađu sebe. U svemu tome možda prave nekad radikalne poteze, ali eto, vjerovatno sam ja fleksibilniji nego što je to bilo ranije, mogu da čujem različita izveđenja i tumačenja. Međutim, kad pripremam neko ovakvo djelo kao što je ovaj koncert, onda se trudim da ne slušam uopšte primjere, bilo kakve. Ne želim da mi nečija ideja tuđa utiče na interpretaciju, jer mogu da je usvojim tako što je puno slušam i postane dio mene. Uvijek sva ta izvođenja, čak i najrelevantnija, odgurnem od sebe i nađem zaista ono što je meni važno.

Ovaj koncert je imao barem dvije verzije. Dok sam pripremao ovo djelo malo sam istraživao i došao do pisama između njih dvojice i komunikacije koja je bila vezana za ovaj koncert. Ponce mu je isporučio svoju verziju, taj manuskript koji je Segovija mijenjao i prilagođavao sebi i instrumentu, te raznim okolnostima

Ponseov koncer svirate uz pratnju CSO-a. Koliko je bilo teško, s obzirom da je gitara kao instrument prilično tiša od orkestra, postići taj ton, jer je ipak Koncert za gitaru i ona treba da je glavna, i da Vas orkestar ne poklopi?

U srijedu je bila prva proba i mi smo se malo bavili time. Djelimično smo uspjeli, jer je to veoma problematično sa gitarom. Dovoljno je samo vizuelno da osjetite da jedan tako tih instrumenat kao što je gitara, jednostavno nema šta da traži sa čitavim orkestarskim korpusom. Zato je nužno bilo ozvučiti instrument. Do samog koncerta tražićemo najbolji način da se to ozvuči onako kako odgovara orkestru, dirigentu, publici, ali i meni. Nije uvijek jednostavno naći taj zvuk, zato što dok pripremam taj koncert u nekom svom i neutralnom prostoru, u nekoj sobi, tu pokušavam da donesem što više detalja i mikro detalje - kratke note, duge note, tiše, glasnije, ljepše, sa ovom ili sa onom bojom. Kad stanete na veliku scenu ispred orkestra, to postaja nemoguća misija, pa čak i kad imate najbolje moguće ozvučenje. Svako to izvođenje sa orkestrom je kompromis u odnosu na vaše ideje, tehničke mogućnosti, na zvuk orkestra, i sa tim saznanjem uvijek ulazim u tu vrstu posla, znajući tu činjenicu. Za mene su te probe i ta priprema sa samim orkestrom nešto vrlo, vrlo delikatno, zato što, iako imam neko višegodišnje iskustvo, ipak na samom tom mjestu gdje se kreira ta muzika, vidim da te neke moje ideje možda neće piti vodu onako kako sam ih ja zamislio. Nekad to bude suviše idealistički s aspekta zvuka. Zato nešto od toga otpadne, ali to je u isto vrijeme ljepota tog procesa.

Muzika je nepregledna kao kosmos

Sami ste rekli da volite i da istražujete, kada je taj gitarski repertoar u pitanju. Opet sa druge strane imamo dosta gitarskih festivala, između ostalog i vi organizujete jedan od njih. Koliko su svi oni uticali na to da se upravo ne svira jedno isto dijelo, istražuje? I koliko je sve to uticalo na samu popularizaciju gitare kao instrumenta?

Gitara kao instrument je vrlo popularna. Mislim da tu ne treba niko ništa da popularizuje. I djeca znaju kad vide. Eto vodio sam prije neko jutro svoju ćerkicu u vrtić, nosio sam gitaru zato što sam morao da dođem na tonsku probu. Vidjeli su me neki dječaci iz vrtića i rekli “Mama vidi gitaru”. Ne mislim čak da bilo šta treba da se popularizuje, zato što ona muzika koja vam je prijemčiva, pogotovo danas, nađe put do svakog od nas.

Ovo čime se ja svakodnevno bavim, to je muzika koja je u stvari prekrivena raznim tim akademizmima. To je ono što mi moramo da prođemo, što je obavezno za obrazovanje muzičko. U pitanju su djela koja su stvarali veliki kompozitori na vrhuncu svog umjetničkog, intelektualnog stvaralaštva. Ako biste studirali recimo književnost morate da pročitate Dostojevskog, Tolstoja i sve one svjetske klasike koji su ustanovili pravce i stilove pisanja, to je prosto nešto što se podrazumijeva. Muzika se razvija, pogledi se razvijaju i te nekakve male umjetničke discipline u tom čitavom postupku se također razvijaju i vidimo kakva je ta savremenija muzika i od čega je sve saznana. Muzika je kao nekakav kosmos, nešto nepregledno i uvijek možete da crpite sa različitih strana nešto, sad ko šta preferira je posebna priča. U posljednje vrijeme mi je nekako postalo komplikovano da dajem te generalne stavove i da promišljam generalno o muzici, zato što se nema vremena za to i nema se tu šta dokazivati i popularizovati. To je danas dostupno svima i svi to mogu odabrati kao zanimanje.

( Marija Vasić )